Balaševićevo veče u Cankarjevom domu

Starac i Panonsko more

Nije Balašević „naš Bob Dilan“ kako pričaju oni koji ga vole. Prije će biti da je Dilan američki Balašević. Obojica imaju Nobela. Dilan ga je dobio od švedske Akademije. Balašević ga dobija na svakom nastupu.
Objavljeno: 07. 06. 2019 - 13:27 Promjenite veličinu teksta: A A A

Iz Ljubljane:

Miloš Milačić

 

Naspram „Kalendara mog detinjstva“ i priče iz „Hiljadu i jedne noći“ dođu mu kao „Sto jedan dalmatinac“. Đorđe Balašević pripovijeda ljepše i od same Šeherezade. Nekad je zgodno izbjeći poređenja. Ali, nije Balašević „naš Bob Dilan“ kako pričaju oni koji ga vole. Prije će biti da je Dilan američki Balašević.

Divlji ajgiri

Obojica imaju Nobela. Dilan ga je dobio od švedske Akademije 2016. godine. Balašević ga dobija na svakom nastupu. Njegov Nobel su „bistrooki“ koji iz tame partera, uz zvonjavu praporaca, ispraćaju „Lepu protinu kći“. Ili zatrpavaju binu bijelim, plišanim zečevima pjevajući unisono onu strofu koja miriše na mandarine.

02-miroslav-jovancic

Tako je bilo i ovog maja kada je na „never ending“ turneji, Balašević listao kalendar „otroštva“ u Ljubljani, a Cankarjev dom širom otvorio šalukatre da kroz njih uđe ta svjetlost. A to ponekad zna da bude vrednije i od devet miliona švedskih kruna.

Sve te bisere riječi prosute po nepreglednoj ravnici, Balašević je godinama hvatao lasom i krotio poput divljih ajgira. Riječ „granica“ nije jedna od njih. Iako je opkrilio stihovima, čorda pripitomljenih uspomena o djetinjstvu „granicu“ je prosto izgurala iz „Kalendara“.

Brat svetionik

U tim petarpanovskim avanturama, amalgamu klikera i pecaroških mamaca, sličica fudbalera i „uparađenih zoknica“ što uvijek u isto vrijeme dokaskaju sa časova solfeđa, ne postoji granica između stvarnog i izmaštanog svijeta.

Pokušaj da se odredi „međa“ bio bi ravan nastojanju zlatara da golim okom, bez juvelirske lupe, razvrsta čestice dragog kamenja stavljajući dijamante na jednu a smaragde na drugu stranu. To ni Bog više ne bi probrao. Bog možda ne bi, ali bi onaj stari orah iz Ulice Jovana Cvijića u Novom Sadu. Samo da nije tako tvrd na riječima.

03-dujin-i-balasevic

Njegov kambij, dan prije koncerta u Ljubljani, docrtao je šezdeset i šesti krug na sazvežđu sopstvenih godova. Kao kakav svetionik, taj Balaševićev „brat blizanac“ nadvija se nad Panonskim morem, dok ga zapljuskuju talasi poleglog vojvođanskog žita.

On je svjedok svih okupljanja za porodičnim stolom i putokaz dragim licima iz priča da ne zalutaju dok „zamiču u koloni, s one strane vremena“. Predvodi ih, naravno, namćorasti „deda Braca“. Ratnik paorskog srca upregao je taljige mirno grickajući jabuku.

Kraj njega pokorno sjedi „majka Marica“ sa kutlačom u jednoj i „malom tufnastom šerpom“ u drugoj ruci. Zatim ide „ćale“ koji skakuće na jednoj nozi, jer mu se kaiš sandale sa druge noge, zakačio za papučicu tramvaja. Prati ga „keva“ na crnom „frajlaf“ biciklu na koji je znala da se popne, ali ne i da siđe sa njega. Iz korpe bicikla viri pomalo zbunjena djevojčica, koju svi od milošte zovu „Seka“.

Zagledani u orah, članovi porodice polako skreću sa glavnog druma pravo na još jedan Đorđev koncert da ih tamo, ko zna koji put, sve redom vaskrsne...

04-tamburasi

Gepek klavira

Poput druida Getafiksa, Balašević je četiri sata spravljao „napitak“ da bi omamio hodočasnike u Kongresnoj dvorani Cankarjevog doma. Dok su kušali magičnu tekućinu, držali su se za stomake smijući se bez prestanka.

Kikotali su su se čak i plišani zečevi u „gepeku“ klavira profesora Aleksandra Dujina. Smijao se i Duja, iako sve Balaševićeve priče odavno već zna napamet. Taj vjerni Sančo Pansa, odvažno na klaviru prati svog viteza i valjda je jedini koji nema nijedan izostanak sa nekoliko stotina pohoda na vjetrenjače „Kalendara“. 

Na kraju su svi umrli. Od smijeha. Da bi ih i nakon kraja (jer što je kraj tamo gdje granice ne postoje!) tamburaši – iako nenajavljeni, oživjeli uz „Majske svatove“, „Kiš napraforgo“ i „Malu vidru“. I tako svi zajedno dočekali još jedno „Miholjsko leto“: „Tajne su tu da ih neko nasluti / postoji reč koja vredi tek kad se otćuti...“

 Polako, amigo

 Violinista Miroslav Jovančić, nalik Legolasovom starijem bratu, izronio je odnekud iz publike zavitlavši gudalom kao mačem. Možda i malo prebrzo za lagani laloški ritam. Ali, „čardaš“ to ište.

Dok je „zvonio cimbal neku staru stvar“ a „sami crni đavo poturio note muzici“ sa oblaka iznad Emone posmatrali su ga Josip Kiki Kovač i maestro Ignjac Šen. Sjedjeli su za nebeskom katedrom kao dva stroga profesora i nešto se domunđavali. A onda, uz opasku na mađarskom, pružili indeks mlađem kolegi, prethodno upisavši dvocifrenu ocjenu: „Vedd lazán, amigo. Vedd lazán. És nagyon lassan“. Što bi se dalo prevesti kao: „Take it easy, amigo. Take it easy and very slowly!“

Poređenja nekad baš nijesu zahvalna, jer ovo koje slijedi djeluje kao neka opsena prošlosti, anegdota „na granici“ zbilje prošvercovana iz jednog od prethodnih života...

Priča se da je prije više od 30 godina Balašević trebalo da održi koncert u glavnom gradu Slovenije. Na velikoj turneji kao domine pred njim padali su prepuni: „Čair“, „Dom sindikata“, „Zetra“, „Morača“, „Gripe“... Ali, Ljubljana je bila neosvojiva tvrđava.

Nekoliko dana prije ljubljanskog koncerta, Đorđe je zvao menadžera da pita kako ide prodaja karata. Ovaj mu je rekao da su prodate „štiri“ (četiri) karte.

- Čekaj, štiri stotine ili štiri hiljade? - nije bilo jasno Balaševiću.

- Samo štiri - ponovio je menadžer.

Vječiti dječak

Veliki kantautori nikad ne bi dozvolili sebi da pjevaju pred tolikim brojem ljudi. Zvuči kao tamburaška kletva: Dabogda vas na bini bilo više nego ispred nje! Što će reći svijet? Ego trip na gotovs. Držati do renomea. Začešljati razdeljak. Izravnati nabor na reveru. Podići nos. I okrenuti leđa. Pa moraju postojati neke granice! Granice?! Baš u tome je razlika između „velikih“ i najvećih.

Za najveće granice ne po-sto-je.

Taj davni ljubljanski koncert po odsjaju iskrica zvjezdane prašine bio je sličan ovom majskom. Nije dokazano ali opravdano se sumnja da su ona četvorica „bistrookih“ na koncertu bili niko drugi do: Tom Sojer, Haklberi Fin, Mali Princ i Bilbo Bagins. I da su onako zagrljeni, kao otkačeni tinejdžeri, pjevali uglas: „Za sve je kriv Balašević Đole / takvi svirci ne bi smjeli da postoje / to je bilo iskušenje, on je tako dobro terao po svom...“

Da li je stvarno i bilo tako, to više niko ne može da potvrdi - ali ni da opovrgne. Osim možda onog starog oraha, koji se uzgred rečeno, krije i u naslovu ovog teksta. Pa pobogu, ako ste i na trenutak pomislili da je „starac“ iz naslova Đorđe kojeg znate, onda ga i ne znate baš najbolje. Jer, Balašević je ostao vječiti dječak, to je valjda svima već jasno...

FOTO: Igor Kupljenik/MI-PRESS

Komentari: 1

Pip

07. 06. 2019 - 14:17

Lijepo toplo i nostalgicno.
Novi komentar