VN: Crnogorski poslanici uskoro će se izjašnjavati o Predlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica koji je utvrdila Vlada, a koj i već izaziva oštre reakcije dijela opozicione političke scene i Mitropolije crnogorsko primorske. Oni kažu da su nova rješenja donijeta kako bi se “pljačkala imovina” SPC. Kako Vi na to gledate?
Perović: Neobično je da se predlog ovog zakona stavlja u oficijelnu proceduru cijelih trinaest godina poslije referendumske obnove državne samostalnosti Crne Gore. Nije moguće dokučiti valjan politički razlog zašto entuzijazam suverenističke pobjede na referendumu nije iskorišćen da se ovaj zakon donese odmah poslije donošenja državnog Ustava. Zakonsko rješavanje statusa pravoslavnih vjerskih zajednica po svojim duhovnim, političkim i moralnim posljedicama u crnogorskom društvu po važnosti je dolazilo odmah po vrijednosti ustavne verifikacije crnogorske državne nezavisnosti. Po mom sudu, gledano sa stanovišta crnogorskog suverenizma, izgubljeno je dragocjenih trinaest godina.
Te godine je iskoristio Amfilohije Radović da agresivno, lukavo i vješto ukorijeni interese Srpske pravoslavne crkve i da joj u Crnoj Gori obezbijedi poziciju kakvu ona nikada prije nije imala.
Od Crne Gore on je načinio golemu krstionicvu.
VN: S obzirom na duboke podjele u crnogorskom društvu, kakve sve posljedice mogu nastati donošenjem tog zakona, a kakve ukoliko bi se, eventualno, od njegovog usvajanja odustalo, odnosno ukoliko bi se izašlo u susret za htjevima da se predlog zakona povuče?
Perović: Treba već jednom razoriti smisao manipulantskog i mistifikatorskog mita o “dubokim podjelama u crnogorskom društvu”. Za ovaj se mit hvata dobar dio parlamentarne opozicije, kao i Srpska pravoslavna crkva, na svaki čin kojim se učvršćuje crnogorski suverenizam. Poteže ga i vladajuća struktura svaki put kad sračuna da joj trenutno nije politički probitačno ono što bi još više učvrstilo crnogorski suverenizam, crnogorsku državu i identitete.
Nije sporno da postoje različiti oblici podjela u crnogorskom društvu. A koje savremeno društvo nije podijeljeno? Jedini valjani kriterijum po kome se ima prosuđivati postojanje društvenih podjela je u tome da li one imaju potencijal da generiraju ozbiljnije društvene sukobe. Vrijeme je pokazalo da crnogorske podjele u referendumskom procesu i nakon njega kada je na duže staze rješavana politička sudbina Crne Gore i kada je ona napokon vratila izgubljenu državnost nemaju potencijal za izazivanje ozbiljnih društvenih sukoba.
Slijedom te logike, može se zaključiti da je još manje vjerovatno da bi činjenica da Crna Gora ovim zakonom u vlasništvo vraća uzurpiranu i nepravedno otetu sakralnu pravoslavnu baštinu mogla stvoriti potenciju ozbiljnih društvenih sukoba. Povlačenje zakona iz procedure imalo bi izuzetno štetne posljedice po cjelokupno društveno biće Crne Gore. Ono bi pokazalo da u Crnoj Gori postoji sila koja je jača od države!
VN: Što je ključno za rješavanje pitanja crkvene imovine u Crnoj Gori? Može li se pojaviti problem kod dokazivanja vlasništva nad crkvenim objektima?
Perović: Ključni orijentir u rješavanju tzv. pravoslavnog pitanja u Crnoj Gori morao bi se graditi na promišljenoj procjeni šta je u strategijskom interesu suverenističke Crne Gore. Francuska država je početkom 20. vijeka, čuvenim Kombovim zakonom, rješavala pitanje odnosa s Katoličkom crkvom. Da bi opstala kao država u svojoj spoljašnjoj i unutrašnjoj suverenosti, francuska država je konačno morala naći odlučni odgovor na činjenicu da je u njoj ta crkva cijelih stotinu godina radila protiv njenog republikanskog, građanskog i sekularnog karaktera, a u korist restauracije feudalnog monarhističkog apsolutizma! Nije teško povući paralelu. Strategijski je interes Crne Gore da u njoj Srpska pravoslavna crkva više nikada ne bude para-politička organizacija ni glavni štab velikosrpstva, nego da joj se odlučno postavi jasan politički i pravni okvir u kome će ona egzistirati kao jedna od vjerskih zajednica koja služi zadovoljavanju vjerskih interesa jednog dijela građana Crne Gore.
Niko razuman i dobronamjeran ne može osporavati pravo države Crne Gore da cjelokupnu sakralnu pravoslavnu baštinu zakonski vrati u vlasništvo. Takvim vraćanjem sasvim izvjesno neće biti ugroženo bilo čije zakonski i pošteno stečeno pravo pošedovanja. Zakonski vraćeno vlasništvo država onda može, po jasno utvrđenim kriterijima, davati na korišćenje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i Srpskoj pravoslavnoj crkvi! Međutim, kada onaj koji je nepravedno prisvojio državno vlasništvo, pa biva zakonom prisiljen da ga vrati onome kome je izvorno pripadalo, drži da mu se čini golema nepravda, onda to ne spade u pravo ni u politiku, nego u političku patologiju ili kleptomansku manipulaciju.
VN: U jednom od ranijih intervjua rekli ste da je Amfilohije Radović “bio i ostao igračka u rukama velikosrpskog hegemonizma”, da je sve što je po Crnoj Gori “gradio, pregrađivao, ograđivao, devastirao i uništavao činio s namjerom da načini trajnu i efikasnu mrežu političkih i regrutnih centara za širenje pravoslavnog fundamentalizma i velikosrpstva”. O kakvim “regrutnim centrima” govorite?
Perović: Srpska pravoslavna crkva de facto nije priznala državno osamostaljenje Crne Gore. Ona drži da je osamostaljenje privremenog karaktera, dok se “ne steknu” povoljni istorijski uslovi da se Crna Gora vrati tamo đe dobar dio njenog klera misli da joj je mjesto, dakle, u bezdanu jamu! Amfilohije Radović aktivno čeka, tj. ide u susret nastanku tih željenih istorijskih uslova. Ide vrlo efikasno, jer mu niko ne stoji na putu niti smeta u poslu svetosavizacije i srbizacije Crne Gore. Vjerujem da od vremena kad su paganski Sloveni preobraćani u hrišćane, na ovim prostorima nije bivalo takvoga ribara ljudskih duša kao što je narečeni Radović! Država crnogorska mu u tome poslu ne samo da nije smetala, nego je još i prisluživala! Pogledajmo samo šta, koga sve i u koju svrhu Radović kontroliše u Crnoj Gori pa će odgovor na pitanje o “regrutnim centrima” sam od sebe doći.
VN: Bili smo svjedoci da su početkom maja u Srpskoj kući u Podgorici “gostovali” haški osuđenici Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, što je s jedne strane naišlo na osudu dijela crnogorske javnosti, dok organizatori u tome nijesu vidjeli ništa sporno. Šta je svrha takvih tribina?
Perović: Događaj je zasluživao da odgovarajući organi države Crne Gore trajno stave katanac na “Srpsku kuću,” bez obzira kakvu bi političku buru to izazvalo! Priređivanjem takvih događaja se “nogama gazi sami osnov humanosti” (Hegel). Najgora moguća stvar koja se može desiti jednom društvu je gubljenje ošećaja za razlikovanje dobra i zla. Dvije tradicije koje se bitno odredile zapadnu civilizaciju helenska i judeohrišćanska u temeljima imaju spoznaju da je najkapitalnije određenje sadržano u sposobnosti ljudi da razlikuju dobro i zlo. Na njoj počiva svaka smislena ljudska zajednica. Država i postoji primarno zbog toga da svim zakonskim sredstvima održava tu razliku. Đe se ta sposobnost relativizira i poništava, tu prestaje ljudsko društvo i počinje životinjsko carstvo. Kada jedna država dopusti da po njoj in vivo ili digitalno, svejedno paradiraju ljudi koji su osuđeni kao ratni zločinci, dakle, kao oni koji su trajno uništili razliku između dobra i zla, onda ta država u ime “demokratske” opuštenosti sekundira u vlastitom pretvaranju u zvjerinjak. Kada se jedno društvo prepusti vrijednosnom indiferentizmu pod parolom “Sve je dopušteno,” onda će se sve i činiti, pa i najneljudskije stvari!
VN: I u regionu se dešavaju slične stvari. U Bileći će, kako je najavljeno, ovih dana biti podignut spomenik Draži Mihailoviću….
Perović: To je samo još jedan jadni primjer iste mentalne poremećenosti kojom se hoće biti “s one strane dobra i zla.” U ovom slučaju ona se manifestuje kao najgluplji i najlažljiviji mogući istorijski revizionizam. Ko sebi za junaka bira čovjeka koji je bio dokazani i osuđeni ratni zločinac, te sluga italijanskih fašista i njemačkih nacista, samo pokazuje volju i namjeru da danas i ubuduće slijedi svoga idola.
Balkanska geopolitička patologija
VN:Srbija i Kosovo su, nakon posljednjih dešavanja, ponovo u fokusu međunarodne zajednice. Kako Vi vidite daljnji tok događaja na relaciji Beograd Priština? Od čega zavisi?
Perović: Kumanovskim sporazumom iz 1999. godine ključni igrači na geopolitičkoj sceni svijeta riješili su pitanje odnosa Srbije i Kosova. Kao i sva dosadašnja rješenja tzv. kosovskog pitanja, ono se odmah pokazalo lošim. Ponajviše time što je stavljajući granicu jednom velikodržavlju, podstaklo drugo velikodržavlje, indukujući gomilu političkih patologija na svakoj strani. Neuputno je prosuđivati šta će biti na području na kome se ukršta više sučeljenih interesa i varijabli pomenutih političkih patologija. Jedino je izvjesno da sudbina odnosa između Srbije i Kosova neće zavisiti ni od Beograda ni od Prištine.
Evropa poslije izbora izgledaće kao i prije izbora
VN: Upravo su završeni izbori za Evropski parlament. Kako će izgledati Evropa nakon ovih izbora? Sta da očekuje region? Šta da očekuje Crna Gora?
Perović: Evropa poslije izbora izgledaće kao Evropa prije izbora. Evropski parlament ko god ga činio nije bitan politički činilac.
Na jednoj strani, Evropa živi pod američkim diktatom koji traje od 1945. godine s diskretnim pokušajima većih evropskih država da malo rasterete težinu toga diktata. Na drugoj strani, filistarska Evropa stalo samu sebe plaši strahom od Rusije. Za to vrijeme, usred Evrope trasira se kineski “Put svile.”
Crna Gora nema kud drugo, nego da zaroni u takvu evropsku kašu. Sve druge mogućnosti mnogo su lošije.
Ambivalentnih 13 godina nezavisnoti
VN: Prošlo je 13 godina od obnove crnogorske nezavisnosti. Kako Vi gledate na protekli period?
Perović: Ovaj period ispunjen je velikim ambivalencijama. Zato se o njemu ne mogu izricati jednodimenzionalni sudovi. Crna Gora je načinila nekoliko velikih koraka prema savremenom zapadnom svijetu, u prvom redu spoljašnjom politikom. U mnogim elementima unutrašnje politike takvog napretka nije bilo ili je bio neznatan. Ova se ocjena bez teškoća može dokazivati na brojnim poljima života države i društva, posebno na pitanjima identitetskih politika, u prvom redu jezičke, vjerske, obrazovne, kulturne i naučne politike. Neke od ovih politika zapravo i ne postoje, nego se umjesto njih nude surogati, improvizacije, stranačke nagodbe, frazerski oportunizmi i slične vragolije pseudo-političkih i činovničkih umova.
