Špadijer ističe da se, uprkos kampanji koja se vodi protiv Crne Gore, ne smije dopustiti da “sadašnji trubači srpskog nacionalizma izazovu crnogorski nacionalizam ili mržnju prema Srbima”, vjerujući da će srpski narod jednom biti rukovođen idealom da živi u slozi sa susjedima.
“Srpska pravoslavna crkva je postala glavni remetilački faktor u stvaranju svijesti o potrebi emancipacije i o neophodnosti evropskog puta savremene Crne Gore. Predano obavlja svoju misiju negiranja državne i nacionalne posebnosti Crnogoraca i nameće svetosavlje i srpstvo. Ona je ojačala u odnosu na predreferendumsko vrijeme. Zaposjela je crnogorske crkve i manastire, sazidala nove, izgradila konake i popunila ih svojom vojskom kaluđera, popova i monahinja, razvila razne vrste biznisa i ubira neoporezovane prihode, tako da je stekla značajnu ekonomsku moć i ponaša kao država u državi. Na svaki postupak vlasti, ili pojavu za koju procijene da joj nije u interesu, SPC reaguje kao pravoslavna inkvizicija. Na društvenim mrežama ima svoje botove i svoje propagandiste, okuplja svoje pjesnike, profesore, političare, filozofe (rjeđe teologe), guslare… Veliča srpstvo, a crnogorstvo u klin zakiva. Njen predvodnik neumorno smišlja sotonske metafore za komunizam i Crnogorce”, istakao je Špadijer.
Prema njegovim riječima ako misli da Crnu Goru vodi pravcem kojim je krenula, vlast će morati definisati odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
“To će biti teško jer je u proteklom periodu s njom “tikve sadila”, i u mnogim prilikama nije pokazala doslednost primjeni zakona kad je u pitanju njeno ponašanje, kao i u odbrani dostojanstva sekularne države Crne Gore”, ocijenio je on.
Špadijer napominje i da anticrnogorska kampanja iz Beograda nije baš neka novina, te da ona ne prestaje duže od jednog vijeka, već se samo primiri ili se pretvori u orkestrirani napad.
“Kampanja, kao dio strategije srpskog nacionalizma, dobija razne forme diskreditovanja Crne Gore i njene vlasti. Srpska intelektualna, politička, svetosavska i palanačka misao, kao i beogradska štampa su na tom poslu dosta jedinstveni. Takvoj vrsti borbe za “srpsku Crnu Goru” nikada nije falilo podrške iz Crne Gore. Sve bi to moglo da se gleda i sa vedrije strane, ali dok sadašnji trubači srpskog nacionalizma ne postanu marginalci, otpor provokacijama može prerasti u crnogorski nacionalizam ili mržnju prema Srbima, što se ne smije dopustiti. Srpski narod za koji Crnogorce veže istorijska bliskost i mnoštvo niti uzajamnosti, ima velike duhovne i demokratske kapacitete da širi poštovanje i ljubav prema drugim narodima, jednom će biti rukovođen idealom da živi u slozi sa susjedima”, smatra on.
Špadijer je mišljenja da će velikodržavne pretenzije u odnosu na Crnu Goru i druge susjede trajati sve dok Srbija ne uspostavi granice svoje države i odrekne se hegemonizma.
“Kad se srpski nacionalizam pomiri sa realnošću da je Crne Gora država Crnogoraca koji u njoj ostvaruju prava na prošlost, sadašnjost i budućnost i dijele sa svim drugim narodima koji u njoj žive odgovornost za njenu cjelovitost, prosperitet i sudbinu, Srbima u Crnoj Gori neće biti potrebni dušebrižnici”, naglasio je on.
Na pitanje kakav treba da bude odgovor Crne Gore Špadijer je odgovorio da je naše da sačuvamo svoju državu i izgradimo unutrašnju koheziju kao način života i otpor svim opasnostima.
“Svojim izborom na referendumu i spoljnopolitičkom kursom Crna Gora je izabrala dobar put. Prema protivnicima takve orijentacije treba postupati po Ustavu i zakonima kako praktikuju sve civilizovane zemlje. Bez obzira na ostrašćeni šovinizam prema Crnoj Gori koji “gosti” poganog jezika iz Beograda stalno podgrijavaju, a neke domaće zagondžije zaštićene poslaničkim imunitetom ih imitiraju i unose u javni život praksu verbalnog i fizičkog siledžijstva, vlast treniranjem strogoće im daje na važnosti i kompromituje institucije. Oni računaju na zaštitu od strane dva starija brata, zato treba oštricu raskrinkavanja anticrnogorske zavjere usmjeriti na centre u Rusiji i Srbiji i na najvećeg jataka takve politike Srpsku pravoslavnu crkvu”, kazao je on.
Špadijet upozorava i da okolnosti u kojima se danas nalazi Crna Gora u okruženju i Evropi nalažu puno angažovanje nacionalnog praktičnog i političkog uma za nalaženje najboljih puteva crnogorske zajednice u globalnom svijetu.
“Potrebna je jaka motivacija, pa ako hoćete i opasnost, koja bi danas okupila sve društvene snage oko jednog cilja. U vidu imam primjer stvaranja Pokreta za suverenu evropsku Crnu Goru pred referendum. To je bio zvjezdani trenutak zajedničke društvene svijesti, prevazilaženja partikularizama i animoziteta za opšte dobro i može biti dobar uzor”, rekao je on.
Odgovarajući na pitanje koji bi to danas bio motiv Špadijer kaže da bi danas taj motiv mogao biti borba za identitet evropske Crne Gore.
“Veća harmonija društva i stabilnost suverene države se može postići na jasno definisanim i sprovođenim principima spoljne i unutrašnje politike, njegovanjem tekovina referenduma, zakonima, sa samostalnim institucijama sposobnim da garantuju demokratiju, ljudska prava i slobode. Poštovanje slobode svih i uvažavanje različitosti u prošlosti i sadašnjosti i njihova simbioza u zajedničku vrijednost suverenu državu Crnu Goru, čuva i razvija identitet Crne Gore kao najviši domet istorijske i kulturne građanske svijesti i omogućava jedinstven otisak njenog prsta na Planeti”, naglasio je on.
Prema njegovim riječimapolitičke strukture vole da svaki uspjeh ili društveni iskorak sebi pripišu, kapitalizuju njene rezultate i ne žele da sa drugima dijele zasluge, a saveznike nastoje da marginalizuju.
“Primijetan je nedostatak dobre volje za saradnju, za toleranciju, relaksiranje političke napetosti, što je minimum uslova za napredak Crne Gore. DPS je svojom arogancijom i samodovoljnošću uticao da kod građana prevlada pasivnost, a opozicija je svojim neprijateljstvom prema vlasti uzgajala nepovjerenje i mržnju. Teško je sada izaći iz te društene patologije. Demokratska partija socijalista bi se morala odreći svoje oholosti prema svima koji im ne aplaudiraju, a druge građanske partije, pokrete, grupe, nevladine organizacije i institucije sa prepoznatljivom naporom za crnogorski prosperitet, treba da doživljava kao partnere na istim društvenim poslovima, a ne kao rivale koji mogu ugroziti njen politički monopol. Ideološki i rekao bih mentalno različite partije opozicije su se zakovale fatalističkim odlukama da će radije kolaborirati sa crnim đavolom nego sa DPS, pa teško će svoje monologe advokata poraženih pretvori u politički dijalog”, rekao je Maeko Špadijer.
Prema njegovim riječima intelektualni rad, sloboda mišljenja i govora je institucija, u prvom redu moralna, koju treba poštovati. O njihovom radu i djelovanju takođe sudi javnost i određuje njihov društveni ugled. Intelektualce, napominje on, ne treba držati je kao partijsku ikebanu, njima manipulisati i iskušavati im lojalnost, niti od njih stvarati medijskog kviska ili partijske komesare.
“Vlast ne poklanja dovoljno pažnje institucijama obrazovanja, nauke i kulture u kojima je najveći broj intelektualaca. Ona distribuira sredstva prema ustaljenjoj praksi i postavlja miljenike za čelne pozicije, ali ne stimuliše modernizaciju ovih ustanova kao organskih nosilaca identiteta. Iz državne kase daju se apanaže i nacionalne penzije velikom broju nagrađivanih umjetnika i naučnih radnika, pa mnogi procjenjuju da je ćutanje najbolja odbrana privilegija i da je borba za kritičku društvenu misao i za suverenu Crnu Goru završena sticanjem statusne i materijalne udobnosti. Nedostaju stalni kritički vrijednosni sudovi o djelima i ljudima. U tom smislu neophodna je dinamičnija aktivnost Univerziteta i CANU. Da bi naša Akademija postala intelektualni uzor i aktivno participirala u stvaranju modernog identiteta Crne Gore biće potrebno da se distancira od grehova prošlosti, a ne da bude „strateški partner Vlade” koji troši pare na gomila tomove o kompetetivnosti, koji nikome ne koriste, i supstituiše naučne institute, posebno leksikografski i lingvistički…”, istakao je Špadijer.
Prema njegovim riječima vlast mora gajiti povjerenje u ljude i institucije i imati svijest da sva pamet nije u partijskim forumima i da niko nema monopol na patriotizam.
“Energija se troši na neprijateljstvo, a građanski aktivizam postaje marginalan. Primjeri filantropije koji se godinama nagrađuju „Iskrom” morali bi svakog građanina Crne Gore učiniti ponosnim što živi u društvu sa takvim ljudima, a tako ih malo ističemo, kao da se stidimo svoga sebičluka. Naš nevladin sektor postao je dinamičan i važan faktor na crnogorskoj društvenoj sceni. Nakupilo se dosta mladih obrazovanih ljudi koji su se izvještili u analizi problema, imaju moderne ideje, evropsku retoriku i internacionalne veze. Bez obzira što neke od njih nastoje da se profiliraju kao politički činioci i što prikazuju svoj rad kao jedinu savjest društva, oni igraju važnu ulogu u demokratizaciji društva i vlast bi morala da ih više uvažava, sarađuje sa njima, ohrabruje njihovu strast u kritici društvenih anomalija i čini ih odgovornim za društveni napredak. Ima nas tako malo, imamo tako lijepu državu, samo da umijemo biti složni, imali bismo sve što je potrebno za sreću i svijet bi nas po tome poznavao”, kazao je Špadijer.
