Neobične žene prolaze kroz grad: mr Milica Vojinović

Milica, jedna u majke

Iako su u radnoj biografiji mr Milice Vojinović važni podaci da je profesorica u podgoričkoj Srednjoj ekonomskoj školi "Mirko Vešović" i koautorica čak osam srednjoškolskih udžbenika, za nju je šira javnost čula zahvaljujući popularnoj muzičkoj emisiji "Nikad nije kasno". Osoben stil, neobično čist i lijep glas, kao i dirljiva, elegična interpretacija crnogorskih i drugih izvornih pjesama, donijeli su gospođi Vojinović ono što se sigurno smatra popularnošću i slavom, naravno - na naš način!
Objavljeno: 30. 05. 2019 - 14:30 Promjenite veličinu teksta: A A A

Ima lijepih žena oko nas, onih koje nas dirnu svojom krhkošću i nenametljivošću; ima ih koje svoj integritet baziraju na uspješnoj karijeri i drugim mjerljivim kategorijama; ima žena čija radost su porodični dom i djeca... i ima onih koje se, bez obzira na okolnosti, uvijek više trude, idu dalje i nadmaše sva očekivanja. Sve to zajedno je "naša Milica", kako je nazivaju svi poštovaoci njene pjesme, ali i njeni učenici.

ANALITIKA: Gospođo Vojinović, koliko znam, Vi ste se neočekivano zaposlili u srednjoj školi? Imali ste drugačija očekivanja..?

VOJINOVIĆ: To je stara priča koju ne treba pominjati... Ali, kad već pitate - studirala sam na Ekonomskom fakultetu u ondašnjem Titogradu, bila sam - bez lažne skomnosti - izuzetan student sa visokim prosjekom ocjena, što je tada bila rijetkost, i zahvaljujući tome dobila sam Decembrasku nagradu kao najbolji student crnogorskog Univerziteta.

Bila sam uvjerena da me očekuje radno mjesto asistenta za neki od predmeta. Međutim, kada je trebalo da budem primljena po konkursu, prednost je data drugim kandidatima, iako sam imala najbolje uslove. Ta nepravda je više pogodila moje roditelje, posebno oca, nego mene. Znate, kada ste mladi i mislite da vas život tek čeka, takvi događaji vas iznenade i veoma zabole, ali ih vremenom ipak prevladate. Ja sam se zaposlila u školi u kojoj sam i učila, i život se nastavio. Ali, i danas, kada se desi da sretnem jednog svog uvaženog i dragog profesora, on ponavlja isto: ne može zaboraviti kakva je to nepravda bila.

ANALITIKA: Zašto se to dogodilo? Nije, valjda, bilo preče zaposliti nekog studenta umjesto studentkinju?

VOJINOVIĆ: Ja sam željela da se bavim naukom, osjećala sam da pripadam tom svijetu, i zato mi je bilo žao što nisam dobila to mjesto. Ali, to ne znači da je izbor drugih bio loš ili pogrešan. Samo, eto, meni su ta vrata bila zatvorena.

Tada je bilo različitih tumačenja, ali mislim da se nije radilo o paritetu muško-žensko. Konkurs se odnosio na više predmeta, a primljeni su i muški i ženski kandidati. Bilo je mišljenja da se to desilo jer sam ja "sa strane", ali sam to odbacila kao razlog. Jer, u ono vrijeme zbilja niko nije razmišljao o tome ko je ko, odakle je i slično. Makar se meni tako činilo... Dešavaju se takve stvari.

Evo, moje kolege i pojedini profesori sa fakulteta su me čak četiri puta predlagali za Državnu nagradu Oktoih. Međutim, ova čast mi nije ukazana, opet iz nepoznatih razloga. Uglavnom, Ekonomska škola mi već 28 godina pruža sigurnost i radost. Ostati ukorak sa mladim ljudima, od njih se učiti jednostavnosti i iskrenijem pristupu životu i ljudima, predavati, učestvovati u razvoju škole, zatim kolege... sve to i dalje pripada meni. A od nauke neću odustati.

 

milica-vojinovic3

 

ANALITIKA: Da li ste stroga profesorica?

VOJINOVIĆ: Vjerujem da me učenici smatraju ozbiljnom, možda i strogom, ali ja mislim da je moj zadatak u školi da, osim toga što prenosim znanje, dajem primjer i vaspitavam. Veliki vaspitni cilj je naučiti mlade ljude upravo pravednosti. Oni već imaju urođeni osjećaj za pravednost, a imaju i pravo da je očekuju barem za vrijeme školovanja.

Takođe: mlado biće morate podsticati na rad, navoditi ga da dâ svoj maksimum, da otkrije svoje mogućnosti; kad to ne radite - što ste ga onda uopšte naučili? Kako te mlade ljude da pogledam u oči i danas i sjutra, ako sam nekom „progledala kroz prste“, a drugom nisam? Veliki sam protivnik poklanjanja ocjena iz bilo kojih razloga, a posebno van učionice. Ako je to strogost, onda sam vjerovatno stroga.

Sa druge strane, imam mnogo razloga da budem ponosna, posebno na uspjehe mojih učenika na međunarodnim ekonomijadama, na kojima su redovno osvajali neko od prva tri mjesta. Ove godine u Strumici, osvojili su drugo mjesto.

ANALITIKA: Sve čestitke i njima i Vama. A zašto ste rekli da ste "sa strane"?

VOJINOVIĆ: Ja sam Crnogorka po svom izboru i ličnom osjećanju. Ovdje sam od druge godine života, ovdje je sve moje; tu sam odrasla, tu sam kulturološki oblikovana, tu pripadam. Crna Gora je moj dom, sve moje je crnogorsko.

Imam jednu lijepu anegdotu o tom nacionalnom opredjeljenju: bila sam, čini mi se, srednjoškolka kada se vršio jedan od popisa stanovništva. Znajući, naravno, da je moj otac iz Knina, na pitanje koje sam nacionalnosti odgovorila sam: "Hrvatica!"

Moji su bili iznenađeni i tek tada su mi objasnili da ne mogu biti Hrvatica, jer u Kninskoj krajini, odakle mi je otac, živi srpsko pravoslavno stanovništvo preko šesto godina, a uz to, majka mi je Makedonka. Eto koliko smo mi na tu temu uopšte razgovarali. Tada sam ja shvatila da sam najbliže i najistinitije samo jedno - Crnogorka.

 

 

ANALITIKA: Vi ste i s obzirom na to neobični. U kakvoj porodici ste odrasli?

VOJINOVIĆ: Moja majka je iz Tetova; njena familija je od onih uglednih, uglađenih i starih familija iz graskog jezgra. Još su živa sjećanja na djeda koji je uvijek bio u odijelu, i na babu, dotjeranu i vazda u svili... Nježni, topli ljudi. A otac je iz kninskog sela Plavno, iz jedne potpuno drugačije, gorštačke familije, koja opet ima svoje prednosti i vrijednosti.

Rano sam shvatila da se ne razlikuju narodi, nego porodice, ne razlikuju se ljudi od ljudi, nego čovjek od čovjeka. Majka je bila nastavnica u Zavodu za invalidnu djecu, a otac vojno lice. Zato sam vam  ja karakteristični "produkt" jugoslovenskog stila i života. Bolje rečeno: moj brat i ja smo prava jugoslovenska djeca. Otac je  pukovnik u penziji i još vjeruje u one iste ideale o kojima sam, recimo, pjevala uz vojne orkestre povodom različitih praznika, i to u ondašnjem Domu JNA.

To su bili scenski nastupi koje i dan-danas pamtim i voljela bih da mi se pruži prilika da ponovo otpjevam "Titovo ime", "Teče Tara", "Konjuh planinom" ili "Oj, đevojko, drugarice"...

 

 

ANALITIKA: Što ste naučili kao majka? To je, ipak, posebno iskustvo...

VOJINOVIĆ: Imam dva sina, Nikolu i Danila. Ljepota materinstva je velika tema, ali nije potrebno da je dodatno obrazlažem - dijelim iskustva sa hiljadama i milionima drugih žena. Od svoje djece sam, konkretnije i jasnije nego od bilo koga drugog, mnogo naučila i još učim o životu. Ono o čemu mi odrasli i zreli teoretišemo i razmišljamo, djeca odavno znaju. Kao da su se sa tim znanjem rodila. Lako se rješavaju nedoumica, sve ih manje zbunjuje nego nas, bolje rješavaju konflikte, lakše podnose i poraz i pobjedu. Prosto, bolje i jasnije shvataju  život.

Oni znaju suštinu, forma ih ne intresuje, i to je najvažnija lekcija koju sam ja naučila od rođene djece. Evo, pominjale smo nacionalnost - tek kada o naciji, baš kao i o razlikama u vjeri, razgovarate sa djecom, i kada vam ih djeca "obrade", vidite kakve su to besmislice. Oni takođe imaju zanimljive teorije o školi, znanju, sposobnostima, karakterima ličnosti... Moj stariji sin je pilot i nada se brzom zapošljenju, a mlađi, koji je najviše energije trošio na to da me ubijedi da ne treba previše učiti, sada je uspješan student prava. Oni su od malena bili sasvim svoji i nikad nisu podlegli roditeljskim ambicijama, željama, pa ni savjetima.

ANALITIKA: Vi ste, takoreći, "blaženi među muškarcima". Što mislite, kome je teže u životu: muškarcima ili ženama?

VOJINOVIĆ: Teže je muškarcima. Moraju, posebno ako imaju porodicu, da obezbijede sve što je za život porodice potrebno, da donose odluke koje će je unaprijediti, ne smiju podleći emocijama, moraju ostati pribrani i sigurni, praktično - oni na svojim leđima nose najveći teret. Muškarac mora da privređuje, da osigura egzistenciju, da pruži sve što je neophodno i da se zalaže za to da njegovoj ženi i djeci ništa ne fali...

ANALITIKA: Oprostite, o kakvim to muškarcima Vi govorite?

VOJINOVIĆ: O pravim muškarcima.

ANALITIKA: Da, ali đe rastu takvi?

VOJINOVIĆ: O, ima ih, ima... Ja samo takve i poznajem.

ANALITIKA: Lijepo je to čuti. Ipak, složićete se da je važnije da se žena može osloni na sopstvenu snagu i znanje? Na ono što će sama odabrati, bilo to profesija ili kakva druga težnja u životu...  

VOJINOVIĆ: Svakako. Za mene je to npr. profesorski rad, ali i onaj, nešto prestižniji, rad na udžbenicima. Autorka sam tj. koautorka osam srednjoškolskih udžebenika, i vrlo sam ponosna na to, jer su ti udžebenici prihvaćeni na konkursima Zavoda za udžbenike, odobreni i koriste se u srednjim stručnim školama. Iz njih se uči! Pripremljeni su i osmišljeni po svjetskim standardima koji važe za srednje škole.

U udžebenicima ima zanimljivosti i primjera koji dočaravaju suštinu onih tema koje se obrađuju. Cilj je da se te teme približe mladima, da im se npr. sa odgovarajućim citatima i zanimljivostima, u opisanim primjerima pokaže važnost tema i sugerišu mogući putevi u određenim strukama... Voljela bih da budu prihvaćeni i udžbenici na kojima već radim.

ANALITIKA: Kako se sve to spojilo sa pjevanjem i pjesmom?

VOJINOVIĆ: Nema bitne razlike između rada na udbeniku i pjevanja - meni su to vrlo skladne stvari. Oboje traže isto: koncentraciju, preciznost, ritam, logički slijed, naglašavanje onog što je važno, razvijanje misli i mašte, tempo i odvajanje bitnog od nebitnog. Znam da su pojedini autori udžbenika, iako vrsni stručnjaci, često u nedoumici kako odvojiti važno od nevažnog. I to je neka vrsta umjetnosti, to razlikovanje. Baš kao što je i pjesma i pjevanje svojevrsna nauka, u priličnoj mjeri matematika. Uostalom, nauka i umjetnost potiču iz iste potrebe - uljepšati i poboljšati život koji živimo. Iako pjevam uglavnom izvorne pjesme (jer odgovaraju najbolje mom glasu), slušam rok i, najčešće, elektronsku muziku. Ta muzika pojačava moju koncentraciju i mnogo lakše razmišljam i radim.

 

 

ANALITIKA: Dakle, prijavili ste se za emisiju "Nikad nije kasno", koja je bitno nadmašila gledanost ostalih tv-sadržaja. Od prvog pojavljivanja osvojili ste simpatije i gledališta i struke. Učinili ste svojevrsni prevrat u životu. Kako se to zbilo?   

VOJINOVIĆ: Pjevam cijelog života. Završila sam nižu muzičku školu, svirala violinu, ali mislim da nisam bila pretjerano talentovana za taj instrument. Više volim klavir. Pjevanje mi je bilo jača strana. Roditelji su me nagovarali da studiram solo pjevanje, ali sam odabrala ono što pruža veću sigurnost. Nauka više zavisi od ličnog truda i rada, a za pjevanje ipak treba imati i malo sreće.

Od majčine strane sam naslijedila taj dar, tamo su svi ili pjevali ili svirali poneki instrument. Žao mi je što niko u mojoj porodici nema tog talenta. U projektu "Nikad nije kasno" sam vidjela šansu da zapjevam pred širom publikom, i da, ukoliko se tako desi, ostanu te interpretacije snimljene i sačuvane. Moj muž me je podsticao da se javim, čak se i naljutio kad prošle godine to nisam učinila. Falilo mi je malo hrabrosti i spremnosti da se sjutra nosim sa tim da me ljudi zapamte i prepoznaju. Ovog puta mi se učinilo da je poziv za učešće stigao u pravom momentu.

ANALITIKA: Kako na sve to gledaju Vaši učenici?

VOJINOVIĆ: Ispostavilo se da to njima uopšte nije čudno. Kažem vam: današnja mladež je mnogo informisanija od nas, oni sve vide, čuju, znaju... to su moderne generacije, odrasle u informatičkom dobu, čemu bi se oni čudili?

milica-vojinovic2

 

ANALITIKA: Ja sam pratila emisiju, priznajem, od kad sam čula za Vas. Snažan utisak koji ostavljate kao neko ko o pjevanju zna sve i umije sve, takođe izaziva i osjećaj ponosa. Znate ono: žena, naša, i među najboljima...

VOJINOVIĆ: Umjetnost je takva, a ljudi u današnje vrijeme prosto vape za umjetnošću. Pjesma tj. muzika je ljudima možda najbliskija, neposredna i uvijek moguća. I pjesma vam uvijek uzvraća za trud. Evo, moja svekrva Rosanda, jedna klasična i stamena Crnogorka, koja je pouzdana i uvijek tu kad zatreba, tek nakon mog učešća u emisiji pokazuje sve svoje nagomilane i do sada sapete i zatvorene emocije. Tako se meni pjesma "vraća". To mi mnogo znači. Pjesma mi je dala i neka nova, lijepa prijateljstva, a za to se ne može reći da su sitnice.

ANALITIKA: Kako je na samom takmičenju? Da li vas je neko odavde pozvao da gostujete u nekoj emisiji ili da, bilo bi logično, sve te pjesme snimite za arhivu nacionalnog Radija?

VOJINOVIĆ: To je jedna veoma ozbiljna produkcija, zna se ko, kada i što radi. Pjevači koji će nastupiti su po ozbiljnim kriterijumima odabrani, a sve ono što emisiji daje i zabavni karakter unaprijed je dobro osmišljeno i majstorski izvedeno za vrijeme samog snimanja. Mi pjevači članove žirija vidimo samo prilikom izvođenja svojih pjesama, i to garantuje visok stepen objektivnosti...

Koliko god se ja vama i ostalim gledaocima dopadala, još se nije desilo da me neko iz naših medija pozove i pruži priliku da pjevam i da to ostane zabilježeno, sačuvano. A ja samo to želim. Ne znam da li RTVCG ima uslove za tzv. trajne snimke. Željela bih da imam neki muzički zapis, a posebno bi me obradovala muzička emisija u kojoj bih mogla otpjevati nekoliko crnogorskih i drugih pjesama.

Ustvari, kako ja vidim, život je kratak, i želim da se potrudim da od mene ostane nešto trajno. Tako će se i moj život produžiti. Udžbenici i pjesme bi mogle ostati moj trag. Dobijam divne komentare od poznatih i brojnih nepoznatih ljudi, pišu mi, pozdravljaju me i čestitaju. Dobro je da postoji You Tube, gdje su zabilježeni svi moji nastupi... Naravno, ljudi mi se javljaju i prenose čestitke i putem mejlova i fejsbuka. Sve me to čini veoma srećnom.

ANALITIKA: Znate, i ja sam prilično informisana - tako sam čula da je gospodin Matanović, koji je takođe učestvovao na ovom takmičenju, rekao: "Ljudi, da se ne lažemo, svi mi pjevušimo, samo Milica pjeva!" ?

VOJINOVIĆ: Tako je. To mi je jedan od dražih komplimenata, posebno zato što dolazi od našeg sugrađanina, koji je i sam izuzetan pjevač.

ANALITIKA: Onda da Vam poželimo uspješan put do finala; budite uspješni kao Vaši učenici!

VOJINOVIĆ: Hvala, trudiću se.

***

ANALITIKA: Kakva je opšta slika našeg školstva?

VOJINOVIĆ: Nisam neko ko bi mogao iznijeti opšti pogled na naše školstvo. Ali, mogu reći da se meni ne dopada to što profesori sve više postaju zarobljenici administracije. To nas skupo košta - oduzima nam vrijeme koje bismo, inače, posvetili učenicima ili sebi samima. Dobijamo eletronske dnevnike i obimne "papire" koje moramo ispunjavati ne znam čime... Takođe, časovi su pretjerano brojni (zamislite dan u kojem djeca imaju i po sedam časova!), a nastava zatrpana suvišnim ili potpuno nepotrebnim sadržajima.

Postoji tendencija da se teorija suviše zapostavi u korist prakse, što je opasno kao i u obrnutom slučaju, jer su sva velika naučna i ekonomska dostignuća potekla iz teorije. Takođe se plašim da srednje stručne škole neće postići zavidan nivo ako se, kao suvišni, izbace opšti predmeti kao što su: fizika, hemija, biologija, pa i umjetnost. Umjesto da težimo tome da nam učenici imaju što više slobodnog vremena za bavljenje sportom i drugim aktivnostima za koje su nadareni, da razvijaju svoje talente, mi im namećemo nešto što možda nije u skladu sa vremenom u kojem živimo.

Slično se dešava i u drugim sferama. Prioritet treba da bude čovjek- pojedinac i njegovo slobodno vrijeme, a kod nas radni dan traje predugo i još uvijek se zagovara tzv. timski rad. Još ubjeđujemo mlade ljude da vrijede ako su članovi tima, iako su oduvijek čitavu civilizaciju pokretali, mijenjali, razvijali i usavršavali pojedinci.

ANALITIKA: Znači: malo više igre i fizičkih aktivnosti...  A pjesme?

VOJINOVIĆ: Pa, ja sam vam živi dokaz da se uz pjesmu mnogo lakše i mnogo više da naučiti!

 

Zapisala: Nada Bukilić

Komentari: 21

Boki

30. 05. 2019 - 15:12

Gospodjo Vojinovic veliko postovanje!!!
Ucenica

30. 05. 2019 - 17:09

Jedna od rijetkih nastavika koja je zasluzuje veliko postovanje. Izuzetno mi je drago sto sam imala priliku da budem njena ucenica.
lilien tiran

30. 05. 2019 - 18:20

Predivna Milica, "nasa Milica"!
Tole

30. 05. 2019 - 18:30

Draga Milice, mislim da si svuda gdje se gleda ova veoma popularna emisija, pokazala ne samo da divno pjevas, vec I da zasluzujes poziciju "ambasadora" Crne Gore u regionu. Olicenje si dostojanstvene, skromne, ozbiljne I ponosne Crnogorke. Svojim ponasanjem si dala "lekciju" ( jos jednu…:)) o tome kako treba promovisati kvalitet I staviti u prvi plan talenat i emociju. Hvala ti sto nam vracas vjeru u postojanje istinskih vrijednosti i sto si jos jednom pokazala da smo istinski - drukciji !
Radovan

30. 05. 2019 - 18:31

Odlican intervju...bravo i za autorku i za sagovornicu :)
Ali Kos

31. 05. 2019 - 00:08

Čestike autorki za savršeni intervju
ljilja

31. 05. 2019 - 08:15

kad se sastave dvije JAKE zene, nastaju ovakvi intervjui - iskreni, dobronamjerni i - s lakocom… kao da sam bila treca….:) :) :)
Vladan

31. 05. 2019 - 18:59

Predivan intervju sa zaista izvrsnim profesorom koji njeguje prave vrijednosti!
postovanje i naklon

31. 05. 2019 - 22:35

Svaka cat Milice tvoja interpretacija je mnogo ljeosa i cistija od mnogih nasih poznatih pjevaca-ca !Svestrabna , obrazovana zena sa poptpuno zdravim pogledom na zivot i porodicu kakvih e na zalost sve manje .
Bile smo...

03. 06. 2019 - 08:55

koleginice nekad, kratko. Milicu bi molili da nam pjeva na druzenjima. Divan je ovaj intervju!
LJILJA

04. 06. 2019 - 11:19

DA, TESKO JE BILO NAGOVORITI. a ONDA, KAD JE PUSTILA GLAS... MAGIJA...:)
Mira

03. 06. 2019 - 16:14

Gospodja Milica je jedna posebna licnost,sto se vidi i ovog izvanrednog intervjua. Nadm se da ce RTVCG napraviti trajne snimke i tako sacuvati njen andjeoski glas od zaborava
Osas

03. 06. 2019 - 20:42

Milica najotmenija i najbolja takmicarka koja je stupila na binu emisije nikad nije kasno
Nick

04. 06. 2019 - 14:35

Najbolji intervju koji sam ikada citao!
NW

05. 06. 2019 - 02:05

E,ovo je dobro! Bravo za autorku!
MM

05. 06. 2019 - 08:36

Sjajno! Hvala autorki!
Jelena

05. 06. 2019 - 13:00

Izuzetna zena,cije vrijednosti drustvo treba da prepozna. Sve pohvale autorki koja je to vec prepoznala i objavila ovako sjajan tekst.
LJ M

06. 06. 2019 - 08:29

Bravo! Nada nepogresivo prepozna prave vrijednosti!
Bona fide

06. 06. 2019 - 08:30

Mislim da bi Milica, s obzirom na ovakve doprinose u obrazovanju (autorka ili koautorka osam srednjoškolskih udžbenika) , kao i za doprinose u promociji crnogorske kulture i umjetnosti, trebala biti predložena za Trinaestojulsku nagradu
XY

07. 06. 2019 - 00:14

Uzivanje je citati ovakav intervju.
MM

09. 06. 2019 - 13:06

Sve najbolje u daljem radu.
Novi komentar