Pelješki most rješava dio pogrešaka

Hrvatske misterije: Otok bez mora

Danas, kad nam iz mora kraj Komarne pred očima izranja „iz Kine ćuprija“, valja se prisjetiti te historijske rečenice, koju je 2007. godine na prezentaciji projekta Pelješkog mosta u Dubrovniku mrtav ozbiljan izgovorio tadašnji dekan Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu dr. Ivan Bošnjak.
Objavljeno: 01. 05. 2019 - 09:26 Promjenite veličinu teksta: A A A

Rečeni profesor, tipični izdanak hrvatske akademske elite, uskoro je završio na policiji jer je pijan ženi razvalio čeljust, pa na koncu zbog prodavanja ispita u aferi Indeks pravomoćno osuđen na četrnaest mjeseci zatvora, i danas se pamti još samo po slavnoj rečenici kojom je obrazlagao HDZ-ov predizborni projekt Pelješkog mosta: „Pelješki most rješava dio pogrešaka koje je priroda napravila s otocima.“

Koncept „pogreške prirode“ bio je posve nov i revolucionaran, i računa se u izvorni proizvod onoga šta se reče „domaće pameti“. Da je aljkava priroda, eto, dovršila Pelješac i logično ga njegovim zapadnim krajem spojila s kopnom - umjesto što ga je ostavila da se bez ikakva rezona i smisla izgubi negdje u moru između Hvara i Korčule – Stonski bi zaljev bio jezero, Pelješac atraktivna prevlaka, Dubrovnik povezan kopnom kao svaki normalan grad, a Kinezi bi umjesto mosta gradili spektakularni Pelješki kanal kojim bi se bogataškim jahtama iz stonske marine omogućio izlaz na otvoreno more. I tako, shvatili ste, „riješio dio pogrešaka koje je priroda napravila s jezerima“.

Kad su tako „pogreške prirode“ prepoznate kao problem, bilo je samo pitanje vremena kad će ih poduzetnička pamet prepoznati i kao resurs. „Hrvatska obala nije dovoljno uređena. Priroda je lijepa i netaknuta, ali to nije ono što turisti žele“, desetak godina kasnije u Jutarnjem nam je listu objasnio jedan takav poduzetni um, vlasnik turističkog kampa na otoku Rabu. „To nije ono što turisti žele.“ Turisti žele „taknutu“ prirodu, i betoniranjem nepristupačnih obala riješio bi se i taj „dio pogrešaka koje je napravila priroda“.

Vi ste, potpuno vas razumijem, i onu moju dosjetku s Pelješkom prevlakom i Stonskim jezerom shvatili kao zajebanciju, ali koncept „pogreške prirode“ nisu tako shvatili, recimo, u Vodicama, gdje upravo i bez ikakve zajebancije dovršavaju fantastičan projekt zatvaranja gradske plaže Vrulja prekrasnim betonskim pontonom s bazenom, LED-rasvjetom i vodoskocima, kojim bi se Vrulja pretvorila u zatvoreni, topli tropski atol s „najmanje deset stupnjeva toplijim morem“. I tako riješio barem jedan „dio pogrešaka koje je priroda napravila s gradskom plažom: hladno more ljeti i slabu vidljivost noću, te nesklonost pasivne morske vode da skače u zrak, na veselje, ciku i vrisku naših dragih gostiju.

Revolucionarni koncept dr. Ivana Bošnjaka desetak godina kasnije konačno je pobijedio: toliko je valjda trebalo da njegovi studenti s kupljenim diplomama dođu do stranih investitora . „Dajte nam građevinsku dozvolu i dobit ćete čudo!“, zavapio je tako nekidan u Slobodnoj Dalmaciji drugi jedan otočki poduzetnik, vlasnik hotela Pag Eduard Maržić, koji je u paškoj uvali Dinjiška čvrsto naumio graditi luksuzno rezidencijalno naselje zatvorenog tipa, smjelo ga i originalno nazvavši Zlatna obala, pa predstavivši kao eldorado za strane investitore, sam „hrvatski Port Grimaud“.

Dobronamjernog čitatelja, istinabog, može malo zbuniti činjenica da su i originalni Port Grimaud, onaj kraj Saint Tropeza na Azurnoj obali, francuski vizionari prije pedesetak godina gradili i sagradili kao „francusku Veneciju“, sa kanalima, mostićima i vezovima za brodice, i da bi Zlatna obala bila dakle „hrvatska francuska Venecija“, kopija Venecijine kopije. Zašto, naime, graditi osams t o k i l o m e t a r a d a l e k u francusku Veneciju kad je talijanska Venecija tri puta bliža, a pri tom i originalna, pitate se vi, poduzetnički debil koji ne razumije da je daleka kopijina kopija – što zna svatko tko je ikad švercao farmerke iz Sandžaka i Kine - jednako toliko i jeftinija.

Izgradnja kopije Venecije umjesto kopije Venecijine kopije ionako bi se, uostalom, jezikom „domaće pameti“ računala u „pogreške koje je čovjek napravio s Venecijom“. Eduard Maržić toga je dobro svjestan, baš kao što je svjestan i onih Bošnjakovih „pogrešaka koje je priroda napravila s otocima“, grešaka dakle što se priječe na putu domaćoj pameti i stranom novcu. Jednoj od njih paški je poduzetnik naumio doskočiti izgradnjom osam kilometara dugačkog i pedeset metara širokog kanala od „hrvatskog Port Grimauda“ u uvali Dinjiška do gradića Paga - „hrvatskog“ valjda „Sueza“ - kojim bi doskočio najglupljoj od svih glupih prirodnih grešaka: „pogreška koju je priroda napravila“ s polutokom Pelješcem, naime – ja se ispričavam na pomalo hermetičnom jeziku domaće pameti – kriv je kurac prema onoj koju je napravila s otokom Pagom, ostavivši ga bez izlaza na otvoreno more. Ukoliko vam se pak učinilo da sam upravo napisao kako otok Pag nema izlaz na otvoreno more, prepuštam riječ poduzetniku Maržiću. „Upravo taj novi, umjetno prokopani kanal“, objasnio je on, „bio bi srce paškog rezidencijalnog projekta, moment uz pomoć kojega bi otok prvi put dobio pristup otvorenom moru.

Svakakve je, eto, greške priroda napravila po Dalmaciji, opći je javašluk bio u hrvatskom mezozoiku, živ je užas na što to sliči - neuređene divlje plaže s hladnim morem u nepristupačnim uvalama na poluotocima koji iz čista mira završavaju na sinjoj pučini bez jednog jedinog prirodnog vodoskoka - ali da otoci nemaju izlaz na more, toga nema ni u pacifičkim vukojebinama. Da nisam svojim očima pročitao, ni sam ne bih vjerovao. Pa čak i Otok kraj Sinja, kojega je priroda posadila usred vražje matere podno bosanske Kamešnice, preko rijeke Cetine ima izlaz na more kraj Omiša.

Po široko prihvaćenoj službenoj definiciji iz protokola Međunarodne hidrografske organ i z a c i j e s a s j e d i št e m u Monacu, otokom se smatra „dio supkontinentalnog kopna okružen morem“. Tako je bilo vazda i svugda, priroda je to sama lijepo udesila, sve dok nije došla do Dalmacije, pa tamo zbrzala stvar i otaljala posao, sijući po Jadranu poluotoke bez pristupa supkontinentalnom kopnu i otoke bez pristupa otvorenom moru. Kad je tako prije koji tjedan hrvatski internet obišla deklaracija na pakiranju čuvene Paške soli na kojoj se kočila „zemlja porijekla - Tunis“, pola Hrvatske čudom se čudilo, pola grohotom smijalo, a nitko, eto, pojma nije imao da Pag zapravo uopće nema mora, i da nesretni paški berači soli hiljadu godina traže po otoku kakvu plitku uvalu s morem, pa da konačno više ne moraju sol uvoziti iz Afrike. Od svih brodova, na otok Pag se tako – eno vam onaj Paški trokut ako meni ne vjerujete – može samo onim svemirskim.

Okrutno se tako priroda našalila s Pažanima, koji imaju cijelih dvjesto sedamdeset kilometara obale, najduže i najrazvedenije od sviju hrvatskih otoka, a nigdje na njoj izlaza na more. I dok ga drugdje imaju i za vodoskoke – susjedni Rab, recimo, navodno je sa svih strana okružen morem – dotle Pag mora nema ni za dječji inhalator. Sve dok gazdi Maržiću na koncu nije dosadilo da mu gosti bezglavo bauljaju po plaži tražeći izlaz na more, pa mu sinula odvažna ideja: da prokopa kanal do druge strane otoka, do uvale Dinjiška, gdje toga, kako se zove, mora ima dokle ti jaja sežu.

„Kanal Pag-Dinjiška rješava dio pogrešaka koje je priroda napravila s otocima“, rekao bi dr. Ivan Bošnjak, ponosan na pamet koju je odškolovao. Gledajući kako hrvatski inženjeri i poduzetnici udarnički po Dalmaciji ispravljaju greške prirode, ne bi starom profesoru bilo žao ni jednog dana što ga je proveo u zatvoru bez pristupa otvorenom kopnu. Jer priroda je lijepa, ali pogrešna, a „to nije ono što turisti žele“. Turisti žele automobilima na poluotoke, a brodovima na otoke, i ne tiče se njih tko je zajebao stvar.

Komentari: 0

Novi komentar