Pa su ih onda krvlju postavili (poslije Drugog svjetskog rata i našeg međusobnog i žalosnog rata), da bi ih sada ponovo brisali. Kao što postoje i pravne granice, koje ,,omeđuju“ ljudsko ponašanje, ali oni koji ne poštuju pravne granice, krše i sopstvene ljudske granice, koje predstavljaju posljednju granicu ljudske savjesti i dostojanstva.
Evo, u najkraćem: Ustavom CG od 2007. godine propisano je da ,,teritorija Crne Gore je jedinstvena i i neotuđiva“ (čl. 3 Ustava). Za razliku od ove odrednice raniji Ustav RCG od 1992. g. propisivao je da ,,o promjeni... granice ne može se odlučivati bez prethodno sprovedenog referenduma građana“ (čl. 2st. 3 Ustava RCG od 1992. godine).
Upoređujući ove dvije ustavne norme, zaključujemo da je po prijašnjem ustavu, ipak, bila moguća promjena granica, (uslov referendum građana) dok po važećem Ustavu CG od 2007. g. pitanje državnih granica je Ustavom ,,zabetonirano“. (Jedino promjenom Ustava i to pod uslovom da se na državnom referendumu za promjenu izjasni najmanje tri petine svih birača (čl. 157 Ustava CG). I tu je ustavno-pravna priča ispričana.
Međutim, kod (ne)poštovanja pravnih granica, koje, uzgred, predstavljaju srž i sušinu vrhovnog ustavnog načela o ,,poštovanju propisanog“, ne postoje nikakve granice, ponajmanje ljudske, jer kršiti zakon na štetu građana od strane raznih institucija, odnosno ovlašćenih u tim institucijama, predstavlja ljudsko ,,dno dna“ tih pojedinaca.
A povod ovim redovima su penzionerski krediti, koje penzioneri listom uzimaju da bi nekako preživjeli. A banke - ovdje je riječ o Adiko banci, koja penzionerima odbija cijelu penziju bez obzira na nalog PIO FONDA CG, i to mjesecima, i tako mnoge penzionere ćera pravo u kontejner, iako zakon striktno propisuje da se od penzije može odbiti najviše do 50% od visine penzije (čl.183 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju potraživanja), a to potvrđuju brojne odluke Ustavnog suda CG i brojne presude Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava, koji penziju tretiraju svojinom, koja se može ograničiti samo zakonom domaće zemlje, što je naš zakonodavac i učinio na opisani način.
Pošto je moja malenkost jedan od tih penzionera-,,srećnika“, i pošto sam vidio da od upozorenja nema ništa, uputio sam sve ove penzionere na ,,pravni put“, preko bankarskog ombdusmana, tužilaštva, do suda, što sam i sam učinio.
A da li ćemo dočekati da se taj pravni put završi, to zna samo Onaj Odozgo. Da zaključimo: ko ne poštuje državne, pravne i pogotovo ljudske granice, taj nema ljudskih granica!
Piše: prof. dr Blagota MITRIĆ
