Dr Radovan Radonjić, profesor

Oblačni praznik

Crna Gora bi, u drugačijim okolnostima, svoj Dan nezavisnosti vjerovatno slavila u znaku potenciranja činjenice da je – uprkos svim unutrašnjim i vanjskopolitičkim teškoćama i iskušenjima – tokom minulih trinaest godina, koliko je prošlo od 21. maja 2006. godine, kada je referendumskom odlukom utemeljila pravo na ovo slavlje, uspjela da: sačuva unutrašnji mir i stabilnost i ostvari zavidne prodore i poboljšanja u nekim privrednim granama i oblastima društvenog života; stekne status međunarodno priznate i u svjetske organizacije i asocijacije primjetno uključene države; stupi u članstvo NATO alijanse i ostvari rezultate u drugim evropskim i evroatlantskim integracijama, zahvaljujući kojima je visokocivilizovani dio svijeta više ne ignoriše kao komornika u nasilničkim ekspanzivnim reanimiranjima preživjelih istočnih despotija, već je prizivaju u svoje društvo kao dostojnog i poštovanog partnera...
Objavljeno: 22. 05. 2019 - 01:35 Promjenite veličinu teksta: A A A

I da se, sljedstveno tome, ustavnopravno konstituiše kao moderna, otvorena i demokratska država, kadra da štiti ljudska prava i slobode, i na tim osnovama se razvija kao savremeno građansko društvo. 

,,APSOLUTNA STRANA“ 

Ti se rezultati, razumije se, ne mogu negirati ili potcjenjivati. Razloga što ih, pak, neće biti u prvom planu programa današnje proslave ima više i nalaze se u mnogim internim ili eksternim momentima i elementima. Glavni među njima je, svakako, to što je aktuelna politička elita na vlasti imala ,,unutrašnju potrebu“ da svoj zavidan učinak u ostvarenju ideje Pokreta za nezavisnu, evropsku Crnu Goru shvati kao pravo de sebi pripiše sve rezultate referendumske pobjede i po tom osnovu se samoproglasi za ,,apsolutnu stranu“ sadašnjeg crnogorskog bitka i bića, a time i jedinog pravog garanta opstanka i prosperiteta ove zemlje. Tom iskušenju nije odolio čak ni njen neupitni lider, gospodin Milo Đukanović, koji se – uprkos nimalo lagodnoj hipoteci s početka svoje duge političke karijere – pokazao kao političar i državnik bez premca u novovjekovnoj borbi za nezavisnost i međunarodnu promociju Crne Gore. 

OPASNE VEZE 

Doda li se tome izvjesna, odranije uspostavljena, bliska veza te elite sa SPC, uključujući i njenu odista teško razumljivu investiciju u produbljivanje i učvršćivanje saradnje sa tim subjektom – u vidu transfera veoma važne crnogorske društvene i državne imovine u njegovo vlasništvo – eto pretpostavke za ne manje problematično uvjerenje te elite da su posve irelevantne tvrdnje, pravovremeno javno iskazane i sa naše strane, da crnogo rska država i Srpska pravoslavna crkva – „ne idu zajedno“.Odnosno, da njihova antinomija ,,spada u red nepomirljivih“, te da problem njihovih međusobnih odnosa neće biti riješen ,,sve dotle dok ili Crna Gora ponovo ne dobije ‘svoju’ autokefalnu crkvu, ili pak Srpska pravoslavna crkva ne učini Crnu Goru ‘svojim’ državnim prostorom“ („Liberal“, 3. oktobar 1992, str. 13). Implikacije tog ,,spleta okolnosti“ bile su dvostruko nepovoljne, kako za crnogorsku političku elitu na vlasti, tako i za Crnu Goru samu. Ovo ,,dvostruka nepovoljnost“ znači da je imao nimalo srećne teorijske implikacije i da su mu praktično-političke posljedice bile veoma teške. 

PARTNERSTVO 

Konkretno, radi se o sljedećem. Prvo. Gorepomenuti duhovni i politički partneri se – ni skupa, ni odvojeno – nikada nijesu pozabavili jednim od najkrupnijih crnogorskih problema: otkud to i kako je uopšte moguće da se aktuelna istorijska svijest većine građana Crne Gore, u kontekstu njene oficijelne orijentacije na promociju i prihvatanje vrijednosti i prednosti zapadne civilizacije, čak ni za jotu ne razlikuje od devetnaestovjekovne istorijske svijesti njihovih predaka, čiji su jedini duhovni i ini dezideri bili „Bog i Rusija“? Umjesto da shvate da ni jedni ni drugi s tom sviješću ne mogu nikud, i porade na njenom prevladavanju posredstvom afirmacije pozitivno i progresivno konotiranih postulata savremene civilizacije, oni se i dalje uljuljkuju kojekakvim simularkumima „vladičanskih“ i „kraljevskih“ vizija i akvizija „četvrte dinastije“. Dokle se u tome ide, zorno pokazuju primjeri crnogorskih samita posvećenih evropskim i evroatlantskim integracijama, od kojih nijedan nije održan van prostor(ij)a simbolički i svakako drugo dekorisanim petrovićkim artefaktima. Već to samo po sebi sugeriše uvjerenje „izabranih“: a) da naša istorija počinje i završava s tom „svetom porodicom“; b) da u Crnoj Gori sve do ovih dana nije bilo ničega „građanskog“, iako je politička misao i kulturno-duhovna orijentacija dijela njenih starinaca već u drugoj polovini XVIII vijeka bila u evropskoj ravni ili ponekad i iznad nje; c) da ništa od onoga što je u ovoj zemlji učinjeno tokom i poslije Drugog svjetskog rata, odnosno trajanja „socijalističke ere“ nije vrijedno pomena i prezentacije onima od kojih očekujemo atest da smo zreli za prijem u EU. Čemu to vodi i kako se reflektuje u očima relevantnih zapadnih spektatora naše društvene stvarnosti, suvišan je svaki komentar. 

POSTREFERENDUMSKO POSPREMANJE 

Drugo. Postreferendumsko pospremanje Crne Gore, u velikoj mjeri duhovno i politički (iz)vršeno po reperima u njoj odomaćenih čelnika SPC, uglavnom je proteklo u znaku: - brzog i lakog „slanja u istoriju“ gotovo svih javno i jasno crnogorski deklarisanih institucija i pojedinaca, što posebno ilustruje „slučaj DANU“, radi čijeg je „saniranja“ Vlada grubo prekršila preuzetu obavezu u pogledu ujedinjavanja domicilnih naučnih potencijala i pogazila svoj s tim u vezi usvojeni zakon; - oficijelnog promovisanja prosrpskih kulturno-duhovnih „isturenih odjeljenja“ u „krovne crnogorske naučno-umjetničke institucije“ i jedine respektabilne saveznike i oslonce najviših crnogorskih političkih „adresa“ u procesu donošenja i realizacije strateških planova i programa razvoja zemlje, na što su ove spremno odgovorile objavljivanjem publikacija koje su zbog nonsensnih sadržaja povučene iz upotrebe, prijedlozima brzog „srpsko-crnogorskog pomirenja“ posredstvom realizacije projekata tipa „novog koncepta države“, „ustavnog patriotizma“ ili „društvenog dogovora“ vlasti i opozicije, odnosno naučnim skupovima „višeg značaja“ (Crna Gora u eri kompetitivnosti“ i „Approaching 20?? Year“); - znatnog proširenja sloboda i prava: „lojalne intelektualne elite“, da svoju nirvanu gradi na simbiozi izdašno plaćenog nerada i zavjere ćutanja; političkih partija, da se za vlast u Crnoj Gori legalno bore pod tuđim zastavama i sa stranim joj programima; - Crnogorske pravoslavne crkve da po svojoj volji bira „otvorene prostore“ na kojima će organizovate svoje vjerske službe; nevladinih organizacija da se, nezavisno od toga koje i čije ideje i interese promovišu, te ko ih i za kakve usluge plaća, otvoreno bave politikom, s pretenzijom da ovu „modeliraju“ - jednako ili više od onih kojima su građani redovnim putem dali legitimitet da to čine; - Crne Gore, da utjehu za nezadovoljstvo zbog nemanja validnih državnih programa u mnogim oblastima društvenog života, ili njihovog neizvršavanja u cjelini i na vrijeme, nalazi u jezičkim „bravurama“ Petrice Kerempuha, poput onih da „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“! 

,,OBZIRI“ ELITE 

Treće. „Razumljivi obziri“” crnogorske političke elite na vlasti prema svom duhovnom mentoru i političkom ortaku iz SPC, bitno su, ako ne i odlučujuće implicirali odgovarajuće preinake u domicilnim shvatanjima pojedinih krivično-pravnih narativa. Otuda, vjerovatno, i nedavno javno i jasno manifestovanje uvjerenja pojedinih uglednih pripadnika najviših organa crnogorskog pravosuđa da kod nas faktički nema organizovanog kriminala izvan švercerske trijade DND (duvannafta-droga), odnosno korupcije i zelenaštva. Da je tako, vidi se iz fakta da je teško prisjetiti se kada je, ako je uopše, ,,uzet na odgovornosti“ analitičar, koji objašnjava da je naziv Montenegro proizvod posrnulog dijela naroda u Crnoj Gori, odnosno „atomske tehnike i prašumske etike“ dospjele u njene krševite krajeve, gdje želi da se učvrsti na recidivima pedesetogodišnje bezbožničke ideologije i drljevićevsko-štedimlijskog nasljeđa, „čiji se smrdljivi ostaci osjećaju i danas“. Isto važi i za visokog duhovnika SPC koji u Crnoj Gori, kako piše u novinama, „krade zemlju, istoriju i istorijske ličnosti, kulturu i duše i gradi i ruši po nahođenju a nije ni registrovan u državi niti traži dozvole...“ 

PROJEKAT 

Četvrto. Postreferendumsko pospremanje Crne Gore, u funkciji ostvarenja projekta evropskih i evroatlantskih integracija, otkriva još i to da njeni čelni učesnici u političkom procesu, s obje strane poziciono-opozicione razdiobne crte, još ne shvataju da je njihov posao veoma ozbiljan i vrlo odgovoran, te da im moderatorska uloga u njemu mora biti da, kako Ciceron kaže, „usmjeravaju pravac društvenog kormila, držeći ga pod punom kontrolom“. Te da još ni izdaleka nijesu ovladali vještinom „majstora prvog reda“ u svom poslu, jer se ovi poznaju, veli Niče, „po tome što u velikom i malom znaju na savršen način da nađu kraj, bio to kraj neke melodije ili misli, bio to peti čin neke tragedije i državne akcije“. Da nije tako, zar bi se u državi, koja tokom hiljadu godina svog postojanja nikada nije bila teokratska – dogodilo da se smjer i karakter njenog duhovnog života u XXI vijeku uglavnom određuje u uslovima karakterističnim po tome što se, ničeovski rečeno, princip vita religioza (i to u funkciji ostvarivanja nteresa i ciljeva stranog faktora na njenom prostoru), nemilosrdno pretpostavlja principu vita contemplativa (bez čijeg poštovanja i dosljedne primjene Crna Gora nema izgleda na opstanak kao društvo i država sa autentičnim smislom, interesima i potrebama njenih građana). Uostalom, zar bi se u Crnoj Gori, lišenoj prevalencije svetosavskog duhovnog žara i čara, moglo dogoditi da: - vlast, skupa sa građanima, ne može da izađe na kraj sa stranom crkvom koja u odeždi tobože jedinog „kanonskog“ predstavnika i zaštitnika svih pravoslavnih hrišćana, kontinuirano negira istorijsku utemeljenost njene države i nacije, te prava Crnogoraca na svoj jezik, kulturu, crkvu i druge vrijednosti; - pravosudni organi i organi gonjenja strpljivo i bez otpora podnose otvorene prijetnje podmlađenih i brojčano naraslih nosilaca kvislinških ideologija i politika nezavisnoj politici proevropskoj orijentisanoj njihove države, kvalifikujući ove kao benigne verbalne delikte, ili trivijalnu partijsku retoriku s kojom ne treba ni polemisati, a kamoli je, u granicama mogućeg, eliminisati sa društvenog prostora za čiji mir i bezbjednost su odgovorni; - država mirno posmatra kako se s unutrašnje strane njenih granica slobodno kreću, postrojavaju i poput trojanske kavalerije paradiraju ostaci i nasljednici vojnih formacija „rata za mir“, čekajući komandu za „oslobodilački juriš“ na sjedište njenog najvišeg narodnog predstavništva, odakle bi se, po njegovom zauzimanju, oglasio neki novi Miloradović s već znanim „privilegijama“ od strane „tradicionalne pokroviteljice“. 

NEKAŽNJAVANJE KRIMENA 

Te su se „privilegije“ – da podsjetimo – ogledale u davanju: a) ,, jednorodnom“ i ,,jednovjernom“ crnogorskom narodu – prava, da svoje „teleskope nade“ prusmjeri sa mediteranskih „izmaglica“ na beskrajne „vedre“ prostore sibirskih tajgi; b) njegovom pravoslavnom kliru – prava na samostalnost po uzoru na rusku varijantu „vizantijske simfonije“; c) lokalnoj samoupravi – autonomije u izboru svojih organa svjetovne vlasti do plemenskog nivoa; d) državi Crnoj Gori – „časti“ i „zadovoljstva“ da bude pod neprikosnovenom vlašću ruskog cara. Ergo, problem Brachium ecclesiasticum - što u prevodu, kad je predmetna tema ovog teksta u pitanju, konkretno znači prevlasti političke moći SPC u odnosu na sekularnu vlast u Crnoj Gori - neće i ne može biti riješen sve dok se najistaknutiji akteri crnogorskog magnum crimena, opredmećenog u neobjašnjenom (i neobjašnjivom?) transferu crnogorske društvene i državne imovina u vlasništvo SPC ne privedu pravdi. Ne sankcioniše li se dostojanstveno taj flagrantni čin veleizdaje, bez obzira na to ko ga je počinio, pred nama je najvjerovatnije još samo jedna sezona „igre prijestola“, s čijim će završetkom sasvim sigurno završiti i nezavisna crnogorska Crna Gora. Jer, ako iko na svijetu, i Crna Gora i Crnogorc i bi trebalo da znaju da se čast, slava i poštenje u procesima društvenog života i razvoja postižu znanjem i pregnućem, a ne pokušajima da se „prevari istorija“. Izložene primjedbe i kritike evidentnih nedostatnosti u odnosu pojedinih subjekata prema pretpostavkama i smislu postojanja i daljeg uspješnog razvoja crnogorskog društva i države, ne smiju biti razlog za izostanak našeg ponosa Praznikom koji danas proslavljamo, odnosno pune privrženosti velikim idealima iz kojih je nastao. Naprotiv, u njima treba vidjeti podsticaj za brže, jasnije i odlučnije otklanjanje svih prepreka na putu širenja i jačanja uvjerenja, potvrđenog vlastitim istorijskim iskustvom, da jedini sigurni garant nezavisnosti, odnosno mirne i srećne budućnosti Crne Gore jeste mudrost i hrabrost njenih građana, čije iskonske vrijednosti – poput svega onoga što se nikada i ni po koju cijenu ne prepušta drugome – valja stalno, uporno, hrabro i brižljivo njegovati!
 

Komentari: 7

nikola

22. 05. 2019 - 05:55

Umjesto da nas ogrije sunce , rodoljubi napravise pomracenje sunca koje traje 13g
Stara varoš

22. 05. 2019 - 08:36

Gospodin Radonjić je zapamćen kao odličan predavač Marksizma na Pravnom fakultetu i veoma agilan izvršni sekretar u Komitetu Saveza komunista. On dosljedno zastupa svoju ideološku matricu da je religija opijum za narod i da crkvu treba ukloniti. Jedan rijetki primjer poštenog komuniste i ateiste.
Lovćenska vila

22. 05. 2019 - 09:42

Jeste dobar komunista,nema zbora. Ali je vidljivo i da je nacionalista.A takvi spojevi , poznati u povijesti kao nacional socijalizam i sl. nikada nijesu dobra donosili. Ne može se dragi moj profesore protiv naroda, ne može se ništa silom.Eto, vi komunisti ste imali silu i moć na raspolaganju,pa nijeste ništa uspjeli,sve vam se raspalo: i država,i ideologija i marksizam i samoupravljanje.Ama baš sve !
Ćalasan

22. 05. 2019 - 11:46

Uzalud sanjaš @Lovćenska vilo, što je nekad bilo.. Samo,bajduvej,da znaš nijedna bivša republika, osim Sl., nije dostigla standard koji je imala u vrijeme tih zlih komunista, a sada svaka bivša republika, pojedinačno, više je zadužena nego SRJ u cjelini. SAda za pet godina kleptokratija više pokrade po svim republikama bivše Juge, nego što je Titova pol. elita pokrala za pola vijeka. I još nešto sve ozbiljne zemlje i nauke i dalje proučavaju Marksizam kao najpravedniju teoriju socijalnog i pol. organizovanja. VILO MORAŠ SE REVAKCINISATI DA SE OSLOBODIŠ OD IDEOLOGIJE PROJEKTA VELIKOG ZLA.
Kadmo

22. 05. 2019 - 08:47

Iskreno, dobronamjerno i tačno. Ma šta tačno, ubitačno.
xy

22. 05. 2019 - 09:00

Sve dok Crna Gora ne stavi pod lupu mit o Petrovićima, onako kako to u svojim naučnim radovima radi prof. Radonjić, nećete se pomeriti ni za metar dalje. Radinjić je najveći živi Crnogorac, a ni među mrtvima, izuzev ratne generacije, nema veliku konkurenciju. Osećam potrebu da u njegov rang stavim samo Radoslava Rotkovića i Dima Vujovića.
Mihailo,Bgd

22. 05. 2019 - 09:34

Dijagnoza je odavno poznata,nedostaje adekvatna terapija i akcija! Bitno je da je CG na pravom putu,zastoji, kavarovi i kočničari se moraju neutralisati.javno pokazati štetnim za građane CG.
Novi komentar