Upravo je na tragu te ideje na Univerzitetu u Mariboru jedan magistarski rad pobudio pažnju i zavrijedio podršku – mlada projektantkinja Jovana Dragović iz Podgorice, na primjeru godinjskog zaseoka Lekovići, ukazala je na moguće smjerove konzervacije, ali i oživljavanja te vrijedne ambijentalne cjeline koja je proglašena za zaštićeno kulturno dobro Crne Gore.
Njen rad „Obnova i revitalizacija Godinja“ ukazuje na tri modela intervencije u prostoru – prvi je konverzija ruševine u „živi“ presjek graditeljskog nasljeđa, sljedeći je primjer adaptacije jednog od objekata koji su narušeni naknadnom dogradnjom i, na koncu, treći model sugeriše kako staviti u funkciju postojeći, očuvani segment arhitekture i valorizovati ga kroz neku vrstu pazarnog prostora za domaće proizvode.
POBJEDA: Kako ste došli na ideju da baš Godinje posluži za viziju za koju smatrate da bi trebalo da bude primjer sinergije između čovjeka i ambijenta?
DRAGOVIĆ: Moderan čovjek ima potrebu da se poveže sa prirodnim ambijentom. Oblikovanje prostora je dvosmjeran proces. Ljudi ga oblikuju po svojim potrebama, afinitetima, a kasnije taj isti prostor utiče na naš način života, razmišljanja, privređivanja. Moj prvi susret sa God i n j e m j e r e z u l t i r a o potrebom i buntom da uradim nešto više od konstatovanja da nešto treba da se uradi. Doživljaj tog prostora doveo me do odluke da poletno krenem u tu priču, znajući da će biti i uspona i padova. Ideja je bila da se već započeto, (mislim na korake koji su ranije preduzeti od strane arhitekata konzervatora da bi se Godinje zaštitilo) nastavi kroz moje istraživanje a kasnije i prezentovanje ideje. Cilj je bio da prostorne intervencije budu motiv ljudima da se uključe, da započne interakcija u prostoru, da se ljudi dodatno informišu i vrate u Godinje sa svojim idejama i zadrže se u tom ambijentu.
POBJEDA: Što nam možete detaljnije reći o ova tri segmenta kao i istraživanju koje je prethodilo tome?
DRAGOVIĆ: Magistarski rad je strukturiran kroz tri cjeline. Prva je bila teorijski pristup datoj problematici. Potrebno je bilo predstaviti realno stanje, izdvojiti probleme koji zahtijevaju rješenje. U tom dijelu sam posebnu pažnju obratila na problematiku odnosa čovjeka, arhitekture i prirode. Istraživala sam prostorne principe, orijentaciju u prostoru, pokušavajući da suprotstavim a zatim i usaglasim tradicionalno i moderno. Analiza strukture Godinja je predstavljala drugi dio. Prikupljanje podataka je zahtijevalo najviše vremena, uz rad na terenu. Smisao sagledavanja Godinja u cjelosti je u otkrivanju identiteta mjesta. Svaki objekat ponaosob ima veću vrijednost kada se posmatra kao dio cjeline. Odabrala sam objekte iz tri kategorije, kako bih pokazala različite pristupe obnavljanja istih. Trudila sam se da akcenat bude na tradicionalnim materijalima. Možda je važno pomenuti da su objektima ili njihovim djelovima, pored funkcije stanovanja, dodijeljene nove, kao na primjer prodavnica lokalne hrane i suvenira, škola vajanja, paviljon. Aktiviranje prostora je osmišljeno i na urbanističkom nivou, kako bi nastale tačke okupljanja. Tome bi prethodilo saniranje stepeništa i rekonstrukcija zona koje propadaju prepuštene prirodnim uslovima.
POBJEDA: Da li je rad zamišljen i kao potencijalni primjer i putokaz kako da se isprave nastale anomalije u godinjskom ambijentu?
DRAGOVIĆ: Tokom brojnih posjeta Godinju uočila sam probleme poput nekontrolisanog dograđivanja i obnavljanja objekata, pri čemu dolazi do narušavanja ambijentalnosti mjesta. Upotreba neadekvatnih materijala i neinformisanost nikako ne doprinose očuvanju Godinja. Naglasila bih da vlasnici objekata imaju mogućnost stručnog savjetovanja i pravo na podršku, što bi svakako poboljšalo odnos prema arhitektonskom nasljeđu. Saniranjem postojeće strukture i očuvanjem organske veze sa prirodom, moguće je sredstva, materijale i tehnike koji su dostupni iskoristiti u svrhu revitalizacije prostora i njegovog akiviranja.
POBJEDA: Ističete da cjeline poput Godinja, recimo u Švajcarskoj, dobijaju neku vrstu namjene koja je simbioza između hotelskog i otvorenog prostora. Da li je tako nešto izvodljivo kod nas i je li to pravi recept da se jedna ovakva seoska cjelina i njoj slične (Brca na primjer) ožive, valorizuju, a ne postanu zatvorene, nedodirljive?
DRAGOVIĆ: Stav kojeg sam se držala od početka jeste da Godinje može da bude mnogo više od apartmanskih jedinica. Potencijala da postane dio kulturnog turizma svakako ima. Ideja je da shvatimo benefite povezivanja svih mogućih slojeva prostora, društva i djelatnosti od poljoprivrede i privrede, do kulturnog i duhovnog nasljeđa. Rješenje je u stvaranju uslova koji će zadržati ljude i motivisati ih da stvaraju. Primjeri o kojima smo razgovarali predstavljaju trend koji se širi i svaka cjelina ima svoje osobenosti. Smatram da imaju isti cilj, a to je da detaljnim osmišljavanjem strategije razvoja ožive sela u kojima je trend iseljavanja u porastu.
POBJEDA: Koliko je sam rad pobudio interesovanje mentora i komisije za crnogorsko selo? Da li je i to bila svojevrsna promocija crnogorskog nasljeđa upakovana u efektan apel da na bolji način njegujemo ono što smo naslijedili?
DRAGOVIĆ: Moj mentor, arhitekta Janko Rožič je veoma dobro upoznat sa Godinjem i bio je zainteresovan za temu od samog početka. Komisija je reagovala i bolje od očekivanog. Smatram da je to prije svega apel, a zatim promocija. Potrudila sam se da pokažem šta imamo i koliko to vrijedi. Dio procesa očuvanja svakako jesu i prezentacije dostupne javnosti, čime se doprinosi popularizaciji kulturnog dobra. Dijeljenje saznanja o važnosti kulturnih dobara ispunjava edukativne i kulturne potrebe, a u najboljem slučaju dovodi do niza aktivnosti kojima se ono može očuvati.
