Hrvoje Hribar: ne radite film za ekipu iz kvarta

Reditelj i bivši direktor Hrvatskog audiovizuelnog centra Hrvoje Hribar biće član žirija Džada film festa, koji će biti održan od 10. do 16. juna u Podgorici.
Objavljeno: 22. 05. 2019 - 07:06 Promjenite veličinu teksta: A A A

Ova filmska manifestacija, koja se već pet godina odvija na ulicama Podgorice, ovoga puta prerašće u Međunarodni festival debitantskog igranog filma, a Hribar će imati zadatak da sa ostalim članovima žirija, odlučuje o najboljem ostvarenju.

Hrvatski autor u regionu je poznat po uspjehu bioskopskog filmskog ostvarenja „Što je muškarac bez brkova” (2005), a njegov višegodišnji mandat na čelu HAVC-a takođe će ostati upamćen po bitnim uspjesima hrvatske kinematografije, sve do sukoba sa bivšim ministrom kulture Zlatanom Hasanbegovićem.

Sukob, kao i razne optužbe za finansijske malverzacije, ispratile su 2017. Hribara sa čela Hrvatskog audio-vizuelnog centra. U međuvremenu su sve optužbe zvanično odbačene, a Hribar se u aprilu ove godine ponovo kandidovao za upražnjeno mjesto direktora HAVC-a, nakon što je njegov nasljednik Danijel Rafaelić podnio ostavku.

Ovoga puta nije prošao, jer je Upravni odbor izabrao Krisa Marčića koji će dužnost direktora obavljati u naredne četiri godine.

U intervjuu za Pobjedu, Hribar govori o regionalnoj kinematografiji, saradnji među državama bivše Jugoslavije, koprodukcijama i evropskom modelu finansiranja filmova…

POBJEDA: Nakon burnog perioda na kraju Vašeg mandata na čelu HAVC-a, raznih polemika, optužbi, zatim odbacivanja optužbi DORH-a, ponovo ste se bili kandidovali za mjesto direktora HAVC-a. Što Vas je motivisalo? Zar Vam nije bilo dosta polemike, progona i pritisaka?

HRIBAR: Skupština Društva hrvatskih redatelja jednoglasno je usvojila javni zahtijev u kojem se traži da nek se izvolim vratiti u HAVC. Ostale filmske udruge su se pridružile. Napisao sam sažetak plana i prijavio se na natječaj. Poruka zajednice glasi: ne želimo da baš sve što se postiglo u 10 godina HAVC-a propadne. Ova poruka je puno važnija od ishoda, koji je u rukama partije, kojoj nisam puno drag.

POBJEDA: Posljednji direktor HAVC-a Danijel Rafaelić, prije imenovanja Krisa Marčića, neočekivano je podnio ostavku zato što, između ostalog, „nije mogao gledati grabež sredstava između filmaša“. Jesu li se filmaši grabili i tokom Vašeg mandata i da li je ta „grabež“ ključni problem u oblasti sufinansiranja filmova u Hrvatskoj?

HRIBAR: Slabo razumljiva, brzopleta izjava. Historičar i karijerni egiptolog nije se snašao kao menadžer agencije odgovorne za zamršenu industriju. Ostavka je očekivana i na mjestu. Razlikuje se od događaja prije dvije godine, kad je HAVC zaustavljen političkom zavjerom desnice i fabriciranim nalazom revizije koji je u međuvremenu razotkriven. HAVC je bio neovisan, što često nije bilo po volji vlasti. I neki ideološki umjereni političari, teško su podnosili da na odluke HAVCa ne mogu utjecati.

POBJEDA: Nezadovoljstvo rezultatima konkursa za sufinansiranje pokazuju i Vaše kolege reditelji i producenti širom regiona. Uvijek postoji neko ko misli daje oštećen. Na koji način mislite da se može izbalansirati taj krupan jaz između nečijih očekivanja i mogućnosti institucije?

HRIBAR: Siromaštvo je uzrok premalih iznosa potpora odabranim projektima. A što se odabira tiče, kreativniji i pripremljeniji projekti u selekciji nadvladaju slabije. Ako funkcionira sustav izbora i ako biraju ozbiljne osobe, tako bude i treba biti. Što će nam poludobar film? Globalna pozornica je pretrpana. Kad se takmičim za reklamu kao redatelj ili kad se nudi serija Netflixu ili Amazonu, uzmu vas ili ne uzmu. Razlika je u tome što nikome ne pada na pamet pisati CocaColi da otpusti šefa marketinga niti telefonirate Tedu Sarandonu u Netflix da mu je neki Comissioning Editor kurvin sin.

POBJEDA: U regionu se već odavno govori o koprodukcijama, a brojni autori su prinuđeni da sa minimumom sredstava iz matične države traže partnere po Evropi i svijetu. Nijesu li to traganje za parama, razni pičinzi, seminari, festivalski marketi… jedno sistematsko maltretiranje autora koji na tom putu polako gube volju i neku unutrašnju povezanost sa prvobitnom idejom filma?

HRIBAR: Ko lako gubi volju neka mu lakšeg posla. Čak i pjesnici danas idu na radionice i residence, a gdje ne bi filmske autorice i autori koji znaju da ovise o međunarodnom novcu i da moraju na put, pa da negdje uzmu taj novac. Postoji i potreba da za svoj film pronađete saveznike, suradnike, publiku. Što kad vam nekoliko stranih dramaturga kaže da ne razumije vaš scenario, recimo jer ne kopča što su to Bjelaši a što Zelenaši, ili im nešto jednostavno nije smiješno, a nama je urnebesno? To je dobro čuti. Ne radite film za ekipu iz kvarta.


POBJEDA: Često imamo situaciju da u regionu dvije-ili tri države svojataju film u kojemje neko manje, a neko više učestvovao u produkciji. Takve filmske priče na festivalima se pojavljuju u okviru nacionalnih programa u svim tim državama. Pa, čiji su zapravo ti filmovi?

HRIBAR: Film u prvom redu pripada svojim autorima i koautorima, rekao bih, ekipi i glumcima, naravno i producentima. Država posjeduje vojsku, a kinematografiju posjeduju filmaši i njihova publika. Prema omjerima uključenih državljana i uključenih financija koproducenti raspodjeljuju eksploatacijska prava, to je matematika uređena Europskom konvencijom. Audiovizualno djelo je medij suradnje i raznolikosti, filmaši ne pišu latinicom ni ćirilicom, već svjetlom.

POBJEDA: Ne događa se često da filmovi kinematografija zemalja bivše Jugoslavije zarade dovoljno da isplate troškove produkcije i plus donesu neku ekstra dobit. Država ipak nastavlja da finansira nove projekte autora čiji su prethodni filmovi imali jako malu gledanost u bioskopima. Da li je to prirodno i održivo na duže staze?

HRIBAR: Kad je „Muškarac bez brkova” potukao rekorde gledanosti u Hrvatskoj, a mislim da je te godine bio najgledaniji ex-Yu film, popio sam dvije čaše šampanjca. Jednu kao autor, drugu kao producent. Zaradom sam otplatio nastale dugove. Minus, ali ne proračun! Govorim o 10 odsto ukupnih troškova projekta, u slučaju kad se desi lokalni blockbuster. A u Vašoj zemlji koja ima manje stanovnika od grada Zagreba, o čemu se tu može razgovarati? Uostalom, gdje su kino dvorane u kojima bi filmovi zarađivali? Ni „Starwars“ se baš nisu pomogli zaradom iz Crne Gore. Ivan Salatić i Dane Komljen nisu postali međunarodno važni umjetnici zahvaljujući masovnoj publici, već onoj delikatnoj ali uticajnoj. Od simfonijskog orkestra ne očekuje se da se isplati na blagajni. Filmski sektor se državi, naprotiv, novčano isplati – ali tek kao cjelina – kad se njime cjelovito upravlja – zato je Crna Gora osnovala Filmski centar, ugledavši se i na HAVC.

POBJEDA: Crna Gora je od 1. januara ove godine postala članica Eurimaža, a tek dvije i po godine ima Filmski centar. Kakvo je bilo Vaše iskustvo sa Eurimažom, dok ste bili na čelu HAVC-a? Kakve priče prolaze, što se najviše traži, moraju li autori da se pokore nekom šablonu da bi dobili pare?

HRIBAR: Eurimaž je fleksibilni i permisivni kolektiv okupljen oko stvaranja zajedničke europske kinematografije. Od velike je pomoći slabijima. Recimo, dao nam je svima financijski argument da brzo obnovimo suradnju republičkih kinematografija koja je postojala u vrijeme Federacije. Hrvatskoj je Eurimaž pomogao da postane europski uticajna, tamo smo imali genijalnu Sanju Ravlić kao glavnog delegata, a ja sam, u njezinoj sjeni, bio zamjenik.

POBJEDA: Model manjinskih koprodukcija aktuelan je već nekoliko godina u zemljama bivše Jugoslavije. Crnogorci ponekad daju pare Hrvatima, Hrvati ponekad Crnogorcima, Srbi Slovencima, Crnogorci Srbima itd. Što je presudno u tom „uzi-manju-davanju“ – činjenica da je, recimo, Hrvatska dala nešto novca Crnoj Gori u jednoj godini, pa sad Crna Gora u sljedećoj gleda da to vrati, ili zaista presuđuje kvalitet projekta?

HRIBAR: Finansirate film kojem vjerujete i filmaše u čiju budućnost vjerujete. Profesionalni život kreativca je poput ljubavnog, postoje avanture i trajne veze. Tko kaže da je vaš idealni partner iz vašeg sela? Hrvatski redatelj Marasović je simbiotički vezan s norveškim scenaristom. Veljko Bulajić nije manje Crnogorac zato što stvara u hrvatskoj kinematografiji, kao ni pokojni Vukotić ili Papić. Klubovi Europske lige nemaju jednonacionalne ekipe, pa ih nemaju niti filmovi i to iz istih razloga. Ako bude mudra, crnogorska industrija imat će velike koristi od europskog koprodukcijskog sistema. Susjedi Albanci, naročito sustavni i talentirani Kosovari, napravit će prodor na festivalskoj sceni u desetljeću koje dolazi. Pulja, koja vam je partner, lucidna je filmska regija. S beogradskom industrijom ste kapilarno premreženi, u Zagrebu ste kao u svojoj kući, imate neko duboko razumijevanje s Rusima, to je sve strašan potencijal za razvoj crnogorske filmske energije, kao sile okupljanja.

POBJEDA: Pored toga, u re-gionu je već uveliko među državama počelo nadmetanje u visini procenta povraćaja uloženih sredstava inostranim filmskim kompanijama. Činjenica je da je Hrvatska od tog posla posljednjih godina zaradila prilično velik novac. Ali, što je to što inostrane filmadžije i visokobudžetne kompanije najviše privlači? Jesu li to isključivo lokacije, naše prirodne ljepote na Jadranu?

HRIBAR: Političari obožavaju holivudske zvijezde, pa se pretjeruje s povlasticama. Meni još uvijek nije žao što sam pokrenuo hrvatski servisni model i ugovorio „Igre prijestolja”, to je bila gruda snijega koja se zakotrljala čitavim ovim područjem.

Ulazimo u globalnu eru digitalnih monopola

POBJEDA: Vrata glavnih takmičarskih programa najvećih svjetskih festivala najčešće su zatvorena za filmadžije iz država našeg regiona. Plaćamo li i dalje danak malih kultura ili prosto nemamo dobar film?

HRIBAR: Hrvatski film je trenutno možda u tehničkoj blokadi, ali ove godine smo u Berlinu već gledali makedonski i srpski dugi film. Makedonci su netom prije uzeli dvije nagrade na Sundanceu. Dokumentarni, eksperimentalni, animirani, kratki i dugi igrani filmovi, imam preciznu sliku samo za hrvatsku produkciju, nikad prije ovog desetljeća nisu bili u tom broju i tako intenzivno prisutni u Berlinu, Veneziji, Cannesu, Annecyju, Roterdamu, Torontu, Clermont-Ferandu, Oberhausenu. Niti su ikad prije toliko igrali u njemačkoj, francuskoj ili talijanskoj redovnoj distribuciji. Ukupno, međunarodni filmski učinak jugoslavenskih republika uzetih zajedno, zadnjih godina je veći no prije trideset godina, u doba Federacije. Cjelina u ovom slučaju nije bila bolja od zbira svih djelova, naprotiv. Naravno, iskoristili smo samo djelić mogućnosti koje nam je dala skandinavska situacija u kojoj smo se našli bez skandinavske pameti, ali s nekim ipak zdravim porivima. Sad ulazimo u globalnu eru digitalnih monopola i sva pravila igre se mijenjaju. Bit će zanimljivo vidjeti da li ćemo isplivati i u tom prevratu, ili ćemo potonuti, pa ostati audiovizualne kolonije.

Komentari: 0

Novi komentar