Konkurs 20 priča

Moja bezimena učiteljica života


Autorka ove priče je Nevena Jovanović petnaestogodišnja učenica iz Mojkovca. Priču objavljujemo uz saglasnost njenih roditelja da učestvuje na konkursu.

Objavljeno: 03. 04. 2019 - 09:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

Poštujem osobe koje završe fakultet, nije to lak put i treba uložiti mnogo truda. Kada sam imala pet godina oni su mi čak bili idoli. Danas shvatam da postoji mnogo teža škola, a to je iskustvo. Školarina je skupa, a učitelj Život nije nimalo lak. Zato se divim onima koji uspiju da završe tu školu.

Aprilska noć. Beograd, naravno, lijep. Pakovanje za bolnicu. Vazduh je te večeri u Beogradu bio čudan – kao da ga nije bilo dovoljno za mene. Strah. Sjutra treba da idem na Vojnomedicinsku akademiju. Nijesam spavala to veče jer mi misli o tome s kim ću biti u sobi, hoće li bolovi prestati i kako će operacija proći to nijesu dozvoljavale.

Svanulo je novo jutro. Ulazim u svoju bolničku sobu i vidim jednu stariju gospođu. Glava joj je bila zavijena i nije imala kosu. Već svjesna da neću imati s kim i o čemu da pričam, sjedam na krevet sva snuždena.

Zdravo mila. Poželjela bih ti dobrodošlicu, ali ovdje niko dobrom nije došao“, poručila mi je baka u krevetu do mene. Nijesam odgovorila. Ne znam otkud mi tolika drskost. Valjda sam priželjkivala nekog mlađeg s kim mogu da razgovaram. Kao da je to očekivala od mene, baka je nastavila razgovor tako što me je upućivala gdje se šta nalazi.

Sestra je ušla u sobu i počela da je hrani. Desna strana njenog tijela nije funkcionisala. Čim je sestra otišla, upitala sam znatiželjno baku šta joj je. Imala je tumor na mozgu i operaciju koja je trajala 12 sati. Počela sam da joj pričam o mom problemu i tome koliko me je strah od operacije. Nasmijala se i rekla: „Svakome je svoja muka najteža, drago moje dijete“.

Nakon večere, ispričala mi je svoju priču. Ima samo muža koji, bolestan, sam leži kod kuće. Nijesu mogli da imaju djecu. Roditelji su joj poginuli na njeno punoljetstvo. Tumor joj se vraća već drugi put. Desnu stranu tijela ne koristi već 10 mjeseci. Nakon pauze od pet minuta, koja je nastala jer nijesam mogla da shvatim da život može da bude toliko okrutan prema nekome, upitala sam je otkud joj snaga. „Život mi je dao snagu“, rekla je tiho, zatvorenih očiju.

Nikako nijesam mogla da razumijem njen odgovor. Kako toliko osmijeha, snage i volje da donese tako teška priča? Baka je nakon toga zaspala, a ja sam čekala sestru da mi donese lijek. Sestra mi je kazala da sam vjerovatno srećna što pored sebe imam jednu takvu baku, ali da je njeno stanje jako loše. Tek tada mi ništa nije bilo jasno.

Pripreme za operaciju i gospodin Strah koji me je opet uzeo u svoje ruke. Roditelji kod kuće, 400 kilometara udaljeni. Dok čekam da sestre dođu po mene, poneka suza krene niz moje lice. Baka se budi, pomalo ljuta što je nijesam probudila pred moju operaciju. „Čekam te da pijemo kafu za tri sata; ako ne dođeš, stvarno ću se naljutiti“, rekla mi je.

Sestre ulaze i zajedno idemo ka sali. To je, iskrena da budem, posljednje čega se sjećam prije buđenja. Kada sam se probudila, nije mi bio baš poznat prostor oko mene. Upitala sam doktora gdje se nalazim, a on je rekao da je to moja nova soba. Počela sam da plačem, tražeći da me vrate kod MOJE bake. Objasnio mi je da je baki loše i da je potrebno da bude sama u sobi. Jedni bol koji sam osjećala poslije operacije bio je onaj u duši. Bol što neću stići da se zahvalim baki, čije ni ime ne znam. Da joj se zahvalim na onome što me je naučila. Tada sam osjetila i nedostajanje i sve one mirise bolnice – mirise tuge, straha i smrti.

Žalim. Žalim što nijesam stigla da se zahvalim baki na podršci, ali i da joj kažem da je ona ta koja je zakasnila na kafu. Žalim što joj nijesam zapamtila ime, što nijesam imala više vremena da pričam sa njom i što je nisam najjače zagrlila.

Prošle su dvije godine od moje operacije. Baka je već na nekom ljepšem mjestu, gdje odmara. Ne prođe ni dan da se ne sjetim neke njene rečenice. Kada mi je teško, prisjetim se njene priče i shvatim da sve što mi se sada dešava, dešava se sa razlogom jer neko želi da mi da snage i volje. Baka me je naučila da utjeha nije u tome da će sve proći, već da ja sve mogu.

Čudno je, znam, da moja savremena karijatida nije moja majka, baka, nastavnica ili sestra. Ali, najznačaniju lekciju dobila sam od MOJE bake i zato je ona žena kojoj se divim.

nevena-jovanovic-1

Nevena Jovanović

Komentari: 17

Jovan

03. 04. 2019 - 12:42

Potresna, ali hrabra ispovijest. Smo naprijed Nevena!
Nevena

03. 04. 2019 - 12:50

Hvala Vam!
Jelena

03. 04. 2019 - 12:57

Zaista je djevojka hrabra i želim joj sve najbolje u budućnosti...
Jovan

03. 04. 2019 - 13:01

Čestitke I Analitici na objavljivanju.
Nick

03. 04. 2019 - 13:03

Nevjerovatna i poučna priča djevojčice, bilo mi je teško da je čitam ali je vrijedjelo jer iz ove životne situacije se može mnogo poruka saznati.
Slavica

03. 04. 2019 - 17:02

Veoma zrele rečenice, jezgrovita razmišljanja, baš duboka iskustva. Svaka čast mlada djevojko, naprijed!
Nevena

03. 04. 2019 - 17:35

Hvala Vam puno! Divne riječi!
Saša

03. 04. 2019 - 21:56

Ova đevojka mi vraća vjeru u današnju omladinu! Svaka joj čast. Mnogo emocija, hrabosti i snage u malo rečenica. Njena priča me oduševljava!
Nada B.

03. 04. 2019 - 23:12

Nevena - pravo ime za Tebe, djevojčice! Uzdaj se u njega! Srećno!
Draško

04. 04. 2019 - 00:32

Poštovana Nevena, ovim tekstom svim nama starijima ulivate nadu da postoje osobe, tako mile i tako hrabre i tako ponosne da drugima podastru svoje strahove, strijepnje, izazove. Srećan sam što Vas, iako ste još dijete, čeka velika budućnost jer znate da razmišljate i osjećate. Samo naprijed, osvrnite se ponekad na svoju prošlost i pamtite te lekcije...
2220

04. 04. 2019 - 23:14

Nevena, svaka cast na hrabrosti! Malo je reći da sam zadivljena tvojom snagom! Samo naprijed i sve najbolje ti želim!
Tatjana M

08. 04. 2019 - 14:58

Svaka čast na divnom rzamišljanju i zrelosti koju pokazuješ !!!
Ne plagiranju

10. 04. 2019 - 09:12

Trebate prvo provjeriti da li je tekst plagiran, pa onda potpisati nekog kao autora teksta. Krsenje autorskih prava je KD. Ne moze se samo tekst prevesti i potpisati kao autorski. Ko god da vas nadahnjuje, treba da sami napisete tekst. Autor je onaj ko je stvorio tekst a ne onaj ko ga je prepisao. Veoma neozbiljno.
Nick

10. 04. 2019 - 22:19

Znam da je ovo priča ove djevojke. Prvi ja ne mogu da vjerujem ali ona ima dara. Čitao sam prethodne sastave i ovo jeste njeno iskustvo. Sramota je samo što toliko ne vjerujemo današnjoj omladini pa odmah pomislimo da je plagijat. Jedna svestrana i divna đevojka, njen je tekst i provjereno je da li je plagijat. Ne znam ni ko bi od nas starijih ljudi bi mogao napisati ovakav sastav. Imao sam priliku da je upoznam, ima dara za pisanje i nemojte odmah osuđivati. Prvo su provjerili pa objavili, siguran sam. Nego eto, niko ne vjeruje u današnju omladinu.
I.j.

10. 04. 2019 - 22:46

Zaista sam fascinirana hrabroscu da nipodstavate neciji tekst, a pri tom niste sigurni da li je to sto ste napisali istina. Veoma jadno i bijedno. Umjesto sto sijete mrznju ovdje bolje vam je da se obrazujete, citate, pisete, radite nesto korisno. Iskreno se nadam se cete na taj nacin iskorijeniti tu mrznju koju u sebi nosite. Lijep pozdrav za Vas!
Seljanin

12. 06. 2019 - 04:43

Odakle je to plagirano? Da vidimo i to, ne unistavaj i ne blati neciji rad!
MARA

11. 06. 2019 - 17:51

KAD SA TAKO MALO GODINA STEKNETE TAKO VELIKO ISKUSTVO,ONDA VAM SE OTVORE VIDICI,POSTANETE MUDRI,STRPLJIVI,RAZUMNI....ŽELIM TI ,DRAGA NEVENA DA POSTANEŠ PRIJE SVEGA ZDRAVA,ZADOVOLJNA SOBOM,I PUNO, PUNO LIJEPOG DA TI ŽIVOT DA.
Novi komentar