Piše: Ranko ĐONOVIĆ
„Da li se gospodine Vujanoviću tako ponaša depolitizovani MUP?“, pitao sam ministra i proširio svoju optužnicu, dodajući i više slučajeva hapšenja i premlaćivanja aktivista Liberalnog saveza, satanizaciju vladike Crnogorske pravoslavne crkve Antonija, etničko čišćenje Bukovice, opsadu Pljevalja, otmicu nedužnih putnika u Štrpcima, deportaciju izbjeglica iz Herceg Novog, hapšenje rukovodstva Stranke demokratske akcije, suđenje i oslobađanje ministra iz DPS-a Branka Abramovića...
Poduži spisak optužbi završio sam konstatacijom da se radi o politički obojenom Ministarstvu, te da se iz navedenog jasno „vidi da je pendrek u raznim oblastima bio i ostao simbol naše pravne države i njene policijske pedagogije“. Diskusiju sam završio zahtjevom da se dozvoli civilna višestranačka kontrola rada MUPa, jer, kako sam ironično primijetio, „vi radite sve pošteno, pa nemate šta da krijete“. A skrivano je mnogo toga, pa i nelegalno iznošenje državnih para iz Crne Gore, pred kojim je Ministarstvo unutrašnjih poslova zatvaralo oči. Kritikovao sam često ministra Vujanovića zato što umjesto odbrane zakona služi kao paravan nelegalnim poslovima i tražio i nakon parlamentarnih izbora 1996. godine njegovu ostavku.
I poslije rascjepa u Demokratskoj partiji socijalista krivio sam i jedno i drugo krilo vladajuće stranke za zloupotrebe na svim nivoima i sumnjao u obećanja reformske struje i put koji su nagovještavali. „Da li je pravi put koji nam nudite put preko anonimnih pisama koja nam vaši ministri čitaju, kao što je ono što je pročitao Filip Vujanović protiv lidera LSCG Slavka Perovića?“, pitao sam pored ostalog, prisjećajući se tog presedana u istoriji crnogorskog parlamentarizma. (Diskusija, decembar 1996.) Po tom, naizgled sitnom detalju, možda ponajviše pamtim Vujanovićeva gostovanja u Parlamentu i njegov osmogodišnji ministarski staž.
GODINE KOJE JE POJELA TASTER DRUŽINA
U parlamentarnom sazivu 1992–1996. u poslaničkim klupama DPS-a sjedjelo je 46 poslanika. Bio je to odbrambeni bedem zvanične politike, bolje reći crnogorskih zvaničnika koji su tih godina zdušno radili protiv Crne Gore. Uz plejadu ćutologa i taster poslanika, u tom ogromnom poslaničkom klubu izdvajalo se nekoliko vječitih diskutanata na sve moguće teme, vazda spremnih da saspu živu sodu na svaku opozicionu riječ. Vjerujem da nijedan od njih ne bi bez prepravki svoje diskusije, svojom voljom i mirne savjesti, izložio sudu javnosti, kao što to sada činim ja.
Vjerujem takođe da se barem neki od njih danas stide sebe iz tog vremena beščašća koje bi rado prebrisali i zaboravili. Možda će ih i građani takve zaboraviti, ali ja ne mogu prebrisati te tegobne dane, mjesece i godine tokom kojih su sa toliko žara zatirali i samu pomisao, ne samo na crnogorsku državu, već i na demokratiju. Zbog toga sam više puta u Parlamentu toj partiji osporavao pravo da nosi ime demokratska. „Dokažite gospodo iz DPS-a da ispunjavate makar i jedan od elemenata vašeg imena. Do danas vi nijeste bili ni demokratska, ni partija, čak vam ni ono socijalisti ne pristaje. Demokratska partija nijeste jer demokratiji nećete ni vrata da odškrinete.
Partija nijeste zbog toga što svaka partija ima neki svoj program i ideologiju, a kod vas, recimo poslije jednog teksta gospodina premijera, stiče se utisak – on odvoji Crnu Goru, a već iz sljedećeg može se zaključiti – uništi je, ako govorimo o državnopravnom statusu. Ili, na osnovu jednog teksta gospodina Đukanovića, pomislite za mjesec dana mi privatizovasmo sve, iz sljedećeg možete zaključiti da se to neće desiti. Socijalisti nijeste zašto što je pod vašom vlašću svakog dana sve više socijalnih slučajeva i sve više ugroženih.“ (Diskusija, jul 1996.) I pored brojčane nadmoći i nepresušne logističke podrške od strane predsjednika Skupštine, poslanički klub DPS-a bio je primoran da se od snage opozicione riječi brani i čestim promjenama poslovnika, koji je bio sve restriktivniji prema opoziciji.
U novembru 1994. godine, raspravljajući o ko zna kojoj izmjeni parlamentarnog bon-tona, predložio sam da se novi skupštinski poslovnik zove Poslovnik DPS-a i ocijenio da usvajanjem ovog dokumenta vladajuća partija želi da spriječi opoziciju da „predlaže svoja rješenja, da kritikuje i opominje za greške, odnosno da opoziciji u dobroj mjeri oduzme pravo glasa. Poslovnik mijenjate i zbog toga, kako kažete, što opozicija koristi ovu govornicu za prezentaciju svojih političkih stavova.
Pa nijeste valjda mislili da će opozicija zastupati vaše političke stavove, koje uzgred ni sami često ne znate, ako kasni pošta iz Beograda“, istakao sam u raspravi o Poslovniku. Poslušne eksponente DPS politike, čiji su vidici dopirali otprilike dokle i njihovi lični interesi, optuživao sam često za godine koje su nam uništili „boreći se za tuđe interese, za veliku Srbiju, ostavljajući za sobom sve manju Crnu Goru i sve veće posljedice.“ (Diskusija, avgust 1995.) Ukazivao sam da država koju formalno čine Crna Gora i Srbija nije država naroda Srbije i Crne Gore, već država koalicije SPS-DPS, koja isključivo i jedino služi toj koaliciji, a ne nikako građanima koji žive u srpsko-crnogorskoj zajednici. „Naziv Jugoslavija je tepanje drugoj članici nečega što glumi federaciju.
To na svoj način potvrđuju i kolege koje se licemjerno kostreše kad liberali Jugoslaviju nazivaju takozvanom. Jer priznaju da tu i takvu Jugoslavju ne vodi ni Lilić, ni Kontićeva vlada, niti takozvani savezni Parlament. Jugoslavijom vlada srpski diktator Milošević, te njegova supruga Mirjana Marković“, govorio sam u Skupštini u februaru 1995. obraćajući se poslanicima DPS-a. Isticao sam da se sve što se dešava Crnoj Gori moglo očekivati „još od onog referendumskog pitanja koje je glasilo: Jeste li saglasni da Crna Gora kao suverena republika nastavi da živi potpuno ravnopravno u zajedničkoj državi sa Srbijom? Kada je narod potvrdno odgovorio, ne zaboravite na sumnjivom referendumu, vlast ga je prevarila nepoštovanjem referendumske odluke.
Tako je u obećanoj suverenoj državi riječ suverenitet označena kao skaradna, a mi koji je izgovaramo smo razbijači države. Prirodni Crnogorci su ili izdajnici ili izrodi. Pretpostavljam da vam je jasno što to znači biti prirodni Crnogorac. A sintagma potpuno ravnopravna republika postala je potpuno neravnopravna istina“. (Diskusija, februar 1995.) I pored zvaničnih stranačkih dokumenata Demokratska partija socijalista imala je čudan manir da potkrada tuđe partijske programe. U februaru 1995. još su bili aktuelni radikali. „Vi ste, gospodo iz DPS, zaista najsposobniji za ulogu koja vam je namijenjena. Stoga se radikali s pravom bune što im otimate program i ideju, ali moram da naglasim da radikali otvoreno bez uvijanja, bez dvosmislenosti kažu zašto se bore i zalažu. Već tri godine oni pričaju priču koju vi sprovodite u djelo“, istakao sam u parlamentarnoj debati u februaru 1995.
