IZ MEMOARA PROTA MIHAILA P. BOROZANA (1900-1982)

Talijani su topovima zasuli čitavo Bokovo s Belvedera

Jedan mali dio Crnogoraca je rado dočekao Italijane, i ako ne nekom vidnom manifestacijom - ovo od pripadnika Zelenaške stranke. Italijanska okupatorska vlast se korektno ponašala bez ikakvih surovosti za ono kratko vrijeme do ustanka 13. jula 1941. godine
Objavljeno: 15. 02. 2019 - 06:40 Promjenite veličinu teksta: A A A

Zbog ovakvih nebratskih i političkih razloga, koje je Srbija prema Crnoj Gori učinila, jedan dio Crnogoraca omrznuo je Srbiju i zbog toga su priželjkivali slom stare Jugoslavije. Bestidno je srušena Jugoslavija 17. aprila 1941. jer je pripremljena za kapitulaciju petokolonaškim i ustaškim izdajstvom, i u Crnu Goru je nastupila istoga dana okupaciona Italijanska vojska. J

edan mali dio Crnogoraca ih je rado dočekao, i ako ne nekom vidnom manifestacijom - ovo od pripadnika Zelenaške stranke. Italijanska okupatorska vlast se korektno ponašala bez ikakvih surovosti za ono kratko vrijeme do ustanka 13. jula iste godine. U ovom međuvremenu u Cetinje je došao 16. maja italijanski Kralj Emanuilo i posjetio dvor njegova tasta Nikole I Petrovića i Cetinjski manastir. Ovdje moram nažalost istaći da je kralja Emanuila srio na manastirsku portu mitropolit Joanikije obučen u ornatu sa jednim dijelom Cetinjskog sveštenstva. Jedan dio sveštenstva je apstinirao od ove nemile ceremonije, a jedan dio je odrekao vladici poslušnost i bio kažnjen.

 Samo dva-tri Cetinjanina su vikali „Živio kralj!“ a ostali su ćutali i ako ih nije bilo puno na okupu i u susretu. Ja onda nijesam bio paroh cetinjski. Jedan mali dio Crnogoraca od one Federalističke stranke - Zelenaša sastali su se 12. jula u bivši dvor Kralja Nikole I na Cetinju i dogovorili se da obrazuju crnogorsku vladu pod italijanskom okupacijom i time ozbiljno kompromitovali n e ko l i ko n a j p o š t e n i j i h Crnogoraca iz one Federalističke stranke, naime, onaj dio koji se ogradio od te bestidne politike. (Priređivač memoara Nikola Borozan piše: „Autor pogrešno navodi da je sabor održan u dvoru Kralja Nikole. Održan je u Zetskom domu. Inače, na Petrovdanskom saboru učestvovao je i jedan Bokovljanin, o kojem je već bilo riječi, Todor Milov Borozan (1881-1961), koji je potom u kraćem periodu bio i u štabu Lovćenske brigade Krsta Popovića.

S druge strane, sinovi su mu bili u partizanima, a jedan je i poginuo 1943. Stariji Bokovljani i Cetinjani, koji jasno pamte Todora, ističu da je on bio izuzetna ličnost i takav crnogorski patriota, da njegovo držanje na početku Drugog svjetskog rata (kada je već bio 60-godišnjak) iako je tu riječ o saradnji s fašistima, ne može da zasijeni njegovu biografiju ratnika i oficira. Vjerujemo da je njegov jedini motiv bio nezavisna država Crna Gora. Možda to najbolje opisuje narodni heroj Jovo Kapičić, koji ovako govori o 12. julu: Sjećam se da je stari crnogorski komandir, Todor Borozan u jednom mom e n t u s a g l ave s k i n u o crnogorsku kapu i uzviknuo: „Živjela Crna Gora, pa neka je i mala, k’o dno ove kapice!“ Željeli su crnogorsku državnu nezavisnost po svaku cijenu, pa i po cijenu izdaje, zaključuje Kapičić” - Tamara Nikčević, Goli otoci Jova Kapičića, Podgorica, 2009, str. 36).

 Sjutri dan, 13. jula 1941. godine buknuo je ustanak u svoj Crnoj Gori, kome se odazvalo sve što je moglo pušku nositi ili izvještaje od položaja do položaja i time je obezglavljena kvislinška crnogorska vlada. Ustala je sva Crna Gora na oružje, osim starijih ljudi u gradove, i sa sela sve muško i staro i mlado, razumljivo je - mnogi i bez oružja. Iz Bokova je sve bez razlike pošlo na ustanak. Ustanak je u osnovi paralisao prijateljstvo Italijana i Crnogoraca do polovine aprila 1942. godine, kad su ponovo napravili novo krvavo prijateljstvo po nuždi, uzajamno, na drugoj osnovi, dvopartijsko tj. prijateljstvo sa zelenašima i sa četnicima.

Dana 13. jula 1941. godine nekoliko mladih momaka iz Bokova, Ceklina, Kosijera i Đinovića pošli su pod Dobrskom pločom i srušili dva italijanska kamiona, paralisali saobraćaj, odnijeli što im je za potrebu i odveli sobom nekolika, u njima vozeća, Talijana. Sjutri dan, rano u zoru ili bolje rečeno još istu veče, sve muško starije od 15 i 16 godina pošlo je na ustanak i zauzeli položaj od Pogačice po vrh Zavale i Dobrštaka do vrha Debele Glave. Sjutri dan 14. jula prokrstarili su italijanski avioni od Cetinja do Podgorice (Titograda) i bacili nekolike bombe pri Ćukovcu oko vode Pliješca i ranili dvoje-troje djece Petra Vukova Borozana i Petra Vukova Mudreše.

Toga istog dana, 14. jula uputila se jedna motorizovana Kaznena ekspedicija od Titograda (tadašnje Podgorice, S.Č.) za Cetinje, i na uz put u Rvašima, Drušićima, Šinđonu i Rijeci Crnojevića napravila represije - pokolj i paljevine do najviše mjere, kakvih i strašnijih istorija nije zapamtila, po dvije i tri osobe u po nekolike kuće su ubili i ogromni broj kuća zapalili i strašni pustoš napravili. Iste noći između 14/15 jula, ovu kaznenu ekspediciju, na putu od Rijeke za Cetinje, na Vrh Košćela napala je jedna grupa Ceklinjana i Ljubotinjana i do noge ih potukli, a mnoge zarobili i razoružali. Čitava jedna njiva na Vrhu Košćela, sa desne strane puta za Rijeku, bila je puna grobova poginulih italijanskih vojnika koji su uskoro uklonjeni - sahranjeni u jednu grobnicu ili ih je rodbina odnijela u Italiju (Ljubo Vučković, Pobjeda 13. jul 1976. str. 10).

Ovu grupu zarobljenih Italijana doveli su na Bokovo i otpustili ih da pođu za Cetinje. Sjutri dan 15. jula italijanski topovi zasuli su čitavo Bokovo sa Belvedera, pa se stanovništvo u paničnom bjegstvu sklonilo u Gradinsku pećinu. Visovima prema Cetinju držale su položaje ustaničke grupe dva ili tri dana dok je na Bokovo upućena kaznena ekspedicija, ispred koje su se uklonili pripadnici Komunističke partije i jedan manji broj starijih ljudi. Ja sam se sa familijom povlačio na Orahe, đe sam se zadržao dva mjeseca, jer sam siguran bio da na udar neprijateljski mora doći najprije inteligencija. U partizane su ostali: sinovi Iva Ilina Lompara, Blažo Dušan i Đorđije, Andro Markov i Marko Nikov Lompari; Borozani: Marko Krcunov, Đoko Mašanov, Vlado Nikov, Veljko i Jovan Perovi, Pero Jokov, Petar i Božo Todorovi i Đoko Đurov; Mudreše: Mihailo Jokov, Jovan Simonov, Krsto Stevov, Miloš, Đoko i Ilija Pavlovi i Ljubo Lukin i Krsto Jokov Maretić. Jedan broj od ovih nabrojanih pripadali su cetinjskoj vojnoj jedinici. Od onih Bokovljana koji su sačekali ovu prvu kaznenu ekspediciju kod kuće odveli su 10-15 njih u podrum Vladinog Doma gdje su ostali mjesecima.

Ova kaznena ekspedicija izgorela je kuću u Bokovu Todora Milova i Đoka Mašanova na Morigrad, oba Borozani. Iza ovoga slučaja nizali su se česti pohodi kaznenih ekspedicija na Bokovo, osobito nakon Pljevaljske bitke 1. decembra 1941., osobito u početku 1942. do polovine aprila kad je buknuo takozvani Nacionalni pokret tj. vojne i civilne kvislinške organizacije. Na Pljevlja su pošli: Marko Krcunov, Božo Todorov, Đoko Mašanov, Veljko Perov, Pavle Lazov i Vlado Nikov Borozani; Đoko Ivov Lompar i Andro Markov Lompar, Milutin Jokov, Jovan Simonov i Đoko Pavlov Mudreše. Od ovih su na Pljevlja poginuli 1. decembra 1941. Vlado Nikov i Veljko Perov Borozani, Đoko Ivov Lompar, Jovan Simonov i Milutin Jokov Mudreše. Pavle Lazov (Borozan) je pošao u neku novoformiranu jedinicu i poginuo, ali nijesam utvrdio gdje. Tako je iz Cetinja otišao na Pljevlja Andro Markov Lompar i poslije poraza pljevaljskog priključio se novoformiranoj Prvoj proleterskoj brigadi u Rudo i u njenom sastavu poginuo (ne znam gdje).

(Priređivač memoara Nikola Borozan podsjeća da je Marko Krcunov Borozan (1909-1967) „bio jedan od najvećih crnogorskih vajara u poslijeratnom periodu, školovan u Pragu. Nakon Pljevaljske bitke, fašisti su ga 1942. na Cetinju osudili na 101 godinu zatvora. U monografiji „Marko Borozan“, Narodni muzej CG, 2009, navodi se: „Kada je tumač preveo presudu ... majka je pala u nesvijest. Tada je otac rekao: Ništa za to sine, neće im toliko trajati carstvo.“ Kaznu je služio u italijanskom gradu Leće, a 1943. nakon kapitualicje Italije, ponovo se priključio partizanima”.)

 

 

Komentari: 1

Ljubomir Poznanovic

16. 04. 2019 - 15:57

Andro Markov Lompar je bio zamenik komesara Prvpg Lovcensko bataljona Prve prloreterske brigade.Dugo se nije znako gdje poginuo.1978 SUBNOR iz Ladebaca kod Banja Luke objavio je otvatanje spomenika borcima koji su bez namjere da odstpue poginuli braneci partizansku bolnicuni ranjenike. Na tom smo spomeniku procotali ime mog ujaka Andrije Andra Lompara.
Novi komentar