Oceanix City bio bi svojevrsna “kolekcija platformi”, a na svakoj bi živjelo 300 stanovnika. Cijelo je ostrvo osmišljeno kao veliki šestougao koji se sastoji od manjih šestougaonika. Preciznije, skupina šest platformi bila bi selo, a cijeli grad imao bi šest sela i ukupno 10.000 stanovnika. Taj je broj stanovnika odabran kao optimalan za postizanje potpune nezavisnosti proizvodnjom vlastite energije i čiste vode.
U sklopu toga, UN-ovi stručnjaci osmislili su i poseban koncept uzgoja hrane, odnosno podvodno obrađivanje zemlje. Kabine ispod platforme skupljale bi školjke, alge i ostale morske plodove, a akvaponski bi sistemi uzgoja koristili riblji otpad kao đubrivo za biljke. Svi ostali potrebni proizvodi uzgajali bi se klasičnom poljoprivredom kako ostrvo ne bi ovisilo o ostatku svijeta, pogotovo u slučajevima prirodnih nepogoda.
Dodatno, grad bi imao i sistem koji bi iz zraka izvlačio čistu vodu te bi, u slučaju katastrofe, generatori povlačili vazduh iz atmosfere, kondenzirali ga te ga na kraju filtrirali kako bi izvukli nečistoće poput metala ili bakterija.
Gradom ne bi vozili automobili ni kamioni (eventualno oni autonomni). Ne bi čak imao ni kamione za odvoz smeća. Umjesto toga, pneumatske cijevi za smeće prevezle bi ga do platforme za razvrstavanje.
Iako Oceanix nazivaju plutajućim gradom, grad bi zapravo bio “usidren” na dnu okeana. Bio bi na kilometar do dva udaljen od nekog obalnog grada, a platforme bi se mogle povući do njih.
Kako bi zadržali nisko težište, sve će zgrade imati između četiri i sedam spratova, a osim stambenog prostora, grad bi imao i duhovni centar, kulturni centar te biblioteku u kojoj bi stanovnici mogli iznajmiti knjige, računare te bicikle.
Uprkos svim prednostima života na ovom ostrvu, UN-ovi dizajneri svjesni su da će i u budućnosti više ljudi živjeti na kopnu.
„Naravno da ne bi svi htjeli živjeti na vodi, no oni koji sebi ne mogu priuštiti visoke stanarine u velikim gradovima ili oni koji žele stambenu situaciju manje izloženu prirodnim katastrofama u svakom bi slučaju u Oceanixu pronašli rješenje“, kazao je glavni arhitekta tog koncepta, Bjarke Ingels.
On i njegovi kolege svjesni su da sam koncept nije baš jednostavno provesti u djelo, no izvediv je, a upoređuju ga sa slijetanjem na mjesec.
„Ovo je poput naše generalne probe Apolla 10“, ambiciozan je Victor Kisob, zamjenik izvršnog direktora UN-Habitata, koji Oceanix City vidi kao “prototip istraživanja nekih od izazova s kojima ćemo se susresti na Marsu”.
