Petar Vasić, majstor borilačkih vještina i nekadašnji saborac Đorđa Božovića Giške, komandanta Srpske garde, kaže da ga je sredinom devedesetih oteo "zemunski klan" i da je čudom preživio ruski rulet koji su Dušan Spasijević Šiptar, Mile Luković Kum i njihovi ljudi igrali sa njim.
Vasić, čiji je nadimak Pera van Dam, koji je dobio zbog vještina u borilačkim vještinama, jedan je od žestokih momaka sa beogradskog asfalta. Bio je na ratištu s Giškom, a blizak je i sa Jocom Amsterdamom.
- U oktobru 1996. godine vraćao sam se sa treninga i prijatelj me je pozvao da idemo kod druga u stan kod Studentskog grada. Kad smo ušli, odmah su nas napali. Bilo ih je 10 do 15 i bili su do zuba naoružani. Brutalno su me udarali - ispričao je Vasić za emisiju "Goli život" na TV Hepi i dodao:
- Rekli su mi da sam povezan sa čovjekom koji ih je prevario i da mora da se plati za otkup, a ja nikom nisam dugovao. Vezali su mi ruke i noge i četiri dana se iživljavali. Shvatio sam da se radi o psihopatama. Držali su pištolj sa metkom u cevi i stalno prijetili. Izgubio sam nekoliko kilograma i mnogo krvi. Psihički su me ubijali.
-Dozvolili su mi da se čujem sa sestrom. To mi je jedan od najtežih trenutaka u životu. Tada sam i zamišljao svoju sahranu - kaže Petar.
Otmičari su mu ponudili da igra ruski rulet, a poslije su mu priredili i "suđenje".
- Sjeli su preko puta mene, uzeli "kolt" s burencetom i predložili da igram ruski rulet. Kako sam se već bio pomirio sa sudbinom, pristao sam. Prvo su stavili mene, vrtjeli burence i "pucali" u mene nekoliko puta, ali metak nije ispaljen.
Potom su stavili dva metka u burence, pa tri. Škljocali su pištoljem po sedam, osam puta, ali ništa! A u burence staje šest metaka. Rekli su mi da imam mnogo sreće, da sam lud, da imam mu*a. A samo Bog i sveci su me spasli - priča Vasić, ali to nije bio kraj mukama.
- Kako su prijatelji skupili novac, organizovano mi je "suđenje". Od njih 12, sedmorica su bila za to da me ubiju, a petorica da me puste. Na kraju su me ipak pustili. Nisam htio da se svetim. Posljednji put sam vidio Šiptara i Kuma 5. oktobra 2000. na ulici u vrijeme demonstracija. Ko zna šta bi se desilo da su me opet vidjeli- -završava Vasić.
