Dobitnik nagrade Miroslavljevo jevanđelje

MARTINOVIĆ: Žrtva na bojištu za odbranu nezavisnosti je bila mjera patriotizma

Dobitnik državne nagrade Miroslavljevo jevanđelje za monografiju "Crnogorska vojska 1854 -1916" dr Srđa Martinović priča za Portal Analitika o tome kako su naši preci bili manje vremena vojnici, a daleko više ratnici - jer im je to bio stil života. Napominje da su akteri njegove monografije dali život za državu, a da zauzvrat ništa nijesu očekivali i ističe da u crnogorskoj vojsci nije bilo dezertera jer su kući ostajali samo oni sa ogromnim fizičkim nedostacima...
Objavljeno: 06. 05. 2019 - 00:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

"Nekada je mjera patriotizma bila žrtva na bojištu za odbranu nezavisnosti, na svu sreću danas to nije slučaj, danas nije tako, danas je mjera dobrog odnosa prema otadžbini da svako u svojoj poziciji u kojoj jeste – kao roditelj, učitelj, vojnik, kao đak ili student, kao radnik ili službenik, kao građanin pruža najbolje od sebe doprinoseći ukupnoj društvenoj vrijednosti", kaže Martinović autor monografije "Crnogorska vojska 1854-1916".

Akteri mnogorafije o crnogorskoj vojsci, prema njegovim riječima, nijesu imali dilemu niti sumnju u ono što vole i čemu sve drugo pretpostavljaju. 

"U tome je njihova veličina jer su dali sve što smrtni mogu dati, osim života dali su joj i vjekova, a od države za uzvrat ništa nijesu očekivali.  Takođe, od njih možemo učiti da se nijesu sakrivali iza poruka "da ćemo je voljeti kad bude bolja” ili "da će je voljeti kad bude onakva kakvu žele", objašnjava autor.

On posebnu čast odaje Crnogorkama koje su svojim ratnicima davale potrebnu dozu plemenitosti.

"Majka, ćerka, supruga, sestra, baba ili tetka u tadašnjoj crnogorskoj zbilji imale su posebno mjesto, bile su “tihe carice morala”, jer su one svojom krunom uvjenčile tvrdu mušku etiku i ratništvo dajući mu onu notu plemenitosti. Često mojim studentima govorim da iako je crnogorski ratnik na bojnom polju mogao imati brojne dileme, od te da li će stradati ili živjeti, da li će svanuti dan ili doći noć i mnogih drugih, jedino nije bilo dileme da li će njegova Crnogorka stići na bojno polje da mu donese potreban tain", navodi Martinović.

ANALITIKA: Dobitnik ste državne nagrade Miroslavljevo jevanđelje, kao autor monografije "Crnogorska vojska 1854 -1916" i to u žestokoj konkurenciji slavnih crnogorskih pisaca i autora.  Ta činjenica govori o grandioznosti Vašeg djela. Što za Vas kao mladog autora znači ova nagrada?

MARTINOVIĆ: Jedan narod može da bude ponosan kad odaje počast svojim junacima, rekao je Franše Depere, poznati francuski general iz Prvog svjetskog rata. U tom svjetlu i osjećam ovu nagradu  kao počast Crne Gore i cjelokupnog društva junacima ove monografije i vremenu koje ona predstavlja, kao pravilan odnos i neprolaznu vrijednost.

Pored takvog odnosa društva ovo zaista jeste i veliko priznanje pojedincu uloženu energiju, rad i vrijeme aili i posvećenost ovom djelu više od deceniju života. Osobita mi je čast što me je pripalo da u ovim godinama nosim ovako vrijedno državno priznanje koje simboliše duboku prismenost na ovom području, jer je ovo vojno istoriografsko djelo kao dio duhovne dimenzje crnogorske vojne kolijevke.

srdjamartinovic2

S druge strane ovo je i poruka svim mladim stvaraocima da u svoje stvaralaštvo ugrađuju vrijednosti po kojima treba da se prepoznaju, da predano rade ulažući novu kreativnost i energiju i rezultat zasigurno neće izostati. Isto tako da imaju izražen osjećaj za izgovorenu ili napisanu riječ, da pažljivo vrše selekciju, da im je naučna istina i njena primjena u vrijednostima vodilja svakog pregalaštva. Time će i sami biti bogatiji, a sa njima i društvo u kojem stvaraju.

ANALITIKA: Kako je nastala monografija?

 MARTINOVIĆ: Moram napomenuti da je ova monogafija nastala iz dubokog poštovanja, ali i osjećanja moralne i porodične obaveze da se o tom vremenu i tim ljudima napokon saopšti naučno uobličena i zasnovana istina, lišena bilo kakvih subjektivizama, politizacije ili drugih vrsta serviranja.

ANALITIKA: Zbog čega bi čitaoci, a naročito mladi ljudi, trebali da pročitaju Vašu knjigu?

MARTINOVIĆ: Jedna od razloga bi mogao biti taj da bolje sagledaju kako su se crnogorski ratnici borili za državu kao dobro i vrijednost, dobro u kojem se uživa i vrijednost kojom se ponose. Kod država je kao i u životu, lako je biti privržen bogatoj i moćnoj državi, ali treba voljeti ovu “čemernicu” jer je svoja jer je naša.

Akteri mnogorafije o crnogorskoj vojsci nijesu imali dilemu niti sumnju u ono što vole i čemu sve drugo pretpostavljaju, u tome je njihova veličina jer su dali sve što smrtni mogu dati, osim života dali su joj i vjekova, a od države za uzvrat ništa nijesu očekivali.

Od njih možemo učiti da se nijesu sakrivali iza poruka da “ćemo je voljeti kad bude bolja” ili da će je voljeti “kad bude onakva kakvu žele.” Pored ovih suštinskih stvari postoji i mnogo interesantnih podataka o životu tadašnjeg vojnika, o njegovom karakteru, primanjima, o njegovoj uniformi, naoružanju i opremi koju je koristio, upoređenju sa oružanim snagama drugih država i još mnogo toga. Monografija je uistinu saga o vojsci, o njenim jedinicama, rodovima, oznakama, odlikovanjima, u njoj se mogu pronaći detalji o činovima, razvoju garde, specijalnih jedinica, vojnim telegrafima i telefonima, muzici, vojnim terminima, radionicama, magazinima itd.

Za fotografske zaljubljenike naročito će biti zanimljiva kolekcija od 1.300 fotografija, od kojih se preko 90% prvi put pojavljuje. Većina fotografija je u visokoj rezoluciji i plod je detaljnog terenskog istraživanja iz privatnih kolekcija i zaostavštine.

Takođe, monografija ima dosta mapa, skica i organigrama na kojima je do detalja prikazana struktura i formacija crnogorske vojske. U monografiji se može naći i svaki primjerak vatrenog i hladnog oružja koje su crnogorski vojnici koristili u različitim ratovima i periodima sa podacima o njihovom kalibru i drugim karakteristikama. Ali ostavimo svakom čitaocu da formira vlastiti sud i odabere segment koji na njega ostavlja najbolji utisak.

ANALITIKA: Možete li nam ukratko ispričati kakav je bio tada regrutacioni sistem crnogorske vojske i sa koliko godina se moglo postati crnogorski vojnik?

MARTINOVIĆ: Sve do kraja 19. vijeka nije postojao propisani regutacioni sistem u crnogorskoj vojsci ali je ipak on funkcionisano besprekorno. Crnogorska vojska je bila narodna vojska uređena na plemenskoj osnovi, koji je sačinjavao cjelokupan borbeni potencijal, sve što je bilo sposobno da nosi pušku od dječaka od 12-14 godina do staraca sposobnih da učestvuju u borbi.

U takvom ratničkom društvu u kojem je izostanak iz boja smatran za najveću sramotu ne samo ličnu već i porodičnu i bratstveničku, nije bilo dezertera, kod kuće su ostajali samo oni sa teškim fizičkim nedostacima.

Tako organizovanu vojsku sa takvim kodeksom i vrednovanje vojnog poziva, na zbornim mjestima moglo je u roku od svega nekoliko minuta okupiti crkveno zvono ili jedan poziv plemenskog starješine koji je ujedno bio i nesporni vojni autoritet i komandant.

ANALITIKA: Gdje su najčešće školovani crnogorski oficiri?

MARTINOVIĆ: Svijest o potrebi školovanja starješinskog kadra u Crnoj Gori bila je pristuna veoma rano, ali društvene okolnosti nijesu uvijek dozvoljavale realizaciju zamišljenih planova i potreba. Istorija vojnog školovanja u Crnoj Gori je veoma duga, još od 1698. godine i Pomorske škole poznatog moreplovca Marka Martinovića koji je vojno-pomorskim vještinama učio ruske boljare. Prvo grupno upućivanje crnogorskih madića na vojne škole uslijedilo je za vrijeme vladike Vasilija 1757. godine kada ih je uputio u Rusiji na kadetskim školama.

martinovic3Nešto slično su nastavili i njegovi nasljednici, da bi nakon Berlinskog kongresa školovanje za vojne potrebe bilo kontinuirano, tako su se crnogorski oficiri školovali na prestižnim vojnim akademijama od Sen Sira u Francuskoj, Italije, Galatasaraja na kojem su se školovali inženjerijski kadrovi, preko Petrograda, sve do Bugarske, Engleske i pilotske škole u Francuskoj tokom Prvog svjetskog rata.

Treba napomenuti da je obrazovanje crnogorskih vojnika započelo i u Crnoj Gori još 1866. godine, a u narednim godinama se dodatno usaršavalo sve do otvaranja Vojne škole i Stajaće vojske kao prve visokoškolske ustanove u Crnoj Gori, na kojoj su se obučavali ne samo pješadijski i artiljerijski kadorvi, već i vojni telegrafisti, sanitetsko i pionirsko osoblje.

ANALITIKA: Kakve su bile plate u crnogorskoj vojsci i da li je za vrijeme Kralja Nikole i Knjaza Danila bilo vojnih penzija? Kakav su status imali vojni invalidi i porodice poginulih vojnika?

MARTINOVIĆ: U permanentnoj borbi za opstanak i održanje, niti je ratovanje za državu bila obaveza niti je obaveza države bila da za to ratovanje daje bilo kakvu nadoknadu. Patriotska i moralna obaveza nalagala je borbu i odbranu od bilo kojih nasrtaja, pri čemu se za uzvrat ništa nije očekivalo, upravo u tome se ogleda crnogorska specifičnost koja se zadržala duboko u 20. vijek.

Oskudni četvoromjesečni platni sistem za malobrojne državne činovnike zaživio je još za vrijeme Petra II, dok je sa penzijama bilo znatno drugačije. Određene ktatkoročne pomoći primale su porodice poginulih u ratu od vremena knjaza Nikole ali one nijesu bile konstantne niti su mogle biti isplaćivane redovno. Crna Gora je odvajala više od 40% budžeta za vojne potrebe, a često i više.

 Starješinski kadar crnogorske vojske za svoje vojevanje nije primao platu sve do prve faze vladavine knjaza Nikole, da bi određena primanja bila uvedena u vojnoj reformi 1871. godine kada su se plate isplaćivale o Vasiljevdanu, Đurđevdanu i Mitrovdanu.

U platni sistem Ministarstva vojnog ulazila su i invalidnine i pomoć udovicama, iako ovo pitanje nije bilo do kraja pravno uređeno. Tako je recimo 1887. godine na račun ivalidnine izdvojeno 6.945 fiorina nešto više nego što se odvajalo za penzije i drugu pomoći. Iako su ispaćivana određena sredstva za ratne invalide ova sredstva bila su veoma niska i iznosila su od 21 do 24 perpera na godišnjem nivou u zavisnosti od vrste povrede.

Međutim, karakter crnogorskog ratnika je bio takav da su brojni primjeri da je pokušavao da sakrije svoje rane ili onesposobljenost kako bi i dalje mogao da učestvuje u borbama. Čast u borbii zakletva bila je preča od svega.

ANALITIKA: U periodu koji obrađujete bilo je puno vojnih uspjeha, a i vojnih promašaja. Koju vojnu pobjedu Crne Gore biste izdvojili u tom periodu? Što mislite o napadu na Skadar?

MARTINOVIĆ: Istorija Crne Gore je zapravo istorija ratovanja, a priča o vojsci i odbrani nezavisnosti i slobode je najvažniji dio naše duge i bogate prošlosti. Za hiljadu godinana trajanja možemo reći da je isto toliko bitaka, od kneza Vladimira i njegovih bitaka preko Tuđemila, Saurskog polja, Berata sve do Čeva i slavnih bitaka dinastije Petrović-Njegoš crnogorska istorija prepuna je ratova, okršaja i bojeva iz kojih je izlazila vojno jača ili slabija, ali moralno uvijek snažnija za novo iskustvo u ideji nezavisnosti koja je održavala.

Ne zaboravimo pritom da je još dinastija Balšića u 15. vijekom vodila dva višegodišnja skadarska rata. Zaista je primamljivo i danas se često poseže za tim, da se prošlost gleda i tumači očima ili aršinima sadašnjosti, međutim to je laka zamka za odraz u iskrivljenom ogledalu prošlosti, siguran recept za njeno nerazumijevanje.

Slično je i sa pitanjem Skadra kojim sam se detaljno bavio u magistarskom radu, a koje se ne može gledati izolovano već kao dio jednog šireg pitanja koje se postavilo pred svjetsku pozornicu u ponovljenim romantičarskim naporima balkanskih naroda da potisnu “bolesnika sa Bosfora” i ostvare svoje planove o oslobođenju i proširenju.

U tim kalkulacijama uvijek postoji nesklad između planiranog i mogućeg, pri čemu je ovo prvo po pravilu mnogo veće od ovog drugog. U tim promišljanjima, u tom neskaldu između željenog i mogućeg treba tražiti odgovore za to važno pitanje Prvog balkanskog rata. To nije jedino istorijsko pitanje takve vrste ali svakako jeste posebno kako zbog broja gubitaka tako iz zbog kolektivne memorije.

Ovo je prilika da pomenemo, na širem području u nedostatku adekvatne i naučne i institucionalne svijesti često se posezalo za mitom kao dominantno istorijskom i društvenom kvazidisciplinom, mitom kao jedinim mjerilom istine. Svjedoci smo da kada je god mit bio izvorište, da je njegovo ishodište bilo krvavo. S toga ponovo se vraćam na odgovornost pisane riječi, da istinu saopštavamo naučnu i činjeničnu, pri čemu mit ne treba potpuno istisnuti već mu dati adekvatno mjesto u kolektivnom sjećanju i nedozvoliti mu da izađe i pretvori se u mitomaniju koja je u konačnici uvijek bila pogubna.

ANALITIKA: Kako vidite ulogu crnogorske žene u crnogorsko vojsci i ratovima za odbranu nezavisnosti Crne Gore?

MARTINOVIĆ: U mačoističkoj predstavi crnogorske istoriografije o Crnogorkama, naorčito o njihovoj ulozi u ratu veoma malo se pisalo. Međutim njihova uloga je nemjerljiva i veličanstvena, u tradicionalnom crnogorskom društvu ta uloga je isticana i pravilno vrednovana, o čemu najbolje govori posveta crnogorskog suverena u svom djelu “Balkanska carica” u kojoj govori o njenom doprinosu.

martinovic4Majka, ćerka, supruga, sestra, baba ili tetka u tadašnjoj crnogorskoj zbilji imale su posebno mjesto, bile su “tihe carice morala”, jer su one svojom krunom uvjenčile tvrdu mušku etiku i ratništvo dajući mu onu notu plemenitosti. Često mojim studentima govorim da iako je crnogorski ratnik na bojnom polju mogao imati brojne dileme, od te da li će stradati ili živjeti, da li će svanuti dan ili doći noć i mnogih drugih, jedino nije bilo dileme da li će njegova Crnogorka stići na bojno polje da mu donese potreban tain. One su vršile i organizovale prvu sanitetsku službu, bile su prava logistika crnogorske vojske, nezaobilazan i neophodan dio crnogorskog ratovanja.

Krećale su se u manjim grupama, uzimajući najpotrebnije stvari iz kuće za svoje ratnike, probijale su se do prvih linija, previjale ranjenike, izvlačile ranjene, sahranjivale mrtve i same se laćale oružja, svetile i bile žrtvovane. Zvali su  ih “bijela vojska” jer su pratile crnogorsku vojsku noseći bijele marame na glavama, bijele umjesto uobučajene crne da ne bi slutile na žalost i pogibiju.

Prema toj i takvoj ženi obavezni smo svi i kao pojedinci i kao društvo i pred istorijom i pred budućnošću. Iako je i ranije bilo primjera kada su ratovale sa svojim muškarcima, već od Drugog svjetskog rata njihova uloga je gotovo potpuno ravnopravna u izvršavanju najtežih borbenih zdataka, ratuju rame uz rame sa muškaricima, zauzimaju važne i odgovorne dužnosti, a pokazuju i  zavređuju reprezentativne primjere heroizma. Zaključio bih da je takvoj Crnogorki – ratnici i etici potrebno podići adekvatan spomenik i u pisanom djelu, ali i u bronzi ili kamenu.

ANALITIKA: Miroslavovo jevandjelje, koje potiče iz Bijelog Polja, je rukopisna knjiga koja se od 1890. godine čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. Koliko se kulturnog blaga, prema vašim saznanjima, ne nalazi u Crnoj Gori, no krase muzeje evropskih metropola?

MARTINOVIĆ: Miroslavljevo jevanđelje je simbol dubokih korijena pismenosti na ovom području, nastala u zetskoj školi pismenosti, a dovršavana u raškoj školi, kao simbol mostova na ovim područjima. Uopšte priča o kulturnom blagu i velikim metropolama, uvijek je priča o velikim imperijama, koje nijesu bili samo teritorijalni ili politički, već i kulturni imperijalizmi, jer su u svojoj biti imali namjeru koptacije drugih kulturnih blaga kao svojih.

 Tako danas najbogatiji muzej antičke, mesopotamijske ili indijske civilizacije nijesu države sa tih teritorija, već muzeji u Londonu ili Parizu. Ti istorijski usudi nijesu mimoišli ni Crnu Goru. Na širem području samo u posljednih stotinu godina nestalo je više od šest monarhija, promijenilo se desetak različitih političkih Sistema i sistema vladavine od monarhističkih, diktaktorskih, socijalističkih, država protektorata do različitih vrsta unija ili federacija.

 Države na ovim prostorima u posljednji vijek trajale su nepune 20 godina, kroz ova vrata ulaze su ili se završavaju najveće svjetske civilizacije, što predstavlja ukupno bogatstvo ali je u drugim segemtnima sve to neminovno ostavilo ozbiljne posljedice. Upravo zbog toga možemo reći da se najviše o nama samim nalazi u rukama drugih, od arhivske građe koja je razapeta od zapadnih do istočnih arhiva do kulturnih dobara koje se nalazi razasuto po cijelom svijetu. Međutim, kada znamo predistoriju ovim kretanja kulturnog blaga, kada znamo da je u nekoliko navrata državu napuštalo na desetine hiljada njenih građana ne čudi činjenica niti je ona nova o kretanju i kulturnog blaga.

ANALITIKA: Pošto je istorija učiteljica života, šta možemo naučiti iz Vaše monografije?

MARTINOVIĆ: Crnogorac je mnogo kraće bio vojnik, a mnogo duže ratnik, pri čemu je glavna razlika u tome što je vojnik uglavnom profesija ili obaveza, a ratnik – način života, vlastiti izbor i vlastita i kolektivna sudbina. Na instituciju vojske kroz njen razvoj i transformaciju odslikavala se mjena vremena kroz koju je prolazilo cjelokupno društvo.

Razvoj crnogorske vojske diktirale su društvene promjene i okolnosti. Crnogorskog ratnika sa svim svojim karakteristikama klesalo je vrijeme i nužda nastala kroz hiljadu ratova, u kojoj je stasavala slobodarska krševitost, a sa njom i crnogorski gorštak koji je sve svoje posvetio svojoj Crnoj Gori.

Pred publikom je jedna naučna sveobuhvatna istina o jednom intenzivnom i turbulentnom razdoblju naše prošlosti, satkana kroz jednu od najvažnijih institucija. Oni stariji u njoj mogu pronaći i obogatiti priče koje su slušali u djetinstvu, dok oni mladi u njoj, pored obilja vizuelnih podataka mogu pronaći vrijednost ideje i cilj koji je nosio generacije unazad, koja je i kakva je bila inspiracija tadašnjim generacijama, što im je bila zvijezda vodilja u ispunjenju vrijednog i humanog cilja. Pronaće i priču o sebi, vlastitim precima i njihovim naporima da kroz vjekove opstanu i sačuvaju posebnost.

Priča o njima je zapravo priča o etici crnogorskog društva, o postulatima na kojima je ono vjekovima počivalo. Naučiće kako se voljela otadžbina, da ona nije samo pojam ili riječ, već da je vrijednost i ideja, suština ili smisao postojanja. Ljubav prema otadžbini – Crnoj Gori, u tadašnjem crnogorskom društvu bila je najuzvišenija kategorija, a taj patriotizam možda najbolje opisali su svjetski putopisci koji su posjećivali ove krševe.

Nekada je mjera patriotizma bila žrtva na bojištu za odbranu nezavisnosti, na svu sreću danas to nije slučaj, danas nije tako, danas je mjera dobrog odnosa prema otadžbini da svako u svojoj poziciji u kojoj jeste – kao rodi telj, učitelj, vojnik, kao đak ili student, kao radnik ili službenik, kao građanin pruža najbolje od sebe doprinoseći ukupnoj društvenoj vrijednosti.

Komentari: 9

mišo

06. 05. 2019 - 07:49

Svaka čast doktore!
Danka

06. 05. 2019 - 07:50

Baš mi se sviđa Vaš tekst!
Banja Kaluđerović

06. 05. 2019 - 10:10

Bravo, prava mjera! Školski! Ljudski i našim jezikom napisano kome je do ISTINE! B r a v o !
Zasluzeno

06. 05. 2019 - 11:41

Cestitke!!! Svaka cast.
BODIN

06. 05. 2019 - 11:42

Martinoviću-nažalost ti junaci i patriote tadašnje SOJSKE I ČOJSKE CRNE GORE izrodili su MORALNE PATULJKE koji radi lićnih interesa postaše KUKAVICE i ROBOVI u svojoj državi-Sad će se predstaviti redom na ovom žalosnom portalu-
Realista

06. 05. 2019 - 11:45

Svaka čast, da bude što više ovakvih projekata!
Svaka ti cast Srdja

06. 05. 2019 - 13:12

Vec sam ti licno cestitao, ali hocu i ovako. Nagrade luudima kao sto si ti znace samo jedno - da smo na pravom putu
Mateševo by night

06. 05. 2019 - 16:07

Svaka čast Gospodine Martiniviću!! ( Dje se može kupit taj častni dokumenat-istorija?? )
53408

06. 05. 2019 - 18:29

Otuk Jevanjdelje Miroslavljevo kad svaki dan PA pise da Srba nije bilo u CG do 19 vijeka. A ovo iz 12tog?
Novi komentar