Mora se priznati da je gospodin Kolbanovski u pravu kada kaže da Moskva treba izraditi nove prilaze i mehanizme saradnje sa Crnom Gorom jer sada je ona dio najjačeg i najtrajnijeg vojno političkog odbrambenog saveza, te saradnja se mora organizovati i odvijati kroz prizmu ove realnosti. Međutim, kada kaže da je Crna Gora bratska zemlja onda on jako dobro zna da u međunarodnim relacijama ne postoji „bratski odnos“, već ako se može tako reći „bratski interes“, koji se vrlo jasno može očitovati i kroz djelovanje ruske vanjske politike kroz istoriju, prema Zapadnom Balkanu, a posebno prema Crnoj Gori.
ISTORIJA
Podsjećanja radi, prekretnica koja je označila snažnije interesovanje Rusije za sudbinu balkanskih zemalja bilo okončanje Velikog bečkog rata kako to piše prvi Predsjednik crnogorske akademije nauka i umjetnosti, akademik Pavićević. Ruski izaslanik Voznjicin na Karlovačkom kongresu 1699. godine postavio je pitanje položaja hrišćanskih naroda na Balkanu, prethodno uputivši pismo impreatoru Petru Velikom u kome je izložio misao da bi u slučaju prodora ruske vojske ka Dunavu ona naišla na hiljade ljudi „našeg jezika i naše vjere“ spremnih da se late na oružje.
Ove preporuke potakle su Ruskog cara da 1711. godine pošalje svoje izaslanike u Crnu Goru, najmanju pravoslavnu zemlju na Balkanu, da izvrše dodatnu motivaciju za rat protiv Osmanskog carstva i da mu globalno otežaju položaj. Crnogorci takav zahtjev , kojim „pomažu“ ruskog cara Petra I, su objeručke prihvatili, pa pod vođstvom mitropolita Danila počinju ustanak protiv turske vlasti.
Međutim, pokazaće se kasnije da je to savezništvo bilo isključivo u svrhu ostvarivanja trenutnih ruskih interesa jer dok su Crnogorci napadali na osmanske gradove, rat između Rusije i Osmanskog carstva bio je uveliko završen krajem jula 1711. godine. Slično razočarenje zadesilo je Crnogorce i naredne godine kada je opet došlo do rata između Rusije i Osmanskog carstva. Dok su Crnogorci jurišali za interese Rusije, ona opet sklapa primirje sa Turskom za koje će Crnogorci saznati tek krajem 1713 godine.
MIT
Međutim ovi događaji ali i kasnije djelovanje mitropolita Vasilija će uticati na jače povezivanje Crnogoraca sa Rusijom. Kakav mit o Rusiji je stvoren u Crnoj Gori, govori i podatak da su Crnogorci, nedugo nakon smrti mitropolita Vasilija 1766. godine, bezrezervno za vladara prihvatili samozvanca Šćepana Malog, koji se predstavio kao svrgnuti ruski car Petar III. Čak je i tadašnji vladika Sava bio u nemilosti Crnogoraca zbog težnje da ovog samozvanca proglasi varalicom, za šta je imao dokaze iz prepiske sa Petrogradom. Ni drugi crnogorski vladari nijesu prolazili bolje u relacijama sa Rusijom. Petar I Petrović pri svom prvom putovanju za Rusiju proživio teške trenutke nakon naređenja ruskih policijskih vlasti da mora odmah napustiti rusku prijestonicu.
Ovakav odnos zvanične Rusije prema njemu nije doživio kao ličnu uvredu već kao uvredu njegovom narodu, odbivši kasniji poziv carice Katarine da ispravi postupak očigledne netrpeljivosti carskog ministra kneza Potemkina. U tom periodu značajno je pomenuti i zajedničku borbu crnogorske, ruske i austrijske vojske u sprečavanju posijedanja teritorije Boke Kotorske od strane Francuske.
Međutim pokazaće se da je ova borba za Crnogorce bila uzaludna jer nakon potpisivanja mira u Tilzitu, ruska vlada naredila da se Boka najprije preda Francuzima, a nakon poraza Napoleona i Austrijancima.
Interesni odnos ruske vanjske politike prema Crnoj Gori osjetio je i knjaz Danilo, nakon njegovih nastojanja da za međunarodno priznanje Crne Gore zadobije podršku Francuske. Crnogorski knjaz se za ovu akciju opredijelio nakon stava Rusije na Pariskom kongresu 1856 godine da Rusija nema posebne naklonosti ili veza s Crnom Gorom, ali i činjenice da je Francuska imala ključnu ulogu u tom vremenu u evropskoj politici.
RUSKO OKRETANJE
Za rusku politiku ovo okretanje Francuskoj predstavljalo je izdaju Rusije i pravoslavlja od strane knjaza Danila te je očigledno da jedna samostalna i čvrsta ličnost kakva je bio knjaz Danilo zasigurno nije mogla odgovarati ni Rusiji, ali ni Austriji u tom trenutku. Slične interesne aktivnosti ruske vanjske politike karakterisale su i vrijeme vladavine Nikole I Petrovića. Crna Gora je u periodu do početka XX vijeka imala povlašćeni status u ruskoj vanjskoj politici prema Balkanu, kada dolazi do krize u odnosima zbog uspostavljanja boljih veza između Crne Gore i Italije.
Krizu u odnosima između Crne Gore i Rusije u tom periodu,najviše je podgrijavao ruski vojni agent u Crnoj Gori Potapov, u čijim dnevnicima su nađeni uglavnom negativni izvještaji o Crnoj Gori. Čak i površnim promatranjem istorijskog konteksta rusko-crnogorskih odnosa moglo bi se utvrditi da je u osnovi ovog odnosa stajao interes u kojem Crna Gora vidjela priliku za ostvarenje vjekovnog sna – faktičkog priznanja nezavisnosti, a Rusija mogućnost da kontrolom „ratobornih“ Crnogoraca kroz „otvorena pitanja“ na Balkanu, rješava svoje vanjskopolitičke ciljeve.
Dakle, ovaj odnos gotovo nikada nije bio bratski odnos slovenskih naroda, već interesno partnerstvo dvije nacije nesrazmjerne po snazi i prestižu u sistemu međunarodnih odnosa koje ne može dati ravnomjernu raspodjelu koristi među njima. Velika sila uvijek koristiti egzistencijalne izazove manje nacije za održavanje tog partnerstva i sprovođenje svojih ciljeva.
Ni najnovija dešavanja nijesu pokazala drugačiji odnos Rusije prema Crnoj Gori. Iako je zvaničan stav Ruske Federacije o NATO članstvu Crne Gore do septembra 2015. godine bio da je „izbor Crne Gore suvereni izbor koji će Ruska Federacija poštovati”, kasnije će se pokazati da ovakav stav nije bio u skladu sa stvarnim namjerama Rusije.
RUSKI AGENTI
Krajnji rezultat tih namjera, koje su kao takve duboko podijelile crnogorsko društvo,bio je da skrene Crnu Goru sa kursa euroatlantskih integracija. Crnogorske tužiteljske vlasti identifikovale su nacionalističke srpske i ruske strukture kao organizatore nereda na ulicama Podgorice, a dva ruska agenta vojne obavještajne službe GRU kao ključne faktore operacija. Jedan od ovih agenata je već imao istoriju sličnih obavještajnih aktivnosti, što je kao posledicu imalo njegovo proglašenje za “personu non grata” u Poljskoj.
Novinar „Sky News“ Alistair Bunkall opisao je u svom članku ovo otkriće kao „posljednji komad u slagalici“ ruske veze sa organizacijom državnog udara na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori u oktobru 2016. godine. Dakle, trgujući otvorenim pitanjima Zapadnog Balkana, koji predstavlja samo jedno od „bojnih polja“ na globalnom nivou, Ruska Federacija je pokušavala ostvariti svoje interese koji se odnose na sprečavanje širenja NATO-a i jačanje svog uticaja, te vraćanja uloge aktivnog sudionika u definisanju novog svjetskog poretka. Osnovna karakteristika takvog novog svjetskog poretka trebala bi biti uspostavljanje multipolarnog sistema međunarodnih odnosa, koji bi zamijenio sadašnji unipolarni sistem i takozvanu benignu dominaciju jedine preostale supersile nakon Hladnog rata, Sjedinjenih Američkih Država. (Autor je magistar diplomatije, Sveučilište Zagreb)
