Profesori beogradskog Univerziteta i urednici medija vrlo jednostavno odgovaraju na pitanje što se desilo na medijskoj sceni.
“Trideset godina propasti. Sva društva na teritoriji Jugoslavije propadaju bez velike ideje i mogućnosti da se koncipira i odredi vektor u kojem hoće da se kreće”, odgovara dr Nenad Prokić, profesor dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti.
U izjavi za Pobjedu navodi da su od jedne “ozbiljne države kakva je bila Jugoslavija napravljene male banane države sa lokalnim šerifima”, koji ne žive od uspješne ekonomije, zdravstva, obrazovanja, uspješne budućnosti već od zavađenog naroda.
“Uvijek je kriv susjed i onaj drugi. Srbija je 2018. godinu završila u najgorim mogućim odnosima sa svim susjedima osim sa Rumunijom. To je bilans srpskog društva u posljednjih 30 godina, to je poraz na svim frontovima. Ni u okruženju nije drugačije, ljudima koji loše žive stalno se obećava bolja budućnost, koja nikako da dođe”, kaže Prokić uz opasku: “Novinarstvo, mediji, novinari oni su potpirivali sve te sukobe pa neka sada pate.
Na nove društvene i političke okolnosti ukazuje i dr Rade Veljanovski, profesor novinarstva na Fakultetu političkih nauka, i konstatuje da je zbog njih u izvjesnoj mjeri izgubljena edukativna funkcija medija u cijelom svijetu.
“Nova tehnološka revolucija, digitalizacija, internet… je omogućila da imamo mnogo više medija nego ranije, ali oni ne mogu da održe kvalitet i funkcije koje su mediji imali. Zbog toga se jeftinom zabavom popunjavaju i stranice listov i programi radija i televizija i reinterpretiraju se informacije sa društvenih mreža jer sadašnja medijska industrija zahtijeva pojeftinjenje proizvodnje”, objašnjava Veljanovski za Pobjedu.
Da li je pravo javnosti da zna kako izgledaju nečiji intimni djelovi tijela, kao što su prošle nedjelje istoga dana uradili svi tabloidi sa Jelenom Karleušom, ili veličanje Dimitrija Ljotića kao što je uradio “Politikin zabavnik, batine koje je dobila Nataša Bekvalac?
Za Roberta Čobana, novinara i direktora Kolor pres medija grupe, najvećeg izdavača na našim prostorima, riječ je o dva potpuno različita fenomena. On za Pobjedu kaže da se tabloidi i dnevni i nedjeljni u cijelom svijetu bave takvim temama i privatnim životom muzičkih zvijezda i sportista.
“Ono što ne rade u svijetu je da se za račun nekog centra moći obračunavaju sa ličnostima sa političke i javne scene, da reketiraju kompanije i pojedince, što je kod nas veoma čest slučaj i što je postao jedan od glavnih izvora prihoda pojedinim dnevnim novinama”, kaže Čoban i ističe da je slučaj Ljotića u ,,Politikinom zabavniku posebna priča i on je posljedica ,,puzajuće rehabilitacije” pojedinaca i pokreta koji su kolaborirali sa nacistima u Drugom svjetskom ratu (ne samo u Srbiji) pa nije bio ni iznenađen ni što je Ljotić u ovom slučaju predstavljen kao ,,dobri čika koji nije imao razumijevanje svoje okoline”.
U takvim situacijama uvijek se postavlja pitanje što rade regulatorna tijela.
Profesor Veljanovski kaže da ona po evropskom standardu i principu treba da budu nezavisna, ali da kod jer politika i vlast na njih imaju veliki uticaj, jer političari uspijevaju da u ta regulatorna tijela uguraju ljude koji su im lojalni.
“Dakle, taj javni opšti interes je potpuno zanemaren u osnovne dvije funkcije informativnoj i edukativnoj i to neće biti bolje dok se ukupno stanje u društvu ne promijeni. Ne možete imati sa jedne strane autoritarnu vlast koja želi da ima svoje režimske medije koji su njihovi glasnogovornici i da sa druge strane smanjuje prostor i mogućnost finansiranja medijima koji drugačije i kritički misle”, kaže Veljanovski.
