Piše: Rajko CEROVIĆ
Divim se čitaocima Pobjede koji su i jednog trenutka povjerovali u mogućnost rušenja bespravno podignute krstionice Srpske pravoslavne crkve na Miholjskoj prevlaci.
Dignuta je u tu svrhu velika policijska hajka, tehnika i logistika, koja treba da odigra dobro uvježbanu predstavu navodne riješenosti vlasti da kazni Beogradsku patrijaršiju, odnosno Crnogorsko-primorsku mitropoliju Srpske pravoslavne crkve, za još jedno u nizu nedjela koje je pomenuta ustanova egzekutirala po Crnoj Gori.
Predstava za naivne! Krstionica će zaista biti srušena, baš kad i limena crkva na Rumiji, podignuta radi sprdnje sa crnogorskom multivjerskom stvarnošću i multietničkim skladom koji nam služi kao legitimacija pred kulturnim svijetom; ili kad se vrate u prvobitno stanje svi oni sakralni objekti po kojima je Srpska crkva - opet bespravno - ,,činodejstvovala“ po Crnoj Gori; ili kad makar jedan sud u Crnoj Gori u jednom jedinom predmetu bude kaznio katastarske činovnike, koji su za dobre Amfilohijeve pare, masovno pripisivali imovinu crnogorskih crkava i manastira, preciznije imovinu države Crne Gore, u vlasništvo SPC, crkve druge države... Sve će to, naravno, biti riješeno kad aktuelna crnogorska vlast bude smogla snage da pokaže minimum vlastite državotvorne svijesti. Kad će to biti i hoće li se ikada desiti? Mali su izgledi. Slučaj krstionice otkriva: sve je unaprijed dogovoreno, ili se toliko puta ponavlja, da je sve podrazumijevajuće tolerisano.
Da je vlast, zaista, namjeravala da spriječi bespravnu gradnju „hrama“, učinila bi to na samom početku, ne bi se čekalo do trenutka kad su radovi konačno završeni, uz jasnu svijest vlasti da će Amfilohije uvijek naći stotinak dokonjaka i plaćene fukare da se tobože mole baš tada, kada sveštenstvu SPC odgovara. U plaćenoj gomili, svako zna, najmanje je istinskih vjernika, a znatno više politikanata koji uživaju u predstavi i besplatnom piću i obrocima dobijanim od „siromašne“ SPC. Nikad im, tokom najmanje jedne godine, ni na um ne padaju molitve, a toga dana, kad ih Amfilohije podmasti, dobro se nakrste i naklanjaju. I onda nam se militant-sveštenik Backović cinično ruga, tobože predlažući kompromisno rješenje, iako zna da će svako potencijalno rješenje značiti ostanak netaknute krstionice. Dobro uigrana komedija!
Čemu se nadaju prijatelji iz Crnogorskog pokreta, kao i pristalice omražene Crnogorske pravoslavne crkve, koji su se napisali uzaludnih prijava i očekivanja da će gluvo crnogorsko sudstvo i jedan nesojluk Srpske pravoslavne crkve zaista procesuirati? Nadaju se pompezno najavljenom zakonu o pravima vjerskih zajednica, odnosno konačnom regulisanju imovinskih zavrzlama između Srpske pravoslavne crkve i države Crne Gore. Kakva uzaludna nada! Neće najavljeni zakonski tekst, bar ove godine, dospjeti u skupštinsku raspravu.
Nema DPS za to hrabrosti, a, nažalost, ni potrebne samosvijesti. Tuga nam se na srce svija kad ovih dana čitamo u Pobjedi feljton Ranka Đonovića u kojem nas samo podsjeća na pionirske učinke naše vlasti. Gotovo da mi dolazi da Ranka zamolim da, bez obzira na surovu tačnost podataka u njegovom feljtonu, bar nešto od onih muka koje smo svojevremeno podnosili, preskoči.
Ali, dobro je što sve to čitamo i podsjećamo se, jer možemo da uporedimo: sve se od mračnih devedesetih, ipak, manje ili više mijenjalo, osim položaja SPC, koji je netaknut, nego i značajno ojačan. Vratimo se, ponovo, bespravno podignutoj krstionici u Tivtu. Baška što je vlast do bola devastirala našu nesrećnu obalu, podigla tamo gdje smo se s pravom ponosili netaknutom prirodom oblakodere i druge kič objekte, ali bar nije pompezno najavljivala njihovo rušenje kao u slučaju Amfilohijeve krstionice. Od sada valja znati da kad se potegnu značajna kola i volovi, obavezno ispadne mućak. Ne bih, da budem ličan, poželio da budem veći miljenik vlasti od Amfilohija.
Njemu je ovđe sjajno: udobno se, ušuškan u krilu DPS-a, goji u svojoj mantiji i nije isključeno da će nove manastire od sada, kao i dosad, graditi u dvorištu Skupštine ili predsjedničke rezidencije. Zašto da ne, kad ta ustanova jedina ima neograničeno pravo na kaljanje našeg obraza i dostojanstva. Čuješ ti njih: ,,Suza Njegoševa“, ili prevlački hram posvećen Njegošu... Kao da je Njegoš svetac? Nema sličnog primjera ne samo u pravoslavlju nego i cjelokupnom hrišćanskom svijetu. Jadni Njegoš! Nije kod svojih Crnogoraca bar toliko zaslužio da mu zaštite ime. Tako je kad se u suverenoj Crnoj Gori ni sa sobom ne pitamo.
