Konkurs 20 priča

Kako sam postala dobra

Vlasnica sam godina u kojima mi se i stariji od dvadeset obraćaju sa teto (!), i svašta mi se događalo, ali bizarnost koja mi se jednom dogodila, bila je po svemu posebna. Naime, nenadno sam saznala da je moj veoma dragi prijatelj, za projekat na kojem je radio, iskoristio moje ime! 
Objavljeno: 16. 03. 2019 - 09:45 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše: Nada Bukilić

Nije to neko ime, da se razumijemo, ali je moje, a on me o svom planu nije ni obavijestio, ni pitao. (Čak i ja pitam mene kad razmišljam đe "guram" svoje ime.) Čemu je moje ime poslužilo? Za konkurs i rubriku scenarista. Zašto je to uradio? Zbog para. Scenario je već napravio sam, ljubi ga majka, snalažljivog.

Najprije sam bila zbunjena: mislila sam da je neko nešto pogrešno shvatio. Đe bi on to? Ma, nikad! Dobivši sigurnu potvrdu, bila sam i uvrijeđena: nije baš prijatno kad vas doživljavaju kao upotrebnu stvar, kao nešto što se može uzeti, a kad ne treba, vratiti u prašinu na ormaru. Ali, bolji scenarista od mene je baš tada kreirao scene u kojima smo se moj prijatelj i ja srijetali, razgovarali, zajedno ispijali kafe i vrlo sadržajno razgovarali o svemu, pa i o tom njegovom projektu, koji je trajao već tri, četiri mjeseca. Pitao me je za mišljenje, za određene scene, eventualne ideje i sl. Ni riječi o imenu moje malenkosti! Tada me je već uhvatio bijes: najradije bih mu polomila nos! Ipak, ja sam ga samo gledala u crne okice i zapalila novu cigaretu. Jer, kada je bijes popustio - a popusti kad sagledate bijedu čovjeka - ostala je samo razočaranost. A usljed razočaranosti nikad nikom nisam dirala noseve.

Pitala sam se: kako to uopšte biva? Sjećam se da sam opisujući "slučaj" doma, na moje zaprepašćenje dobila komentare o meni, a ne o njemu!?! Muž mi je rekao: Pa, znaš kako, čovjek jednostavno vidi da si takva... Kakva? - Dobra osoba... Svekrva se nadovezala starom mudrošću: O, moje dijete, što se čudiš - dobar i glup su braća! Sin mi je rekao: Nado, ovo je 21. vijek, a ti si još u fazonu romantizma, da ne kažem da si bolesni idealista. Mlađi je dodao: U ideale vjeruju budale. Al', ne brini, to su obično oni dobri...

crtez-cvetko-lainovic

 

Tako sam postala - dobra! A jesu li, zaista, dobar i glup braća? Tj. jesam li ja, kad sam već dobra, u istoj mjeri i glupa? Možda? Pedesetak posto!? Vjerovatno! Evidentno. Hiljadu posto! Zavisi od toga kojim biste me aršinima izmjerili. Međutim, zalud ćete mi reći rezultate mjerenja - vidim lijepo da sam dovoljno glupa da ostanem ista.

Kasnije mi se u glavi zavrtjelo još toga: može li bit' da je moj, nekad zaista dragi prijatelj, tako postupio samo zato što sam - žena? Odnosno, ako su moji doma u pravu (jer, doma  misle sve najbolje o nama, pa i moji o meni) i ako je i on smatrao da sam dobra-glupa, moje ime samim tim "upotrebno", a naše prijateljstvo nevažno naspram dragih parica, je li mu moj ženski rod i pol olakšao namjeru i čin? Tj. da li bi nešto takvo učinio i jednom muškom scenaristi?

Ja mu nisam razbila nos, nisam pijana bauljala po kafanama da ga nađem i prebijem ga na mrtvo ime, nisam ga psovala, nisam nikog nagovorila da mu pomjeri bubrege, nisam vodila polemike preko medija, niti sam ičim opstruirala njegov projekat. Nisam upotrijebila ništa iz muškog osvetničkog arsenala. Ja sam ga mirno gledala u okice i zapalila cigaretu... Dakle, bi li on ikada takvo što učinio jednom muškarcu?

Naravno da - bi! Bi. Bilo bi mu potrebno samo to da nađe i muškarčevu ranjivost, kao što je našao moju. U ovom slučaju, moja ranjivost nije bila u tome što sam žena, već u činjenici da sam izuzetno gadljiva. A od mog prezira i gađenja njemu ništa biti neće. Izdržaće toliko! ('Ajde, jadan, završio posa', što ga briga!?) I mirno će spavati, mirnije od svake ovčice u toru. Prezirala ga ja ili neki muškarac, svejedno je.

Uostalom, cijela je istorija ljudskog roda oslikana stradalništvom muškaraca od muške sujete, zavidnosti, malicioznosti, ljubomore, taštine, osvetoljubivosti, koristoljublja, inata... Od muške ruke. Zagledajte se u novinske feljtone, u stupce sa crnim hronikama... u polemike!...čujte vijesti sa mirovnih konferencija ili reporterske izvještaje sa frontova... obratite pažnju na nalaze patologa i forenzičara... pa čak i na porodične priče i rođačka prisjećanja: žrtve su, kao i počinitelji, uglavnom muškog roda.

Zašto su, onda, žene u tako patetično teškoj situaciji? Što je to što nas čini slabima? Sami pol? Rod? Možda, zasigurno, sto posto - zavisi što mjerite - ali nas, prije svega, slabima čini naša ranjivost. Ona ne zavisi od snage muškarca. Ranjive smo na bezbroj svojih, ženskih načina i svako od doba u ženskim životima, ima svoje kote ranjivosti. Ipak, na tim kotama, postoje putokazi - možeš da siđeš niže, ali možeš i da se popneš više.

pieta-cvetko-lainovic

 

Svojedobno me je fascinirala jedna maltene polupismena žena sa troje male djece. Imala sam  deset godina, a jednu ambiciju - da branim za naš fudbalski klub "Dvorište". Klub su sačinjavali sve sami dječaci i ja, a ime je dobio zato što smo igrali lopte na ledini koju smo zvali Dvorištem. Bila je iza naših kuća - prostrana i zelena, a ljeti, kad je pokore drače, vrlo neugodna za golmanska koljena. U to zajedničko dvorište su dolazila i djeca iz drugih ulica. Bila je blizu, a van roditeljskog dometa. Mene su poprijeko gledala samo dva dječaka koja su pretendovala na važno golmansko mjesto; bilo je tu svađa i svađica, no, tada sam uspješno razbijala noseve - kada imate deset godina, svi ste podjednako jaki.

Na rubu naše ledine, nalazila se prazna kuća. Nikad nije postala nova kuća, a već je bila stara. Stajala je tako odkad smo za loptu znali. Ni prozora, ni vrata - samo zidovi i krov. U toj kući smo inače igrali žmurke, sklanjali se od ljetnjeg pljuska, krili se kad nas majke traže i slično. Jednog dana smo primijetili da se u kući nešto dešava. Neko je bio tamo! Đeca kao đeca, i otišli smo da provjerimo stvar. Ušli smo i u jednom ćošku zatekli uznemirujući prizor: po podu su bile raširene kartonske kutije, preko njih par krpara; uz sami zid nanizane gajbe, a na njima stari, iskrpljeni dušeci - trebalo je da posluže kao kreveti. Na jednom od ta dva "kreveta" spavalo je malo dijete, a na onom kartonu na podu su djevojčica i dječak, sjedeći savijenih nogu, igrali Ne ljuti se, čovječe. Sa strane je bilo nekoliko torbi i kesa, jedan veliki džak i mali, plastični sto. Ničeg više tu nije bilo. Začas smo se upoznali i sprijateljili sa djecom. Najstariji dječak - Bate, kako su ga mlađi zvali, imao je oko 12 godina, bio je zdrav i jak. Njegova sestra pet, a brat jedva tri. Bate ih je čuvao dok je majka bila na poslu. Tu su se sklonili "dok majka ne primi platu da neđe plati sobu". 

Znate, kada čitate one tugaljive bajke, poput Djevojčice sa šibicama, vaša imaginacija može da vam dočara gotovo sve, možete čak i da osjetite tugu, osamu, nesreću... Ali, kada se nađete licem u lice sa pravim očajem, onda cijeli svijet poprimi njegov oblik, miris i boju. Sve što sam tu vidjela na mene je djelovalo kao da je neko uzeo punu šaku komadića pakla, pa me time gađao pravo u glavu.

Bate je brzo postao naš drug i igrao je sa nama, ali samo onda kada je mama bila "kući", a to je bilo rijetko. Od njega smo saznali da je žena prijepodne išla na posao, zatim bi došla i nahranila ih, a onda je odlazila da čisti tuđe kuće i lokale. Dockan se vraćala sa dva bidona vode u rukama, da djecu umije ili opere. Lijepi, ljetnji dani su joj išli na ruku. Htjela je da zaradi dovoljno za kiriju, da skloni djecu i zaštiti ih od nasilnog oca od kojeg su pobjegli. Zbog nje smo sve žene gledali kao potencijalne heroine. Bate je bio njen oslonac.

Zato je postao i nama važan: u njemu smo vidjeli pravog, pravcijatog junaka! Sjetni, ozbiljni dječak je imao i svoje trenutke iskrene sreće; jednom mi se pohvalio: Danas je petak - mama će mi kupiti Politikin zabavnik! Bio je pravi kontrast svima nama razmaženima, a osobito onima razmetljivima i sebičnima. Ustvari, mi nismo ni znali da smo takvi, dok nismo uvidjeli kakav je on. Njegov način obraćanja sestri ili bratu, pažljivo presvlačenje mališana, nadgledanje jesu li se obuli, jesu li im prljave ruke i slično, za nas su bile velike lekcije ljubavi i odanosti...

Stigao je septembar. Prvog školskog dana, Bate i njegovi su se odselili. I ne bih ništa drugo znala o njima, da ovu priču prije par godina ne ispričah brojnijem društvu u kući mojih prijatelja. Na stolu je bio Zabavnik, i ja sam se, sa istim ondašnjim osjećanjima, sjetila kako mu se Bate radovao. Silno sam se iznenadila kada mi je jedna od prisutnih dama rekla: Bate je moj brat. To je priča o nama.  I dodala: Nemojte da vam bude neprijatno - naprotiv. Znate, mi smo veoma ponosni na našu majku... Ona je jedna dobra, dobra žena. A Bate je danas vrlo uspješan čovjek...

Ranjivost ove žene je bila u njenoj djeci - troje ih je, đe da ih odvede, kako da im obezbijedi krov nad glavom? Kako da ih prehrani jednom fabričkom platom? A ostaviti ih neće. Nasilnik je to znao, jer svaka naša ranjivost ima svoju opačinu u onom ko nam je iskušava.

U odnosu na ovu priču, ona moja je sasvim trivijalna. Ali su obje primjeri iz duboke rijeke naših raznovrsnih ranjivosti.

Znam da su brojne one (oni) koje (koji) se ne bi složile(i) sa mnom. Mogle(i) bi da me, sa potpunim pravom, upozore npr. na to da su žene za isti posao manje plaćene od muškaraca; da im je teže uskladiti karijeru i porodicu nego muškarcima; da mnoge od nas prvo imaju oca gospodara, potom muža, a onda i sina koji gazduje njihovim vremenom, sredstvima, zdravljem, životima. Mogle bi da me podsjete da u institucijama i strukturama vlasti, u politici, kulturi i uopšte u javnom životu, ima premalo žena, kao što bi moglo da se kaže i to da se nema povjerenja u žensko znanje, umijeće, obrazovanost... Sve je to tačno. Ali, to je problem ukupnog našeg dehumanizovanog društva. Kao društvo smo nejaki, slabi, neorganizovani, potrošni, neemancipovani... Ranjivi. Mi, nažalost, imamo ljudske, a ne muške i ženske probleme.

I mada sam ja još u fazonu romantizma, ipak me ne fascinira to što je neko žena, a bojim se, još manje to što je neko muškarac. I mada se i danas tripujem na ideale, koji djeluju daleki i  neostvarivi, vrijedi se za njih zajedno boriti. Nijedan ideal nije promašaj; maše samo ruke strijelaca.

miguel-a-cuestaFotografija: Miguel A. Cuesta

Ilustracije: reprodukcije slika Cvetka Lainovića

Komentari: 8

N

16. 03. 2019 - 10:04

Odlican tekst!
Bokelj

16. 03. 2019 - 11:20

Hvala puno Nado, odlican tekst!
Onatamo

16. 03. 2019 - 11:24

Bravo Nado. Nedostaju tvoje priče...da se kroz tvoje riječi oplemenjavamo. A ima li što teže i ljepše od toga.
Baš čelik

16. 03. 2019 - 12:09

Pitanje kontrasta iskustava, uslovljavanjem kako drugima izgledaju našši postupci, kod savjesnih ljudi je iskreno preispitivanje za napredak
Jedinstvena Nada

16. 03. 2019 - 13:45

Ma đe skrivate ovu Žena!? Dugo već čekam, tražim njene tekstove. Bravo Analitikaaa. Beskrajno drugačija od drugih, originalna, a naša i opet svoja. Ma genijalna Žena. Baš sam se čudila zašto se ne pojavljuje u javnosti, a ima šta da piše i kaže..
Milanka

16. 03. 2019 - 18:24

Bravo Nado. Originalna kao i uvjek. Doduše nestala si već duže vremena, sa svojim tekstovima, zato i jedno veliko BRAVO i za Analitiku koja je objavila ovaj tekst.
Lola

18. 03. 2019 - 18:57

Mila Nada, pisac samo takav...a jos bolji covjek. vise nam treba njenih tekstova.
E.

21. 03. 2019 - 10:48

Predivna Nada! Toliko oplemenjujući tekst, dugo smo ga čekali. Bravo.
Novi komentar