MEMENTO: Mihailo Mišo Janketić (1938 – 2019)

Crnogorski maestro glume

Ljubav prema glumi u stopu je pratila Janketićevu ljubav za Crnu Goru, duboko usađenu u njegovom ljudskom i stvaralačkom biću. Iako su ga za rodni kraj vezivale traumatične i gorke ratne uspomene i stradanja, vraćao se uvijek Tomaševu i obnavljao iskonsku vezu sa crnogorskim zavičajem
Objavljeno: 19. 05. 2019 - 06:35 Promjenite veličinu teksta: A A A

Jedan je od rijetkih sunčanih dana kišovitog aprila, idem kod Miša Janketića na dogovoreni intervju za prvomajski trobroj Pobjede. Obradovao se pozivu i odmah mi dao do znanja da mu nedostaje malo „domaćeg razgovora“. Velikan crnogorskog i jugoslovenskog glumišta, predusretljiv, starinski ljubazan, kao da sam mu došao na kuću u Tomaševo, srijeće me na stepeništu i uvodi u stan na samom rubu Tašmajdanskog parka, preko puta čuvene beogradske kafane „Madera“.

PRVA ULOGA

Na početku, pitanje u razgovoru s Janketićem neizbježno je o umjetnosti glume. Živjeti tuđe živote nije lako, možda je često teže nego živjeti ili igrati vlastiti život. Janketić je u tome bio poseban, njegovo uživljavanje u uloge bilo je maestralno, uvijek prepoznatljivo, osobeno, janketićevsko. Tako je bilo u mnogobrojnim ulogama koje je u karijeri ostvario, od prve u ,,Ričardu III“ (JDP, 1961) do potonje u TV seriji „Žmurke“... „Suština glume, one kojom se ja bavim, jeste u igri.

Kada bih igrao sebe ne bih imao mnogo mogućnosti da uživam u proživljavanju toliko likova“, izgovarao je to kao neki neformalni manifest o glumi. I zaista, u svakoj ulozi, u svakom liku, ispoljavao je bogatstvo i raskoš svog glumačkog senzibiliteta. U suštini, njegovo je stvaralačko bivstvo bilo predodređeno, urođeno, da bude dramsko / dramatično / poetsko. Stoga je prvu ulogu izjednačio sa životom. Sa jednim tragičnim detaljem svoje biografije, koju je prvi put ispričao tog aprilskog dana za Pobjedu, u svom, ispostaviće se, posljednjem intervjuu.

Po onom Kišovom načelu, njegova je biografija doživjela milost punog ostvarenja. Dok pitam Janketića, kako to izvode glumci i sele svoje naravi i karaktere u neke druge likove iz davnih, ili sadašnjih vremena on se zagleda u neku nevidljivu tačku, kao da mu se javlja neko stanje koje nije još dokučio... Sjeća se kad je kao četvorogodišnji dječak pokušao samoubistvo na sahrani svog mlađeg brata koji je umro kad su ga otrgli od majke koju su 1942. godine u Kolašinski zatvor odveli četnici. - Utrčao sam u kuću, uzeo jedan veliki kuhinjski nož, i nijesam se tamo ubio, nego sam došao, pred tim okupljenim ljudima da obavim taj čin samoubistva u tragičnoj predstavi, ne mogavši da prebolim smrt rođenoga brata. I ja tek sada shvatam da je tu prvi put progovorila ta ka glumi povodljiva moja priroda. To je bila zapravo prva velika tragična glavna uloga koju sam odigrao u životu - kazao je Mišo.

KOPANJE PO DUŠI

Dok govori, zagledan je u sunčani dan što iz parka ulazi kroz terasu stana. Kao da je taj razlog za glumu prvi put sad shvatio, kao da mu se baš tada dogodila ta lična epifanija o glumi i ranoj sudbini života kroz tu sliku iz tragične 1942. godine. Od tada kao da se u njemu otvorilo vrelo iz kojeg su počeli da izbijaju i ključaju razni junaci, sudbine i životi u pozorištu, TV serijama, filmovima. Umnožavali su se razni likovi, dijalozi, monolozi, stihovi i činili njegov stvaralački život sve raskošnijim.

 Od tog senzibiliteta stvarao je Janketić sve glumljene likove, dileme i sumnje, bunario i kopao po svojoj duši i mislima i gradio od toga Igoa, Raskoljnikova, Stenlia, Ljubu Vrapčeta, Tita, Alesandra Medičija, Marka Miljanova, Kralja Nikolu. -Hoću da vam kažem, kako je gluma najbogatiji posao koji je čovjek izmislio, da ne kažem i najljepši. Jer omogućava da ostvariš sve one želje iz mladosti kad si htio da budeš policajac, pilot, rudar, inžinjer, ljekar... Razne dječje ambicije su se ostvarile kroz glumu. Bilo je uloga koje su jako značajne. Odigrao sam u zrelom dobu i nekoliko istorijskih ličnosti, recimo Tita, Kralja Nikolu, Staljina, Marka Miljanova, Miloša Obrenovića...

To mi je bilo izuzetno zanimljivo zbog istorijskog konteksta, ili filozofskog, geografskog i poetskog saznanja. Jer, kad god radiš neku ulogu ideš u tu epohu, u to istorijsko vrijeme. Sjećam se kad sam igrao Kralja Nikolu znao sam šta se jelo, šta se pilo u cetinjskoj Lokandi – kazao je Mišo za Pobjedu, tog sunčanog aprilskog dana.

ISKONSKA VEZA

Ljubav prema glumi u stopu je pratila Janketićevu ljubav za Crnu Goru, duboko usađenu u njegovom ljudskom i stvaralačkom biću. Iako su ga za rodni kraj vezivale traumatične i gorke ratne uspomene i stradanja, vraćao se uvijek rodnom Tomaševu i obnavljao iskonsku vezu sa crnogorskim zavičajem. Janketić je bio jedan od onih rijetkih umjetnika koji je vjerovao u istinsku snagu umjetnosti i poistovjećivao je sa životom.

Bio je i ostaće uzor mladim glumcima i po stvaralačkom talentu i energiji, ali i po etičkim i ljudskim principima najvišeg reda. Kada god je govorio o Crnoj Gori, ulogama i predstavama na crnogorskim scenama zasijale bi mu oči snagom sjećanja, ispunjenosti i pripadanja. U prvom njegovom emotivnom zapisu o glumi ugrađen je crnogorski duhovni i etički arhetip: - To je crnogorski arhetip, jer ja sam od oca Crnogorca i majke Crnogorke i od svih đedova i baba i po jednoj i po drugoj strani. Ja sam pripadnik te teške kolonije na ovim prostorima koja je sklona epskim, tragičnim takoreći poetičkim naklonima prema životu. Sve što je kasnije dolazilo da bi se stvaralo i opstalo za mene je bila na neki način ta vrsta poezije.

Za mene će Njegoš biti uvijek Njegoš, okosnica mog duhovnog života. Platon, Volter i Njegoš, to je moj duhovni kostur. Kao što je Crnu Goru doživljavao kao svoju, tako su crnogorske scene bile njegova kuća. U CNP-u je ostvario antologijske uloge u predstavama „Pozorište jednog glumca“, „Gorski vijenac“, „Marko Miljanov“, „Princeza Ksenija od Crne Gore“, „Elektra“, „Profesionalac“ i dr. Crnogorci, govorio je, u tradiciji imaju slušanje i pripovijedanje i kao takvi najviše vole pozorište. -Do nježnosti me uznosi osjećaj kada igram u Nikšiću, Pljevljima, Podgorici, Bijelom Polju, Cetinju, tu uvijek nađem svoju familiju... - govorio je Mišo.

SUDBINSKI KOD

Iako je rođen u Petrovaradinu i veliki dio života proveo van Crne Gore, Mišo Janketić ostao je do posljednjeg dana duboko vezan za Crnu Goru. To je sudbinski i genetski kod u njegovoj duši. Osim glume u kojoj je do punog sjaja zablistala njegova ličnost, bilo je u Janketiću nekog, kako bi rekao Pekić, urođenog gospodstva. Bilo je u njemu neke dobrote za cijeli svijet, plemenitosti i one muške krotkosti i nenametljivosti kakve se rijetko srijeću i krase samo izuzetne ličnosti kao što je bio Mihailo Radomirov Janketić. Iako je u ranoj mladosti doživio strašne ratne predstave o životu i ljudima nikad nije ispoljavao mržnju, zlo, osvetoljubivost, već je imao onu markmiljanijevsku etičnost da bude pravedan i da sačuva drugoga od sebe.

Uz to, Janketić je proživio život pun ljubavi za sebe i porodicu. Ostvario je romantičnu životnu ljubav sa sarajevskom balerinom Svetlanom Knežević, povratio je svoju izgubljenu porodicu... Sve se ponovo zavrtjelo u tom umjetničkom krugu punom lijepih uspomena i velikih glumačkih ostvarenja. U tim ostvarenjima jeste i znak da veliki umjetnik, veliki glumac nikad zauvijek ne odlazi. Njegov je odlazak privremen, kao prelazak iz lika u lik na sceni. Tako će nam se vraćati i ostati u vječnosti, veliki crnogorski maestro glume i poezije Mihailo Mišo Janketić.

Komentari: 9

Crnogorac

19. 05. 2019 - 10:26

Veliki glumac, veliko ime. Da ne bude zabune ljubav je pokazivao i vraćao se staroj Crnoj Gori, a ne današnjim Dukljanima i ovoj sramoti. Neka mu je vječna slava i hvala. Poslušajte dobro njegove intervjue i vidjećete kako se obraća današnjem potomstvu zemlje junaka.
Vječna

19. 05. 2019 - 13:32

Nema razlike druže! Dukljanska Crna Gora, zetska i Crna Gora Petrovića, to je jedna, jedinstvena današnja i vječna Crna Gora. A to što ti u glavi imaš smutnju to je problem tvoga nečovještva i neznanja.
Iskreni Srnogorac

19. 05. 2019 - 13:09

Miša Janketić bio je prije svega veliki umjetnik , pa onda iskreni dubinski Crnogorac. To je pokazivao ne samo intervjuima i sl već prije svega načinom razmišljanja i življenja.
Njegoš

19. 05. 2019 - 13:15

Nedjegoš je moja duhovna okosnaica, a Luča Mikrokozma biblija, govorio je Janketić Kako onda čovjek sa takvim habitusom može da ne bude Crnogorac i ništa drugo!!!
Nevena Beograd

19. 05. 2019 - 13:26

Bravo, lepo sećanje na našeg Mišu......
Skorupan

19. 05. 2019 - 13:45

Nevena, a isto tako lijepo šjećanje na našeg Miša...
Mirko

19. 05. 2019 - 14:02

Mišo Janketić je bio veliki glumac prije svega, a onba izvorni Crnogorac i o tome je suvišno diskutovati.
Baš tako

19. 05. 2019 - 15:31

" Ljubav prema glumi u stopu je pratila Janketićevu ljubav za Crnu Goru, duboko usađenu u njegovom ljudskom i stvaralačkom biću. Iako su ga za rodni kraj vezivale traumatične i gorke ratne uspomene i stradanja, vraćao se uvijek rodnom Tomaševu i obnavljao iskonsku vezu sa crnogorskim zavičajem. Janketić je bio jedan od onih rijetkih umjetnika koji je vjerovao u istinsku snagu umjetnosti i poistovjećivao je sa životom."
Sremac

21. 05. 2019 - 21:52

Paradoks. Crna Gora se najbolje voli iz Beograda, ali se i Srbija najbolje mrzi iz Beograda.
Novi komentar