MARAŠ: Dim

Znate li da trećina populacije Crne Gore pripada pušačkim odredima? Zamislite vi to, svaka treća glava. To se već mora tretirati kao ozbiljna bolest nacije. Ali, ta nacija izgleda niti je svjesna da je bolesna, niti traži ozdravljenje.
Objavljeno: 07. 06. 2019 - 13:21 Promjenite veličinu teksta: A A A

Piše:

Vladimir Maraš

 

Nakon dužeg kišnog perioda, čini se da je vrijeme da podgoričko sunce probije naizvan. Od malih nogu, što bi se ono reklo od školske klupe, jun je bio specifičan. Mjesec završetka školske godine, za neke od nas školaraca bio je znak skorog putovanja na zaslužene ljetnje ferije - neko na more, neko na planinu, neko na Moraču ili Cijevnu.

Ne čitaju djeca ovaj Objektiv, pa mogu - zvanično sam zapalio prvu cigaretu na obali Morače, neđe preko puta današnjeg Ministarstva odbrane. S dobrim drugom i prijateljem iz odjeljenja Sašom koji imaše kutiju, ne sjećam se koje marke. Recimo da je bio Marlboro, sramota bi bilo manje od toga. Ako je bio Marlboro, bio je onaj najbolji, sarajevski, u mekom pakovanju.

Dakle, bila je to 1989, kraj školske godine. Pušili smo tako, sjedjeli na petnaestak metara iznad Morače i shvatili da rastemo. Bilo nam je jasno da je to nezaustavljiv proces i radovali smo se. Valjda je to prirodno i normalno u tim godinama.

U povratku, kupuj žvakaće pa trpaj u usta po pet-šest komada, jer smo znali da je bruka, prvo pušiti u hodu, a drugo, nikad se ne zna kakva te kazna čeka doma ako te ko namiriše. Znalo je da se dogodi da nam neko od starijih priđe i sugeriše da batalimo pušenje. Bilo je drugih, koji su znali da nas časte i cijelu kutiju kad nas vide đe na nekoj klupi meračimo. Nekada je to bilo tako.

Nekada je i moj đed pored kuće imao malo zemlje na kojoj je, osim povrća i voća, uzgajao i duvan. I ne samo on. Do prije pola vijeka, cigarete su dominantno proizvođene u okviru kućne radinosti. I dan-danas se sjećam starijih koji bi došli kod babe i đeda i hvalili određeni duvan - pa je li hercegovački, je li iz nahije, okle li je...

Nekada je pušenje domaćeg duvana bilo stvar protokola, ritual. Uvijek sam se divio umornim, ispucalim ali spretnim rukama starijih koji su, ne gledajući u to što rade, nepogrešivo savijali duvan u papir i završnim potezom jezika pravili idealnu cigaretu. Pa kad se još ponude da nekom manje vičnom saviju „jedan cigar duvana“ uz pitanje: „Oli tanji da savijem, jak je ovaj ka’ grom, da mi ne pa’neš ođe?“ E, to su bila vremena...

Ovo vrijeme donijelo je nešto drugo. Prolazeći gradom, na svakom koraku vidim petnaestogodišnjake, dječake i djevojčice, s cigaretama u ustima ili u rukama.

Uredno ih kupuju na trafikama. Neskriveno, bez straha od roditelja i osude sredine. Imaju novac za ne baš tako jeftino zadovoljstvo i možda je bolje reći – za tako ružnu naviku u njihovim godinama. Zatim, u večernjim satima, malo koji kvart u Podgorici ne zamiriše na marihuanu, što je ozbiljan alarm za svaki sistem.

Znate li da trećina populacije Crne Gore pripada pušačkim odredima? Zamislite vi to, svaka treća glava. To se već mora tretirati kao ozbiljna bolest nacije. Ali, ta nacija izgleda niti je svjesna da je bolesna, niti traži ozdravljenje.

Svakako se mora početi od onih za koje još ima vremena – od srednjoškolaca i studenata. Mada, istini za volju, duvanski dim ne zaobilazi ni osnovne škole, makar ne starije razrede.

Da se razumijemo, pušač sam - i to strastveni. I svjestan sam da ne činim sebi ništa dobro. Ali, moguće je da baš zbog toga osjećam obavezu da nas sve podsjetim na pogubnost pušenja i da apelujem da nađemo način da makar djecu sačuvamo od zla. Kasnije, svoji su ljudi, pa neka biraju. Ali, u zemlji u kojoj puši njen svaki treći stanovnik, nemamo razlog za vjeru u uspjeh.

Neki misle da bi cigarete trebalo bezobrazno poskupiti, ali siguran sam da, shodno navikama mentaliteta kome i sam pripadam, nema te cijene koju pušači neće pratiti. Neki pak, bivši pušači, stvar su riješili na najjednostavniji mogući način - snagom volje. Ali, takvi su ipak u debeloj manjini.

Možda bi se politika smanjenja broja pušača mogla sprovesti na nesvakidašnji način. Evo smo dočekali da se do Berlina, Pariza, Dubaija, Londona ili Amsterdama, avionom može doći za približno 50 eura, čak i manje. U tim gradovima, pušenje je zabranjeno u svim zatvorenim prostorima, a većinom i na javnim površinama.

To odavno nije stvar poštovanja zakona i represivnih mjera, već svijesti građana. Pa kad pušač ode na put, pa kad između dva leta mora da uđe u onaj ograđeni boks od pleksiglasa da bi zapalio cigaretu, pa kad vidi unutra ispijene i polumrtve prikaze, odjednom mu se neće pušiti. Potvrđujem to ličnim primjerom. Dakle, putujte.

Kao i za većinu stvari u životu, snaga volje presudan je faktor. Na nama je da smislimo - ili ukrademo, ne bi nam bio prvi put - neku agendu ozdravljenja nacije i pokušamo da je sprovedemo u djelo, inače odosmo svi u dim.

Komentari: 0

Novi komentar