U tunelu sto metara ispod morske površine slijedili su ih njihovi supružnici u službenom francuskom Citroenu. Od toga dana do danas istim putem prošlo je više od 430 miliona putnika i četvrtina robne razmjene Britanije i Evrope.
Bio je to inženjerski podvig koji je koštao milijarde eura, otežan odgodama, izazovima i iznenađenjima.
Počelo je s Napoleonom
Francuski inženjer rudarstva Albert Metju-Favije još je 1802. Napoleonu predstavio plan za tunel ispod La Manša. Zamisao je bila da se njime koriste konjske zaprege. Raznih ideja, od mostova do podzemnih cijevi, kasnije je bilo na desetine.
Godine 1855. prijedlog Francuza Emea Tom de Gamonda o gradnji željezničkog tunela dobio je odobrenje kraljice Viktorije i Napoleona III. Osjetljivo pitanje ventilacije riješio je britanski inženjer Viljem Lou.
Po tom projektu prokopana su dva kilometra trase od 1878. do 1883., ali su se tada Britanci povukli iz "strateških razloga". Neko iz vlasti tada se zabrinuo da će tunel otežati odbranu ostrva.
Sedamdeset i pet godina i dva svjetska rata kasnije, projekt je ponovo oživljen. Godine 1957. formirana je zajednička grupa za istraživanje projekta, a otprilike deceniju poslije odlučeno je o gradnji.
Radovi su započeli 1973. Iskopano je oko 300 metara s francuske strane i 400 metara s britanske kada je premijer Harold Vilson zaustavio gradnju zbog finansijske krize.
Most ili tunel?
Nakon što je Margaret Tatčer preuzela vlast u Britaniji 1979., a Miteran u Francuskoj dvije godine poslije, projekat je dobio novi zamah. Mješovita skupina stručnjaka predstavila je četiri opcije: željeznički most, cestovni most, željeznički tunel i cestovni tunel.
Većina Britanaca, kao i njihova premijerka, preferirala je cestovnu vezu, Francuzima je draža bila željeznička.
Zeleno svjetlo naposljetku je dobio dvocijevni željeznički tunel.
Sporazum o gradnji Eurotunela potpisan je u Kanterberiju u februaru 1986.
Na najvećem evropskom gradilištu bilo je zaposleno 15 hiljada ljudi. Uz odgode, štrajkove i tehničke probleme, tunel je napredovao tempom od otprilike 500 metara mjesečno.
I tada, 1. decembra 1990., tačno u 12 sati i 12 minuta, radnici s francuske i britanske strane probili su zadnju stijenu koja ih je razdvajala i spojili se u tunelu.
Kraljica i predsjednik
Radovi su završeni u decembru 1993., nakon šest godina. Stajali su života devetoricu radnika.
"Spoj francuskog elana i britanske praktičnosti dao je čudesan rezultat", rekla je kraljica na svečanosti u francuskom gradu Kaleu 6. maja 1994.
"Mi sada, gospođo, imamo kopnenu granicu", dodao je Miteran i naglasio kako će tunel ojačati EU i jedinstveno evropsko tržište.
Nakon što su prerezali crveno-bijelo-plavu vrpcu, kraljica i predsjednik sjeli su u njen tamnocrveni Rolls-Royce, koji je zbog veličine morao biti ukrcan na vagon predviđen za prevoz autobusa i kamiona, i odvezli se na britansku stranu.
Iza njih je bio automobil koji je nekada pripadao pokojnome Šarl de Golu s Miteranovom suprugom Danijel i princom Filipom.
Vožnja je trajala 25 minuta, a šest mjeseci poslije tunel je otvoren za javni promet.
