Ona je tada igrala meč četvrtfinala turnira u Hamburgu, protiv Magdalene Malejeve, kada je Ginter Parhe uletio na teren u drugom setu i napao je nožem dužine 23 centimetra jer nije mogao da podnese da njegova miljenica, njemačka teniserka Štefi Graf, više neće biti prva na svijetu.
Monika je poslije dvije godine ponovo igrala tenis, godinu dana kasnije osvojila je Australijan Open i još nekoliko turnira, ali nikad više nije zaigrala u Njemačkoj.
“Dugo sam ovo čuvala za sebe, ali napad nožem ostavio je i jednu sasvim neobičnu posljedicu na mene. Uz sve strahove i fobije više nisam mogla kontrolisati svoj apetit. To je trajalo godinama. Bilo me je sramota, jer nisam mogla prihvatiti da nešto nemam pod kontrolom. Pojela bih ogromne količine u kratkom vremenu i to se onda loše odražavalo na fizičku pripremu nakon povratka na teren”, izjavila je Seleš za jedan američki magazin.
Mediji su poslije napada nagađali da je imao i politički razlog s obzirom da je ona tada nastupala kao takmičar Jugoslavije, ali se na kraju ustanovilo da je Parhe, ipak, bio psihički bolesnik. On nikada nije završio u zatvoru već mu je određeno liječenje u trajanju od dvije godine, prenosi Nedeljnik.
“Nevjerovatno je da me je taj čovjek povrijedio sa namjerom, a za to nije dobio nikakvu kaznu. Jednostavno, ne želim više da idem u Njemačku, ne osjećam se prijatno i sve me podsjeća na taj dan”, govorila je Monika.
U svojoj drugoj knjizi “Od straha do pobjede”, ona je napisala da su se članovi njene porodice odrekli svojih karijera, prodali sve što su mogli i 1986. godine otišli u Ameriku. Ona je otkrila da je istovremeno dok se oporavljala od rane saznala da joj otac umire.
“Postojao je razlog zašto tata nije prisustvovao onom sudbonosnom meču u Hamburgu. Kad su mi se on i mama pridružili u Vejlu, izgledao je loše. Bio je pripadnik stare garde i mrzio je doktore, jednostavno nije mogao da podnese preglede. Imao je rak prostate. Bila sam uništena, kao da se neko okrutno našalio sa mnom. Tata je smješten u vrhunsku kliniku Mejo u Minesoti. U proljeće te 1993. godine, bila sam bolesna od brige za oca i strahovala sam za svoju karijeru. “Željela sam da budem pored njega, ali morala sam prvo sebe da izliječim.”
Kaže da je njegova smrt bila teža rana od one od noža.
“Svaki dan započinjem misleći na njega. Kako vrijeme prolazi, sve više mi nedostaje. Gdje god sam putovala na takmičenja, tata je uvijek bio pored mene. Kad je operisan od raka prostate i pao u postelju, ja sam bila pored njega. Davala sam mu morfijum za ublažavanje bolova i hrabrila ga da izdrži, kao što je on mene bodrio na turnirima. Preminuo je u maju 1998. godine i taj gubitak boli me više od hamburške rane. Teško je kad tokom meča po navici pogledate u publiku i shvatite da je ono najvažnije mjesto ostalo zauvijek prazno”, navela je u autobiografiji.
Zvanično se povukla 2008. godine.
“Skoro tri decenije svakog jutra budila sam se misleći na tenis. Posljednjih godina shvatila sam da na ovom svijetu ima mnogo važnijih stvari, upravo onih koje su mi nedostajale dok sam dane provodila prebacujući lopticu preko mreže. Uostalom, stigle su neke nove generacije mladih lavica željnih pobjeda i slave, pa nema smisla da ih jedna penzionerka izaziva na megdan. Smatram da sam na vrijeme ostavila profesionalni sport. Reket i loptice promijenili su mi život, dijelili su sa mnom istu sudbinu, svaku kap znoja, svaki sekund proveden na terenu. Za mene tenis nikad nije predstavljao teškoću ili posao", piše u zvaničnom saopštenju kojim je fanove obavijestila o povlačenju.
Monika je u karijeri osvojila 53 titule.
