Mora da su ga zabavljala sva ona nagađanja, kuloarske spekulacije, svi oni probni baloni i čitav sijaset neslužbenih izjava njemu bliskih „visokih izvora“. Poznajući ga, mora da mu je godio i sav publicitet koji je pratio njegovo ime, sva ona tiha kampanja koja ga je pratila još otkad se povukao sa čela SDP-a. Koja ga je gurala i izgurala na poziciju prvog izazivača Kolindi Grabar Kitarović.
Sada, kad se približilo vrijeme odluke nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako bivši hrvatski premijer Zoran Milanović – nakon što koncem svibnja završi priča sa europarlamentarnim izborima – konačno i definitivno objavi svoju kandidaturu za predsjednika Republike.
Nekoliko je razloga koje Milanoviću, danas više nego ikada prije, idu na ruku. Prije godinu dana aktualna predsjednica Republike mogla je računati na čvrstu potporu tradicionalnih birača HDZ-a. Ali i radikalne desnice. Što je, pokazalo je to iskustvo od prije četiri godine, uz moćnu HDZ-ovu stranačku mašineriju, pobjednička kombinacija.
Kolinda Grabar Kitarović i dalje uživa solidnu potporu među građanima. Za nju se, tako bar sugerira istraživanje Promocije Plus iz travnja, izjašnjava između 34,5 posto birača. Milanovićev zaostatak je veliki. On, mjereno istim istraživanjem, na svojoj strani ima više nego dvostruko manji skor. Tek 16,4 posto birača. No, u prostoru lijevo od centra glasove kupe i Dalija Orešković (koja bi dobila 10,7 posto glasova) te bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović, sa potporom od 8,1 posto glasova. Na desnici, pak, nema nikog osim Kolinde Grabar Kitarović i u ovom kontekstu zanemarive pojave Milana Bandića (4,4 posto).
A što ako se u predsjedničku utrku uključi Bruna Esih, i aktualnoj predsjednici – uz vjetar u leđa Željke Markić, Velimira Bujanca i tvrdog krila Crkve u Hrvata - preotme pet do 10 posto radikalnijih desnih glasova? Onih koji naštampano ne mogu vidjeti Istanbulsku konvenciju, Milorada Pupovca i legalizirani pobačaj?
I što ako, istovremeno, od koketiranja sa predsjedničkom kandidaturom odustane Dalija Orešković? A Ivo Josipović objavi da ga, umjesto predsjedničke pozicije u državi, zanima predsjednička pozicija u SDPu?
Eto Milanovića na trideset (i kusur) posto, tik uz bok Kolindi Grabar Kitarović. Pogotovo ako za svoj pohod na Pantovčak bivši SDP-ov premijer dobije široku potporu oporbenih stranaka, kojoj su čelnici Amsterdamske koalicije već širom otvorili vrata. I ako ga njegovi vlastiti socijaldemokrati tijekom izbora ne podrže sa figom u džepu.
Daleko od toga da je Milanović kandidat bez felera. Čovjek je imao čvrstu i stabilnu većinu u Saboru, a zemlju je na kraju mandata uspio ostaviti za nižim realnim BDP-om nego što ga je zatekao kada je dolazio u Banske dvore. Njegovi najbliži suradnici – Tomislav Saucha, Milanka Opačić, Siniša Varga, da nabrojimo tek manji dio njih – danas su „žetončići“ u džepu HDZ-ove Vlade. U vlastitom SDP-u posijao je klicu zla koja tu stranku izjeda iznutra. Ljevicu je odbio „majkom vojnom lekarkom“, desnicu slučajem Lex Perković i nasilnim uvođenjem ćiriličnih tabla u Vukovaru.
No, sve te mane neće biti presudne za prvi krug. Lijevi birači očajnički trebaju kandidata koji se ravnopravno može nositi sa Kolindom Grabar Kitarović. Takva publika spremna je Milanoviću sve oprostiti i u njemu vidjeti svojeg favorita.
Milanovićeve mane do izražaja bi mogle doći tek u drugom izbornom krugu. Tada će se bivši premijer – poznat po nevjerojatnom daru da po svaku cijenu i bez realne potrebe polarizira Hrvatsku i njezino društvo - trebati propisno pomučiti da pređe granicu od 40 posto glasova. Tu će Kolinda Grabar Kitarović biti u određenoj prednosti. I profitirati od svojeg zaokreta prema centru kojega je napravila početkom godine.
No, izbori su varljiva stvar. Aktualna predsjednica svojim lutanjima tijekom mandata zamjerila se mnogim biračima. Jedni joj teško opraštaju što je sa Pantovčaka maknula Tita, ali ne i svoj Ured – iako je to u svojoj kampanji zdušno obećavala. Drugi joj zamjeraju što je obustavila frontu prema Andreju Plenkoviću, treći što funkciju predsjednice Republike često svodi na trećerazrednu seosku zabavu.
U tome Milanović može vidjeti svoju šansu. Pogotovo u situaciji u kojoj mu dani prolaze u druženjima sa poslovnim svijetom Ivana Čermaka i savjetovanjima o europskim izazovima jedne Albanije. Dok njegove kolege Plenković i Kolinda Grabar Kitarović – o kojima on zapravo i nije imao neko visoko mišljenje još od vremena kada su zajedno radili u Ministarstvu vanjskih poslova - vode državu, vozaju se u skupim limuzinama, sastaju se sa vodećim svjetskim državnicima. Dok su, pučkim rječnikom rečeno, oni „in“, a on „out“.
