Film „Deadwood“

Sloboda sa ukusom nedozrelih trešanja

Prošlo je 13 godina od emitovanja posljednje epizode, ali lokomotiva koju zatičemo na početku nije ništa manje sentimentalna od momenta kada smo se, nakon dvije i po decenije, našli pred tablom na kojoj piše „Twin Peaks“ .
Objavljeno: 07. 06. 2019 - 10:52 Promjenite veličinu teksta: A A A

Koliko može da vrijedi jedan susret? Kao da san oživi, pa udahne prvi put... Na tom raskršću, gdje uspomene starih prijatelja grabe ka istom kolosijeku, jedna lokomotiva sa deset godina kašnjenja zapištaće u znak da danas ipak nije kasno. Stanica Dedvud.

Što god pročitali u hronikama istorije u kojima je zapisano sve samo ne bilo što o životu - ne vjerujte. U Dedvud se nije dolazilo zbog zlata.

Magla zaborava

Tamo je zapisano: najžilavija zlatna žila cijele Amerike, a sada gradić najbolje očuvane arhitekture iz vremena Divljeg zapada. Serviran vam je i spisak imena, poput neke trofejne riznice - Vajat Erp, Divlji Bil Hikoh, Kalemiti Džejn, Čarli Ater... I naravno da je to najbolji mamac za lešinare svijeta u kojem jedan-jedini živi kutak klasičnog američkog Zapada sada ne predstavlja ništa značajnije od zabavnog parka.

Ipak, ne vjerujte im! Jer, u Dedvud se dolazilo zbog slobode. Znao je to, zna to bolje od svih Dejvid Milč, kreator, scenarista i producent HBO serije ,,Deadwood“ (2003-2006). Prije više od deset godina, kroz tri sezone, ta njegova sloboda štipala je za grlo ukusom nedozrelih trešanja, prašine sa kopitima utabanog druma i studeni potoka koji je nekima blistao zlatom, a nekima živom vodom.

Neki su tada bili spremni da založe sve zlatne rudnike svijeta za tvrdnju - da je ta Milčova serija prava umjetnost. Sada, sa 74 godine, Dejvid Milč suočio se sa saznanjem da će sve to pojesti gusta magla zaborava Alchajmerove bolesti. U inat sebi, 13 godina kasnije odlučio je da okupi svoje ljude posljednji put. Za film „Deadwood“ i posljednji ples slobode kurvinih sinova.

 

04-dzerald-mekrejni

 

Šekspirove psovke

Sloboda za njih znači šansu da konačno saznaju ko je zaradio više - oni što su zlato kopali ili oni što su im prodavali lopate. Da varaju i budu prevareni. Da ne odvoje ni cent „poreza i doprinosa“ za nešto što nijesu tražili. Da mirne duše žive u grijehu, onda kad to ne ugrožava druge.

Da uzdignute glave nose žig neostvarene, zabranjene ili nikad izgovorene ljubavi. Da pobjegnu, pa uzoru novi početak. Da govore sa toliko sigurnosti i sa toliko strasti prema razgovoru, dijeljenju, da Milčove dijaloge porede sa Šekspirom začinjenim nekim starim američkim ili ludo izmišljenim psovkama. I da nauče - da prihvate i poštuju, bore se za slobodu onog drugog, pa čak i onda kad to znači rastanak. Pogotovo tada.

Dedvud, to je mjesto gdje se postaje vrijednim pravog prijateljstva... Ili umire u lokvi sopstvene krvi. Gdje se nestaje u blatu svinjca jednog kineskog emigranta koji ne zna ni riječi engleskog - ali zna što je američki san.

Takva serija, još sa pogonom HBO mašinerije, bi sada izvjesno bila dizana u zvijezde neba nad Južnom Dakotom, pa razvodnjena u potocima konfekcijskih sezona. Ali, prije više od deceniju, Dejvidu Milču neko je na pola treće sezone rekao - to je to. Gotovo.

Surovi kapric

Kako je samo strašan i čudesan nedorečeni kraj serije tada priredio Milč! Jer, ta sloboda, to nije ništa drugo nego surovi kapric onih koji su, ušuškani u planinama Zapada, pomislili da mogu zaista da pobjegnu od točkova čovječanstva.

Milč je tada suočio sopstvene junake sa samo jednom ribom krupnijom od svih njih, u tom moru utopije „slobodnog tržišta“... I gledao ih kako mu se tope u želucu ili mu plaćaju najužasniju cijenu varljive slobode. Životom drugog nevinog čovjeka.

Prošlo je 13 godina od emitovanja posljednje epizode, ali lokomotiva koju zatičemo na početku filma „Deadwood“ nije ništa manje sentimentalna od momenta kada smo se, nakon dvije i po decenije, našli pred tablom na kojoj piše „Twin Peaks“.

Za gospođu Elsvort (predivna, delikatna Moli Parker), stanovitu udovicu koja se pukom srećom i pažnjom nekoliko džentlmena obogatila na zlatnim potocima Južne Dakote - povratak u grad može značiti samo jedno. Jedan pogled, oči u oči sa revolverašem i šerifom njenog srca, Setom Bulokom (uloga života Timotija Olifanta). „Kao da san oživi, pa udahne...“

 

03-ijan-meksejn

 

Precizna teza

Naravno da će na sve to otpljunuti Al Sverindžen (Ijan Mekšejn), tamo sa terase saluna koji inadžijski istrajava u namjeri da ostane jedina građevina sklepana od drveta prvih kauboja pionira. „Duvadžije, drkadžije, kurvini sinovi...!“ Jer znate, Al Sverindžen ne želi ni tu prokletu lokomotivu, ni prugu, a najmanje telefonsku žicu koju je neko primakao tu preko planine.

Sve ovo događa se istog dana kada Južna Dakota konačno zvanično treba da postane američka država, a svi oni dio nečeg „većeg“ - a ne „samo“ svojih života. Milčova teza je vrlo precizna: silni progres, biznis, komunikacija, otvaranje prema svijetu - sve je to samo nešto što će vam se prikrasti i oteti vam onaj vaš djelić... Slobode, naravno.

- Salun, to je posljednje utočište čovjeka. Jedino mjesto gdje još može da ušeta i bira, hoće li da priča sa nekim ili ne - promrmljaće sebi u bradu Al, baš onako kako je glumac Ijan Mekšejn prije deceniju i po gradio jedan od najjačih i najkompleksnijih likova moderne televizije.

Film „Deadwood“ nudi mnogo više od susreta starih utvara na zgarištima uspomena. Najbolje od svega? Milč vrlo precizno nastavlja da razrađuje ključnu tezu sa kraja treće sezona: sloboda pojedinca je lažna. Njene noge postaju klimave kada se nađe u sjenci krupnijeg igrača. Jer, Džordž Herst (stravično balansiran karakter zahvaljujući Džeraldu Mekrejniju) više nije samo bogatun skorojević, vampir sa zubima zarivenim u većinu američkih zlatnih arterija... Već, možete zamisliti - kalifornijski senator!

Iz sumnjivog biznisa u politiku, u doba Divljeg zapada - Herst je, kao i svi junaci „Deadwooda“, ličnost iz realnog života. Bitan baja američke istorije sa početka prošlog vijeka. Ako ne vjerujete, provjerite po onlajn enciklopedijama.

Naklon za Milča

Naravno, Milč povlači konce tako da zasvrbe stare rane i zadrhte strune pokidanih veza. I naravno, to je poziv na još jedan, posljednji ples... Jedan revolveraš moći će ponovo da dijeli pravdu gonjen ludim temperamentom, olujom pod obrvama i beskrajnom lojalnošću prema prijatelju.

Olinjali vlasnik saluna Sverindžen liječiće cirozom pojedenu jetru posljednjim poklonom za ženu koju je davno pustio da ode. Jedna bogata dama iz daljine potrošiće bezobraznu svotu novca samo da bi ponovo bila dostojna zaštite davno izgubljenog šerifa... A naša Kalemiti Džejn će moći da konačno bez stida rascvjeta pod poljupcima od kojih je pobjegla.

„Deadwood“ nema konačan kraj i razrješenje.

- Možeš da ga odložiš, ali nećeš pobjeći od progresa. Ja sam njegova alatka, sredstvo i glasnik budućnosti - cinično sikće zlikovac Herst, znajući da je savršeno u pravu. Jedan momenat pravde „po nepisanim zakonima“ na kraju će samo ponovo potvrditi surovost kaprica skupe slobode...

Ali, ništa to ne znači kao saznanje, da sve zlato Dedvuda i svih Dedvuda ovog svijeta vrijedi manje od susreta starih prijatelja. Manje od one šanse, makar za oprost, ako ne za novi početak... I prilike za neke nove podijeljene uspomene.

Za Dejvida Milča, nakon savršeno zaokružene prave istorije grada savršenih prijatelja, ostaje samo naklon i osmijeh ispod kaubojskog šešira. I obećanje, prije nego odjaše prema zalasku sunca - da ih nikada nećemo zaboraviti. Stojan STAMENIĆ

FOTO: imgur.com / ew.com / imdb.com / vox.com

Komentari: 0

Novi komentar