TEMA: Kako dokazati da su počinjena ubistva koja se prikrivaju uklanjanjem tijela

Skrivanje leša noćna mora za istragu

 Sumnja da je počinjeno ubistvo, a leša nema, veliki su, ali ne i nerješiv problem za istražitelje. Pouzdani iskazi svjedoka i nepobitni dokazi su put do razrješenja počinilaca zločina i podizanja optužnice, kazao je za Pobjedu kriminolog Darko Marinković.
Objavljeno: 15. 04. 2019 - 07:03 Promjenite veličinu teksta: A A A

On objašnjava da se na tijelu žrtve mogu pronaći tragovi učinioca, tragovi sredstva kojim je počinjeno ubistvo, predmeti sa mjesta gdje se ubistvo dogodilo.

 -Takođe, ispitivanjem tjelesnih promjena može se utvrditi vrijeme nastupanja smrti (od značaja za provjeru alibija osumnjičenog), kao i još mnogo toga. Kada nema leša mi ništa od navedenog ne znamo: ni mjesto, ni vrijeme, niti sredstvo izvršenja, ubistva. Možemo samo da pretpostavljamo. Štaviše, pretpostavlja se da li je nestali uopšte mrtav – navodi Marinković. 

Motiv 

Prema njegovim riječima, skrivanjem leša ubica će se najlakše odbraniti i otkloniti sumnju u svoju krivicu i zadati noćnu moru policiji. 

- Ključna stvar koja ukazuje na ubicu je motiv - ko je imao razlog da nestalog ubije. Nižu se pitanja: da li se nestali, pretpostavljamo ubijeni, nekome i kome zamjerio; da li je motiv rezultat pripadnosti žrtve kriminalnom miljeu ili su u pitanju neki lični odnosi - ljubomora, zavist, nasljedstvo… Tražeći po motivu policija će vjerovatno doći do osumnjičenog, ali se postavlja pitanje šta dalje, odnosno kako motiv materijalizovati kroz dokaze. Poseban je problem kod tzv. naručenih ubistava, u kojima je motiv na strani naručioca, ali on nije izvršilac, već ima siguran i lako provjerljiv alibi – ukazuje Marinković na moguće poteškoće i probleme. Pa kako onda rasvijetliti ubistvo bez leša. 

Ključne su, kaže sagovornik, tri stvari: motiv koji ukazuje na izvršioca; povezivanje, odnosno umrežavanje svih raspoloživih saznanja o kretanju i komunikaciji žrtve, osumnjičenog i trećih lica, prije, kao i u pretpostavljeno vrijeme i poslije ubistva i, kao treće, utvrđivanje kontradiktornosti i nedosljednosti u izjavama, uopšte u odbrani osumnjičenog i svjedoka. 

- Danas se rasvjetljavanje krivičnih djela velikim dijelom oslanja na eksploatisanje informacija koje pružaju mobilni telefoni i uvid u video nadzor. Kada su u pitanju mobilni telefoni, uvijek treba imati u vidu da su prestupnici svjesni njihove opasnosti, pa ih ne nose pri izvršenju krivičnog djela ili, čak, pomoću njih nastoje da obezbijede alibi – kaže Marinković. 

Slučaj Bilić 

On je podsjetio na slučaj nestanka Antonije Bilić 7. juna 2011. godine koji je potresao Hrvatsku, ali i javnost u regionu. Višemjesečna potraga za djevojkom koja je posljednji put viđena kako stopira na mostu preko rijeke Čikole i ulazi u kamion Dragana Paravinje, nije odmah dala rezultate. To je bila najopsežnija potraga ikad u Hrvatskoj tokom koje je čak isušeno i jedno jezero. U Paravinjinom kamionu pronađeni su tragovi krvi nestale djevojke. On je istražiteljima u BiH, u Republici Srpskoj, gdje je pobjegao, najprije priznao, a potom porekao da ju je ubio. Ključni dokazi optužnice koja je protiv njega podignuta bili su snimci nadzornih kamera kojima je rekonstruisano njegovo kretanje, kao i tragovi krvi i pljuvačke Antonije Bilić pronađeni u njegovom kamionu. Posmrtni ostaci Antonije Bilić pronađeni su krajem novembra 2012.godine na smetlištu kamionskog parkirališta na području Josipdola kod Ogulina.

 Paravinja je prvo osuđen na 40 godina zatvora, a ta presuda je nakon njegove žalbe umanjena na 20 godina. Marinković pojašnjava da su u svakodnevnom životu brojni i slučajevi takozvanih sumnjivih smrti, koje treba kriminalistički istražiti i razjasniti i u kojima nema eksplicitnog saznanja da je riječ o ubistvu. - Inicijalne mjere i radnje koje se preduzimaju u okviru istrage sumnjivog nestanka lica usmjerene su na mjesta njegovog življenja i rada. U odsustvu racionalnih razloga koji objašnjavaju nestanak lica, javlja se osnova za pokretanje kriminalističke istrage koja za svoj cilj ima objašnjenje samog nestanka – pojašnjava Marinković. 

Metode 

Odsustvo tijela ubijenog, prema riječima Marinkovića, najčešće se objašnjava uništavanjem ili sakrivanjem leša. Pojašnjava da ubice leš pokušavaju da unište raznim metodama: spaljivanjem ili rastvaranjem u nekoj hemijski jakoj tečnosti, odnosno skrivaju bacanjem u vodu sa teretom, zakopavanjem na skrovitom mjestu...

 -Mjesta sakrivanja leša mogu biti razna. Ako učinilac živi u svojoj kući, može se očekivati da je leš zakopan u podrumu, štali, šupi, bašti, dvorištu susjeda. Često se, u seoskom ambijentu, leš zakopava u šumi, pustari, mravinjaku, zazida u objekte u izgradnji, komada i baca u kanalizaciju, blato, rijeku, jezero, močvaru – navodi Marinković. On ističe da lice koje ubije blisku osobu i uništi ili sakrije tijelo daje lažna objašnjenja njenog odsustva – odlazak u drugi grad kod rođaka ili zbog posla, skrivanje u cilju izbjegavanja hapšenja ili izdržavanja kazne. 

-Ako nije u stanju da bezbjedno uništi ili sakrije leš, ili neće da se opterećuje time, ubica ga čini neprepoznatljivim, tako što odstranjuje i skriva glavu, unakazuje lice, uklanja jagodice prstiju, uništava dokumenta žrtve – navodi on. Marinković pojašnjava da u prvoj fazi istrage sumnjivog nestanka lica posebno je važno pitanje kome bi išla u korist smrt žrtve. - Prvo se ispituje lice koje je prijavilo nestanak, rođaci nestalog, prijatelji sa kojima je često provodio vrijeme i razgovarao. Na osnovu tih svjedočenja, dolazi se do osobe sa kojom je žrtva eventualno bila u neprijateljskim odnosima. Potom slijedi ispitivanje prirode sukoba i kada se žrtva posljednji put srela sa osobom sa kojom je bila u svađi – pojašnjava kriminolog.

Opširnije u Pobjedi
 

Komentari: 0

Novi komentar