Piše: Ranko ĐONOVIĆ
ZA VLADAVINU PRAVA
Poslanički klub Liberalnog saveza želio je iznad svega suverenu i nezavisnu Crnu Goru, ali istovremeno i državu koja će biti zasnovana na demokratskim principima i vladavini prava, i zato smo se stalno suprotstavljali donošenju nakaradnih zakona, a DPS poslanici prosto utrkivali ko će uobličiti gora zakonska rješenja.
U žustroj raspravi koja se vodila u Parlamentu u julu 1994. godine oko Prijedloga zakona o unutrašnjim poslovima tražio sam da se predloženi zakonski tekst u cjelini odbaci, zato što bi njegovim usvajanjem de facto policijska i nedemokratska država to postala i de jure. „Pored toga što je ovaj Prijedlog zakona nedemokratsko rješenje i što je uperen protiv interesa i zaposlenih u MUPu Crne Gore, smatramo da je usmjeren i protiv građana Crne Gore, a usmjeren je i protiv interesa same države Crne Gore. Ovaj zakon je suprotan ustavnim odredbama, jer u mnogo čemu ide ispod zagarantovanih ljudskih prava i sloboda koje su predviđene Ustavom Crne Gore.
Ovaj Prijedlog zakona omogućava neograničenu i nepotrebnu zaštitu državnim čelnicima, odnosno partijskim liderima Demokratske partije socijalista, kao nekada carevima, i neograničenu apsolutnu vlast ministra za unutrašnje poslove, kako u samom Ministarstvu tako u mnogo čemu i prema svim građanima Crne Gore“59, ocijenio sam u raspravi, i zaključio, parafrazirajući Njegoševu rečenicu, da bi bilo dobro da umjesto zakona u topuzu, topuz smjestimo u zakon.
(Diskusija, jul 1994.) Prelaznu ocjenu nije zavređivao ni Zakon o javnom redu i miru koji je nekoliko mjeseci kasnije uvršten u dnevni red, pa nam je ostalo samo da se šalimo na račun predloženih odredbi, među kojima je bio i član koji je predviđao određene sankcije za one koji „na javnom mjestu izazivaju osjećanje ugroženosti ili uznemirenosti.“ „Smatram da je ova odredba besmislena, jer valjda je bitno da li neko čini krivično ili prekršajno djelo, a ne da li njegovo prisustvo nekoga uznemirava ili ne“, istakao sam u diskusiji i naveo ilustrativan primjer. „Znam sigurno, ako bi se ta odredba doslovno primjenjivala, da bi dolazak gospodina Bulatovića izazvao osjećaj ugroženosti i uznemirenosti kod velikog broja građana Cetinja, vjerovatno i u nekim drugim gradovima. Namjerno govorim o Bulatoviću kao o prvoj ličnosti i, ako i za njega važi ovaj zakon kao i za ostale, znači njegovo prvo pojavljivanje na Cetinju biće sankcionisano zatvorom, a, složićete se, ne bi bilo zgodno da nam predsjednik ide u zatvor.“ (Diskusija, decembar 1994.) Nastavljajući priču u ozbiljnom tonu, kazao sam da se Liberalni savez uvijek zalagao da se ta materija zakonski kvalitetno reguliše i da se kvalitetno sprovede u praksi, i podsjetio na mitinge na kojima je uzvikivano – čuvajte metke, trebaće vam. „I, nažalost, ti meci su trebali. Kada se ulazilo u ovaj suludi i bespotrebni rat, nadam se da to danas svi vidimo, naši generali objašnjavali su da je to nije pucnjava, da je to sasvim normalno, prirodno, to se zove šenlučenje (…) Iako su ti vatrometi nanijeli dosta straha sugrađanima i dosta zla našim susjedima“, konstatovao sam u debati, dodajući da su liberali protestovali i zbog tajnog naoružavanja u Crnoj Gori, zbog čega su bili satanizovani i kao pojedinci i kao partija.
(Diskusija, decembar 1994.) Mada smo znali da naše riječi neće promijeniti ishod glasanja, poslanici Liberalnog saveza su aktivno učestvovali u raspravi o svim zakonskim prijedlozima, koje bi danas bilo teško nabrojati. Iako smo svi imali fakultetske diplome i stekli političko iskustvo, zbog širokog spektra tema o kojima se debatovalo u Parlamentu, bila nam je dragocjena pomoć stručnih konsultanata za pojedine oblasti.
Za nesebičnu pomoć poslaničkom klubu LSCG, stručni doprinos i savjete koji su naše diskusije činili kvalitetnijim i sadržajnijim i danas zahvaljujem brojnim članovima i simpatizerima naše stranke. Među njima su i dr Rade Ratković, dr Vukić Pulević, Miodrag Burzan, Branislav Borozan, Sreten Perović, Rajko Cerović, dr Danilo Radojević, dr Branko Radulović, dr Svetozar Savić, Velibor Čović, Nada Bukilić i mnogi drugi. Sa posebnim pijetetom navodim i imena onih koji više nijesu živi: Miodrag Vukmanović, Slobodan Franović, Predrag Vulikić, dr Ratko Perović, Mladen Lompar, Sreten Asanović i dr Vojislav Nikčević. Sjećam se da je decembru 1994. godine, u jeku rasprave o promjeni Prostornog plana Crne Gore, najvažnijeg dokumenta nakon Ustava, nastao tajac u plenarnoj sali kada sam naveo niz podataka koje su za poslanički klub Liberalnog saveza pripremili stručni konsultanti.
„Niko u Evropi ne raspolaže sa 13.800 km2 tako kvalitetnog prostora na 600 hiljada stanovnika. A građani Crne Gore misle, jer nekome odgovara da tako misle, da je Crna Gora siromašna i da je neko drugi izdržava. To je elementarna neistina. Imamo, gospodo, najviše obradive zemlje, sa najboljom klimom po glavi stanovnika u Evropi. Najviše nezagađenih riječnih tokova po jedinici stanovništva u Evropi. Najviše jezera, jezerskih površina po glavi stanovnika u Evropi, izuzev Finske. Najviše najljepše mediteranske obale po glavi stanovnika u Evropi, i uopšte morskog dobra. Sjeverna Crna Gora može da dâ najviše krtolastog bilja i mliječnih jedinica po jedinici površine u Evropi. Kvalitetnog drveta imamo mnogo više nego što su vlastite potrebe.
Dakle, i za izvoz. Rudna bogatstva takođe, itd.“, naveo sam u izlaganju (diskusija, decembar 1994.), dodajući svoju ocjenu da se ipak plašim da nešto nemamo, a to je dovoljno pameti da se ovi resursi iskoriste, te da se zato protivimo promjeni Prostornog plana u trenutku kada nijesu ispunjene ni elementarne mogućnosti za kvalitetnu definiciju razvoja. I dvije godine kasnije, u julu 1997, izmjene Prostornog plana uvrštene su ponovo u dnevni red.
Tada sam sa ministrom uređenja prostora Radovanom Bakićem započeo oštru polemiku, optužujući ga za nepopravljivu devastaciju prostora Crne Gore. „Ovaj prostor nije naš i pogotovo nije vaš, svi smo ga dobili od prethodnih generacija i dužni smo da ga koristimo ispravno i predamo generacijama koje dolaze. Vi se ponašate kao da će poslije vas nastupiti potop I Vi tu, kada je prostor u pitanju, ministre Bakiću, prednjačite. Znate, kada se upropasti informacioni prostor ili standard građana, onda su posljedice izvjesne i teške, ali se mogu i liječiti. Ali, kada se nagrdi prostor, kao što to radite vi zadnjih godina, onda će te posljedice dugo ispaštati ne samo ove, nego i generacije poslije nas.” (Diskusija, jul 1997.) Optuživao sam podjednako oštro i ministarku za zaštitu životne sredine Anu Mišurović, ali sam se jednom i izvinio zbog prejakih riječi koje sam joj uputio.
