„Black Mirror: Bandersnatch“

Interaktivni eksperiment koji mijenja sve

Više od pet krajeva, trilion potencijalnih permutacija, uskršnja jaja, reference na osamdesete i književne bogove poput Filipa K. Dika, Džordža Orvela, Oldusa Hakslija i Luisa Kerola – i dalje dovode gledaoce do ludila.
Objavljeno: 12. 01. 2019 - 15:22 Promjenite veličinu teksta: A A A

Čarli Bruker je noćna mora svakog ljubitelja relaksirajućeg TV sadržaja. Taman kad se opustite, zavalite u fotelju i spremite za bindžovanje ko zna čega, pojavi se kreator serije „Black Mirror“ i promijeni vam planove.

Ovog puta novogodišnje i božićne praznike nije obilježila nova sezona Brukerove distopijske antologije, ali jeste film koji pripada njenom univerzumu. „Black Mirror: Bandersnatch“, Netfliksov prvi interaktivni film za odrasle, napravio je pometnju 28. decembra, čim je postao dostupan za striming.

bander2

 

Meta priča

Više od pet mogućih krajeva, trilion potencijalnih permutacija, brojna uskršnja jaja, reference na osamdesete i književne bogove poput Filipa K. Dika, Džordža Orvela, Oldusa Hakslija i Luisa Kerola – i dalje dovode gledaoce do ludila.

Čak i oni koji smatraju da je Brukerova nesavršena meta priča mogla da bude mnogo bolja (u pravu su, ali samo donekle: forma je smislena i može još da se usavršava) slažu se u jednom: „Bandersnatch“ je projekat koji može da promijeni budućnost i način na koji konzumiramo TV i filmske sadržaje. No, prije nego što se zagledamo u budućnost i čudo koje može da nas snađe od Netfliksovih planova, osvrnimo se na kvalitet Brukerovog „brucoša“.

Film prati mladog programera Stefana Batlera (Fion Vajthed iz Nolanovog „Dunkirka“) koji pokušava da napravi video-igru „Bandersnatch“, inspirisanu istoimenim choose your own adventure romanom.

bander3

 

Neuroza sa pokrićem

Prije nego što pođe na razgovor za posao i uslijede neki ozbiljniji izbori, dobijate šansu da odlučite koju će vrstu pahuljica doručkovati tog jutra i koju će kompilaciju slušati u autobusu. Dakle, lagan izbor – osim ako nijeste kao Čidi iz serije „The Good Place“. Ako jeste, nećete stići dalje od pahuljica.

Prvi bitniji izbor koji utiče na glavni narativ tiče se Stefanovog prihvatanja novog posla. Ako odlučite da ostane da radi u firmi sa legendarnim programerom Kolinom Ritmanom (Vil Poulter), igrica „Bandersnatch“ će propasti. Vratićete se na početak i biti primorani da odaberete da Stefan prihvati posao, ali da radi kući, daleko od svih koji bi ga mogli ometati.

Frustrirajuće, zar ne? Došli ste tek do trećeg odabira, prvog bitnijeg, i već ne može da bude po vašem. Čekajte samo da vidite što slijedi. To je samo prva od mnogih opcija koje ćete željeti da izbjegnete, ali nećete moći, jer će vas stalno vrtjeti ukrug i vraćati na njih (komadanje leša, razgovor o umrloj majci, uzimanje el-es-dija).

Ali, nemojte misliti da se to događa zbog toga što je Brukerov film loše osmišljen. Prodavanje mogućnosti odlučivanja gledaocima, a potom oduzimanje njihove moći uticaja na narativ u ovom slučaju ima filozofsko pokriće.

bander4

 

Limiti volje

Središnja ideja, kojoj su podređeni i sadržaj i forma „Bandersnatcha“, glasi: slobodna volja je iluzija. Što god uradili, koju god opciju izabrali, i u filmu i u životu, rezultat ostaje skoro isti, uz male varijacije na temu. Bruker je poznat po nihilizmu i izuzetno depresivnim zaključcima o ljudskoj prirodi, ali ovo je sigurno jedan od najmračnijih koje je ikada izvukao, i to baš zahvaljujući interaktivnoj formi.

Da je „Bandersnatch“ urađena kao obična, linearna epizoda, gledaoci bi bili samo pasivni konzumenti još jednog TV sadržaja. Neko bi se isfrustrirao više, neko manje – ali sigurno ne u mjeri kao kada sjedi ispred ekrana, uvjeren da nešto odlučuje, a onda ga išamara činjenica da skoro ništa što se događa ne zavisi od njegovog izbora.

E, to je pravi smisao interaktivnosti, uključivanja, drmusanja gledalaca, izvlačenja iz stanja učmalosti. To, a ne pružanje milion opcija kao u video-igrama, gdje mogu da se zabavljaju i rade svašta što im se prohtije, umjesto da sjede i osjete tjeskobu i limite sopstvene slobodne volje.

bander5

 

Strašna cijena

Naravno, Bruker ne bi bio Bruker da nam ipak, negdje među posljednjim ponuđenim opcijama u „Bandersnatchu“, nije pokazao da slobodna volja ipak postoji, uprkos tome što nas je sve vrijeme ubjeđivao da je nema. Njegov film ima između pet i 12 pravih i kvazifiniša među kojima je najbolji onaj u kom Stefan putuje kroz vrijeme i završava u vozu sa majkom.

Mnogi gledaoci, naravno, oni koji uopšte dođu do ovog kraja, će tek u tom momentu prestati da ga posmatraju kao lika iz filma ili video-igre. I osjetiti empatiju prema dječaku koji je toliko izmožden grižom savjesti zbog majčine smrti, da ne može da nastavi sa normalnim životom.

Odluka da dječak, svjestan posljedica izbora, pođe sa majkom u voz koji ju je odnio u smrt prije toliko godina, dovodi do vremenskog „loma“. Budući da je promijenio prošlost i poginuo sa majkom, Stefan naglo umire i u sadašnjosti. I konačno je u miru sa sobom i svijetom.

To je najbliže hepi endu koliko možemo da se primaknemo vođeni rukom sjajnog Čarlija Brukera, majstora za ovakve detalje. Slobodna volja ipak postoji, slava joj. Samo ima previše zastrašujuću cijenu...

 

Baza podataka

Dok ne stignete, ako uopšte dođete do ovog trenutka, proći će minimum 40, u prosjeku 90, možda i skoro 150 minuta. I znajte, što duže gledate i više se vraćate, tim ste i veći sado-mazohista. Gledanje najkraće traje onima koji pokušavaju da što prije izađu iz lavirinta, saosjećajući sa Stefanom, želeći da ga sačuvaju od strahova i paranoja. Dakle, „Black Mirror: Bandersnatch“ je i dobar psihološki test!

E, sad malo o budućnosti... Interaktivne video-igre i filmovi postoje još od šezdesetih godina (prvi je bio čehoslovački „Kinoautomat“ iz 1967.), nije „Bandersnatch“ zbog toga vizionarski. No, izuzetno je važan, poput prvog zvučnog filma ili sedme umjetnosti u boji, zato što pokazuje kako bi mogla da izgleda budućnost. Televizije, filma, marketinga, strimovanja sadržaja, Netfliksa, čega god hoćete.

Tajna Netfliksovog uspjeha leži u tome što ovaj striming servis ima izuzetnu bazu podataka o navikama i željama korisnika. Tačno zna što gledate, što volite, što vam fali – i onda plasira takve filmove i serije.

Možete li samo da zamislite kakve je podatke „pokupio“ od nas nakon gledanja „Bandersnatcha“? One pahuljice i muzička kaseta možda djeluju bezazleno, ali Netfliksu su vrlo bitni jer otkrivaju mnogo o ukusu korisnika. Da ne govorimo o kasnijim izborima, koji sežu od uzimanja narkotika, do ubistava i sakaćenja likova.

 

Početak pogibije

Sa bazom podataka od „Bandersnatcha“, čelnici Netfliksa mogu da naprave vrhunski marketinški plan i nastave unapređivanje interaktivne forme. Ko zna, možda u jednom momentu dobijemo više od dvije opcije za biranje, algoritam za „grananje“ rukavaca priče počne da preskače djelove koji se nekom sviđaju ili forsira one koji mu se dopadaju, pa na kraju vi i ja ne budemo gledali isti film.

Možda u istoj sceni bude moj Pink Floyd, a vama neka, na primjer, ABBA ili Nirvana. Možda čak dođemo do toga da biramo čak i glumce... Baš kao u video-igri. Ili nekoj zastrašujućoj epizodi „Black Mirrora“.

Jedno je sigurno: „Bandersnatch“ je Netfliksov Trojanski konj. Ovo je tek početak zgrtanja grdne love, što od pretplatnika, što od potencijalnog plasiranja proizvoda poput pahuljica, što od istraživanja socijalnog ponašanja i preferenci korisnika. Tako da se nemojte čuditi kad za koju godinu pročitate kako je neka serija dobila novčanu potporu na osnovu Netfliksovog algoritma koji kaže da momci od 17 do 24 godine strašno vole čokoladicu „Mars“, Green Day – i psihološke trilere.

Ne bojte se ni vi što vam se „Bandersnatch“ dopao, ni vi što mislite da su video-igre svijet izmislile za mini-univerzum Čarlija Brukera. Netfliks tek ima da razradi interaktivnu formu. A onda smo tek poginuli.

Marija IVANOVIĆ

 

FOTO: imdb.com / screenshot

Komentari: 0

Novi komentar