Kako je Budva 1938. ostala bez nakita iz antičke nekropole

Gramzivost vladara i nemoć starih arheologa

Poharu antičke nekropole otkrivene 1938. godine prilikom izgradnje hotela „Avala“ dokumentuje prepiska koja se čuva u arhivu Arheološkog muzeja Split. Pisma koja su iz Budve stizala direktoru tog muzeja Mihovilu Abramiću upućuju na motive najveće pljačke arheološkog blaga na tlu Crne Gore u njenoj hiljadugodišnjoj istoriji. Pohlepa vlastodršca kneza Pavla Karađorđevića i investitora gradnje hotela izbrisali su svaku mogućnost da jedinstven zlatni nakit iz helenističkog perioda bude stručno istražen. 
Objavljeno: 24. 02. 2019 - 05:50 Promjenite veličinu teksta: A A A
Gramzivost vladara i nemoc starih arheologa
Helenisticko zlato iz Budve / iz foto kolekcije Laure Suljak; Foto: M. Babovic

Sve što danas znamo o dešavanjima u Budvi znamo zahvaljujući trudu nekoliko generacija eksperata zaposlenih u Arheološkom muzeju Split - Mihovila Abramića, Duje Rendića Mičevića i Emilija Marina.

U naučnom radu koji je posvećen vezama Arheološkog muzeja Split i Boke Kotorske Emilio Marin objavio je prepisku koju je 1938. vodio arheolog Mihovil Abramić sa ljudima koji su ga obavještavali o dešavanjima u Budvi. Ta pisma često govore više od onoga što je u njima zapisano. Ilustruju nemoć struke, gramzivost moćnika i ogorčenje Budvana koji su bili osuđeni da ćute i gledaju.

budva-u-19-vijeku-pogleda-sa-brda-spas-na-lokaciju-anticke-nekropole-003

 

PRVA VIJEST

Direktora Državnog arheološkog muzeja Split Mihovila Abramića o otkriću antičke nekropole pod brdom Spas prvi je obavijestio Ivan Inđanović, rođen u Budvi. U pismu koje mu šalje 16. Januara 1938. godine, upozorava ga da je iskopano nekoliko „urna“ na mjestu gdje se planira gradnja novog hotela. Moli ga da hitno reaguje jer se radi o nečemu što je važno za istoriju Budve. Abramić hitro reaguje i šalje dopis Sreskom načelstvu u Kotoru. Poziva se na članak objavljen u „Glasniku Boke“ od 15. januara 1938. u kom piše da su radnici koji kopaju temelje za novi hotel našli nekoliko antičkih posuda i druge predmete iz rimskog doba.

-Na istom mjestu bilo je 1934. nađeno nekoliko olovnih urna ili sanduka. Ne znam kamo su dospjeli ti predmeti. Dobro bi bilo da i stari i novi nalaz bude predat novom muzeju u Kotoru ili, ako ne bi se to htjelo, da se arheološki objekti čuvaju u Budvi na sigurnom mjestu – piše Abramić.

Ne hitajući da mu ogovori, poslije dvadesetak dana (9. februara), otpisao mu je sreski načelnik P. Šerović. Naglašava da je „načelstvo odma izdalo pismeno naređenje Žandarmerijskoj stanici u Budvi i Budvanskom žandarmskom vodu, da najstrože paze, da se nađeni predmeti ne oštećuju i ne otuđuju, već da se imaju pohraniti na sigurnom mjestu do dolaska stručnjaka, koji će ih pregledati i raspoložiti što bude potrebno“.

Obavještava Abramića da je nađeno pet kamenih urna, koje su sve otvorene osim jedne. Očigledno s namjerom da umiri direktora Državnog arheološkog muzeja piše i da je „stupio u vezu sa inženjerom i graditeljem hotela, te je i njima živo stavio na srce, da sve ove starine budu sačuvane“.

arheoloski-nalazi-iz-budve-0102-2019-mara-babovic-1-2

 

LOŠI PREDZNACI

Ovo pismo sadrži jedan element bitan za ilustraciju pronicljivosti građana Budve koji su, poznajući prirodu režima Karađorđevića, predosjećali kakva sudbina očekuje antičku nekropolu. Šerović u tom pismu Abramiću konstatuje da je „opaženo da se u Budvi s negodovanjem govori o tome, da će ovi predmeti biti oduzeti“, pa direktora Državnog arheološkog muzeja obavještava da je, kako bi ih umirio, izjavio je da će nastojati, „da ovi predmeti ostanu pohranjeni na prikladnom mjestu u Budvi, jer će se tako postignuti, da se predmeti ne oštećuju i ne raznose“.

Konstatuje i da bi „bilo neophodno potrebito kada bi neko stručno lice iz Muzeja što prije (i to ovih dana) došlo u Budvu, da ove ostatke vidi i dade potrebne stručne savjete kako bi se što više moglo otkopati i pronaći, jer će kroz nekoliko vremena biti kasno“.

arheoloski-nalazi-iz-budve-0102-2019-mara-babovic-1-1

Da je javnost u Budvi pronalasku antičke nekropole posvetila dužnu pažnju svjedoči i telegram koji je Abramić primio 21. februara. Sreski načelnik Šerović piše: „Na hitnu telefonsku intervenciju od danas sa strane opštine, župnog ureda i predstavnika raznih udruženja iz Budve molim da najhitnije izašaljete u Budvu jednog stručnjaka radi proučenja terena i arheoloških nalazaka u Budvi kako ste obećali u aktu br. 37 i da me ovim putem obavijestite“.

Narednog dana stiže novi telegram: „Danas nađeni u Budvi razni zlatni predmeti. Pokraj svih mjera ovog načelstva prijeti opasnost da se svi ti predmeti upropaste kao i da se radom nastavi i onemogući dalje iskopavanje. Ponovno molim za najhitniji dolazak gospodina direktora - sreski načelnik Šerović“.

mihovil-abramic

 

STRUKA NA MARGINI

Mihovil Abramić u Budvu dolazi 26. februara 1938. Taj datum je važan jer se za njega vezuje i članak objavljen u beogradskom listu „Vreme“ koji vjerno ilustruje i atmosferu koja je vladala u Budvi u to vrijeme i agoniju antičke nekropole. Priča počinje obaviješću da je na mjestu gdje se postavljaju temelji novom hotelu, iskopano preko 50 grobova i da je najveći dio pronađen na dubini od četiri metra. Dopisnik iz Budve informiše i da je u jednom grobu „nađena i jedna skupocjena garnitura nakita, koja se sastoji od dva lanca, jednog zlatnog prstena sa dragim kamenom i četiri veće minđuše. Ova garnitura teška je 650 grama i sva je od zlata“.

Ako imamo na umu da je nakit od nastanka ljudskog roda do danas najskupocjeniji proizvod i da se u antičko doba na sjevernoj strani jadranske obale mogao pojaviti samo kao uvozni proizvod, definitivno riječ je o nalazu čija je vrijednost teško procjenjiva.

U nastavku teksta dopisnik iz Budve donosi svjedočanstvo o poziciji ljudi koji su na gradilištu hotela „Avala“ tih dana bili zastupnici interesa antičke arheologije. Igrom slučaja, u Budvi se zadesio član Britanskog kraljevskog antropološkog instituta Marin Gaspar iz Belgije, koji je posmatrao iskopavanja i arheološke pronalaske.

Događaj o kom izvještava uslijedio je nakon što su radnici otkrili ostatke nečega što je mogao biti žrtvenk iz antičkog perioda.

- Kada se naišlo na groblje i bunar, on je umolio radnike da sa najvećom pažnjom otkopavaju ove starine, čija je vrijednost vrlo velika, jer potiču iz četvrtog do šestog vijeka prije Hrista. Radnici su poslušali savjete belgijskog naučnika g. Marina Gaspara, jer su i sami uvidjeli da se zaista pod zemljom na ovom mjestu kriju dragocjene arheološke stvari. G. Gaspar tražio je da se što prije dovede arheolog, koji će rukovoditi radom.

O ovom postupku belgijskog naučnika obaviješten je odmah g. Valand, inženjer i rukovalac radova Budvanskog akcionarskog društva, koji je odmah dotrčao i oštro naredio radnicima da izbace Gaspara i da nastave rad: „Izbacite ga, a ako treba i ubite ga, pa nastavite rad!“

Kako javlja dopisnik iz Budve, radnici nijesu htjeli da poslušaju inženjera Valanda. Valjda su se bojali da zaista ne oštete daljim kopanjem neki dragocjeni arheološki spomenik.

Potom slijedi opis kulminacije tog događaja. Opisuje se kako se Valand spustio u iskopinu i fizički napao Marina Gaspara. Zagrabio ga je rukama za vrat.

Taj postupak razjario je radnike. Shvatajući da neće nastaviti rad, otpustio je njih 30. Tekst završava podatkom da je stanovništvo Budve osudilo divljački napad Valanda i zaštitilo Gaspara.

Rad na daljem iskopavanju bio je obustavljen bez podataka kada bi mogao biti nastavljen.

helenisticko-zlato-iz-budve

 

STIŽE KUSTOS

Neposredno nakon Abramićeva odlaska, stigao je u Budvu Jozo Petrović, kustos Muzeja kneza Pavla iz Beograda. Prijestonička Politika 4. marta 1938. donosi vijest iz Kotora.

- Upravnik Muzeja Njegovog Kraljevskog Visočanstva Kneza Namesnika gospodin dr. Josip Petrović boravi već dva dana u Budvi radi ispitivanja skupocjenih predmeta. Pošto je broj pronađenih predmeta prilično velik, to će se g. dr. Petrović u Budvi zadržati nekoliko dana – piše Politika.

Isto potvrđuje i sreski načelnik Šerović u pismu Mihovilu Abramiću iz Kotora. Čim je stigao u Budvu Petrović je popisao sve nađene predmete i iskazao namjeru da ih prenese u Beograd. Šerović izvještava da kustos Muzeja kneza Pavle namjerava da ih uzme na revers „a u Beogradu će ih procijeniti i po procjeni otkupiti od vlasnika“.

Diskretno nagovještava dalji tok događaja, kazujući da nije imao vremena da ide u Budvu, ni da vidi raspoloženje Budvana, ali da je uvjeren, da će odluka da se arheološko blago nosi za Beograd za njih biti težak udarac.

knez-pavle-karadjordjevic

 

Kustos Jozo Petrović neumorno je punio sanduke otkrivenim blagom i odašiljao ih u Beograd. O zlatnom nakitu iz budvanske nekropole u Muzeju kneza Pavla nije bilo ni pomena. Tajnu gdje je završio u grob su ponijeli Jozo Petrović i knez Pavle Karađorđević

 

BIJES BEZ BUKE

Mjesec kasnije, Šerović se ponovo javlja pismom u kom piše da je glavni akcionar kompanije koja gradi hotel „Avala“ , gospodin Stojić „prilično ljut na gospodina Petrovića, za kojega kaže, da je odnio sobom bez ičije dozvole dosta predmeta“.

Između ostalog, tu se pominje da je odnio „neku vanredno dobro sačuvanu kacigu, koju mu je tražio g. Stojić da je vrati, ali Petrović se nekako izgovorio i nije je vratio, već će je vjerojatno biti predao Muzeju kneza Pavla“.

Kacigu jeste predao. I danas se čuva u Beogradu. Vlasništvo je Narodnog muzeja koji je pravni nasljednik Muzeja kneza Pavla.

Od zlatnoga nakita iz budvanske nekropole u Muzeju kneza Pavla nema ni pomena. Ako ga je Petrović ponio iz Budve, gdje je završio tajna je koju su sa sobom u grob ponijeli on i knez Pavle. Karađorđević je 1938. godine bio najmoćniji čovjek u državi. Između ostalog, zvanično je bio nadređeni direktorima svih jugoslovenskih muzeja. Njemu se nije moglo protivurječiti.

Možda je zato i bez odjeka iz Budve ostao njegov autorski tekst objavljen 1939. godine u šestom broju „Umjetničkog pregleda“ čiji je izdavač Muzej kneza Pavla.

Osim grnčarije, stakla i ilirskoga šlema pominje „zlatni nakit u jednom ženskom grobu koji je otkriven prije našeg dolaska u Budvu“, „zlatni prsten, o kojemu je bilo riječi u novinama, sa skarabejom i misirskim motivom“ i srebrene novčiće „nekoliko primjeraka toga, kod nas običnoga novca“.

Petrović tu svjedoči i da je muzejskome izaslaniku inženjer Ivan Valand dozvoljavao samo da prati iskopavanja i „pribire razbijene objekte, koji bi inače, odbačeni propali“.

Jesu li investitori gradnje hotela u Budvi imali petlje da takav tretman pruže izaslaniku kneza Pavla, kojeg Rebeka Vest u knjizi „Crno jagnje i sivi soko“ opisuje kao čovjeka koji je „gajio iskrene simpatije prema Hitleru“, prosudite sami.

Možda vam od pomoći bude njihova rječita ćutnja o tim događajima.

 

BEZ POZDRAVA

Poziciju moći s koje se Petrović, štićen autoritetom Karađorđevića, odnosio prema arheološkom blagu iz Budve i Budvanima ilustruje i činjenica da se, odlazeći iz Budve nije oprostio od sreskog načelnika Šerovića. 

Ovaj u pismu Mihovilu Abramiću izvještava da je „on sa sobom odnio dosta predmeta, ali je dosta toga i ostalo, tako da bi se mogao stvoriti jedan divan muzej“. Čuo je da se u Budvi „našlo dosta zlatnog nakita, ali gdje je to svršilo, nije mogao doznati“.

- Vrlo mi je neugodno bilo, kada sam vidio, da se više nimalo ne pazi na otkopavanje. Sada baš kopaju na mjestu gdje će biti kuhinja hotela. Kažu mi, da sve nemilosrdno ruše bez ikakvog obzira, jer da to tobož nema neke naročite vrijednosti, da su to predmeti identični sa već pronađenim, pa da su suvišni – piše Šerović, uz opasku da mu se čini kako su „vlasnici dali mig, da se bez obzira ide naprijed i da se ništa ne pazi i ne čuva“.

Sreski načelnik Šerović u pismima Abramiću nigdje ne pominje detalje o kojima je svojevremeno pisao Stanko Roganović. Na osnovu sjećanja starih Budvana i isječaka iz štampe, Roganović podsjeća da je Petrović „neumorno punio sanduke otkrivenim blagom i odašiljao u Beograd“.

- Za privremeni smještaj nađenih objekata bila je podignuta specijalna baraka pod rukovodstvom nekog Čeha, B. Kelnera, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao mnoge dragulje i krišom preko svojih agenata, prodavao uz visoku cijenu u Dubrovniku i Zagrebu.

Za kratko vrijeme se obogatio. Vrlo je vjerovatno da su kupci bili pretežno stranci i da su mnoge dragocjenosti odlutale u inostranstvo - piše Roganović.

helenisticko-zlato-iz-budve-2

 

KONAC NEDJELA

Prema dokumentaciji koju je javnosti predstavio Emilio Marin, hronološki posljednji relevantni dopis o antičkim nekropoloma koji se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu i zaokružuje događaje iz 1938. dopis je lvana Inđanovića.

On Abramića izvještava o napisu iz „Glasa Boke“. Kako navodi, na iskopavanju „starih grobova iz davne budvanske nekropole ne radi se više sa ranijom pažnjom“.

- Stari predmeti, grčki i rimski, iz grobova mogu se danas vidjeti kod mnogih građana. Ima i zlatnog nakita koji se prodaje.

Doznali smo da je čak u Dubrovniku prodata jedna lijepa antikna ogrlica, krasno izrađena u zlatu, zatim jedan zlatni prsten i još nekoliko predmeta.

Prodaju se stare vaze, urne i ostalo. Sa zemljom koja se sa gradilišta baca u more izbacuju se mnogi predmeti. Nestaće, nešto prodajom a nešto nepažnjom, mnogo toga čime bi se mogli snabdjeti naši muzeji – obavještava Inđanović.

IMA LI NADE

Stara dosjetka kaže da se pesimisti regrutuju iz redova dobro obaviješenih optimista. Taj Inđanović koji je nakon prvih senzacionalnih otkrića reagovao kod institucija koje su morale učiniti nešto na zaštiti nakita iz antičke nekropole, očito je bio optimista i vjerovao da ih je moguće sačuvati od ljudske pohlepe i neznanja.

Sve što je čuo i vidio u prvom polugodištu 1938. godine napravilo je od njega pesimistu koji na kraju daje mračnu prognozu koja se obistinila. Nepovratno je uništena kompletna naučna dokumentacija nalaza.

U proteklih 80 godina zlatni nakit iz antičke Budve ostao je gotovo nepoznat i nedostupan.

Sudbinu dijela tog blaga uspio je rekonstruisati Duje Rendić Miočević u glasovitoj knjizi „Iliri i antički svijet“. Davno je objavljena. U njoj jasno piše da je dosta „sitnih predmeta bilo dospjelo, zajedno s odbačenom zemljom u more, gdje su ih pojedini mještani naknadno našli“.

- Budvanin, D. Rađenović koji me je na to upozorio, sakupio je lijepu kolekciju takvih predmeta, među kojima i jedan zlatni prsten s ugraviranom glavom – kostatuje Duje Rendić Miočević.

Po podacima koje on donosi, u posjedu D. Rađenovića tada su bile dvije helenističke ukosnice od zlata i jedna mala dvostruka rozeta od zlatne, granulirane žice.

Rađenović je imao i dva prstena za koje je Rendić Miočević utvrdio da nijesu iz helenističkog perioda.

Sve predmete je pronašao u moru i autoru studije „Iliri i antički svijet“ ljubazno ustupio fotodokumentaciju, kako bi ih ovaj opisao.

U to doba, lijepu kolekciju helenističkog nakita sa budvanske nekropole imao je i R. Homen iz Kotora. I nju je Rendić Miočević istraživao da osnovu fotodokumentacije koju mu je ustupila familija Homen.

Tu su kolekciju činile: ogrlica u obliku lančića od presavijenih „osmica“ sa životinjskim ukrasom iz ranog trećeg vijeka stare ere; ogrlice u obliku bihromnog lančića sa antropomorfnim ukrasom iz trećeg vijeka stare ere; dvije naušnice u obliku obrnute piramide; kolutasta zoomorfna naušnica u obliku lavlje protome, figuralni medaljon – proizvod neke poznate helenističke radionice iz tog perioda.

Kolekcija je formirana legalno - kroz otkup. Homeni su u Kotoru pred Drugi svjetski rat imali čuvenu zlatarsku radnju.

O daljoj sudbini te dvije kolekcije, van knjige čiji je autor Rendić Miočević, nema dostupnih podataka.

Možda djeluje suviše optimistički, ali zamislite kada bi, na osnovu danas jedva vidljih tragova, neko tom blagu ušao u trag i otkupio ga za potrebe muzeja. Pa da svjedoči o vezama jednog grada na crnogorskoj obali sa helenskim svijetom u antičko doba. I kad bi tu sreću dočekala Budva!

Zlatni prsten na obali mora

Mirko R. Homen, sajdžija iz Budve, 13. maja 1938. piše direktoru Državnog arheološkog muzeja Split Mihovilu Abramiću. Pismo se i danas čuva u arhivu te institucije. Objavio ga je Emilio Marin, kao prilog radu „Arheološki muzej u Splitu i Boka Kotorska“.

- Budući da sam našao na morskoj obali u Budvi, za vrijeme oluje jedan zlatni prsten, sa kamenom izrađenim sa jedne strane skarabej, a sa druge strane lik jednog muškarca...

Kamen je boje zemljano-crvene, kažu „ametist“...

Učtivo molim ukoliko bi Vam bilo moguće približno ustanoviti starost, kao i vrijednost istog. Ujedno molim da li bi prsten otkupili za Vaš muzej.

Ujedno Vas izviještavam, da su mnogi zlatni predmeti kriomice prodani nekom agentu koji je kupovao zlato izgleda za neku tvrtku u Splitu. U koliko doznam nešto pobliže izvijestit ću Vas – piše Homen.

Abramić mu je odgovorio 17. juna 1938. Procijenio je prsten na 500-600 dinara. Osvrnuvši se na tu procjenu, Marin konstatuje da je ta suma jednaka jednoj osmini tadašnje plate direktora Državnog arheološkog muzeja Split.

 

 

Bez razumijevanja radnika

Mihovilu Abramiću 22. februara 1938. iz Kotora piše i novinar Ante N. Slovinić. On je posvjedočio istinitost onoga što je saopštio sreski načelnik Šerović.

„Juče se u Budvi opet otkrio jedan grob. U njemu je nađeno: dvije zlatne ogrlice sa lijepo izrađenim lavljim glavama na krajevima; četiri lijepo izrađena broša od zlata i jedan zlatni prsten.

U jednom grobu, ranije otkrivenom, nađene su četiri urne: dvije kamene, a dvije od pečene zemlje za pepeo mrtvaca. U njima su bile male posudice od stakla i zemlje.

Nadalje je otkrivena jedna nadgrobna ploča s latinskim natpisom, nad kojim je izrađen reljef djevojke...

Pošto kod radnika koji rade na terenu ne postoji nikakvog razumijevanja za ove nalaze, a kako istodobno ni sami nadzornici ne vode, koliko se čini, mnogo brige o tome, potrebno je da se za spasavanje ovakvih nalaza poduzmu hitni koraci.

I kao Budvanin i kao javni radnik na novinarstvu i na turizmu, apeliram da se čim prije nešto ozhiljno poduzme u pravcu spasavanja važnih arheoloških nalaza“ – piše Slovinić.

Vlatko SIMUNOVIĆ, POBJEDA

 

Komentari: 5

zelenas

24. 02. 2019 - 10:36

Vjerovatno ponukani nestankom 6000 hiljada predmeta iz Cetinjskih muzeja , porucujete da su i Karadjordjevici lopovi...
raspucin

24. 02. 2019 - 13:24

Evo vise niko ne pominje poharu muzeja. E ovaj tekst i slicni je klasican primjer spinovanja. Sramota Ministarstvo cuti, direktori cute.
Ljubitelj tutuša

24. 02. 2019 - 14:34

Podgorička Pobjeda je skoro feljtonski izjvještavala o dešavanjima u Cetinjskom muzeju... svakodnevno. Doduše Ti preferiraš "novinara" Markovića kao i medijsku Ž Ivanovića ... Prije par dana je na dvije strane objavila intervju sa novoizabranim direkrorom. Doduše, Ti preferiraš drugačijw izvorw "informisanja"...
flamantes

05. 05. 2019 - 14:12

većinu predmeta takođe treba tražiti u Beogradu
flamantes

05. 05. 2019 - 14:11

pa ''oslobodioci'' 1918. su naplatili svoje ''ljute rane'' tokom ''oslobađanja'' Budve.
Novi komentar