Rođendan drame „Dead Poets Society“

Carpe diem za sva vremena

Složićemo se da je Robin Vilijams odigrao mnoge kultne uloge. Ipak, čini se da mu nijedna nije legla kao rola melanholičnog profesora koji je naučio studente kako da uberu svoje snove
Objavljeno: 09. 06. 2019 - 10:31 Promjenite veličinu teksta: A A A

Carpe diem. Iskoristite dan, momci. Učinite svoj život izvanrednim – šapuće mladim i lijenim učenicima melanholični profesor Džon Kiting (fenomenalni Robin Vilijams), a u vazduhu se već tada osjeća duboka promjena.

Glavni heroj filma „Dead Poets Society“ (Piter Vir, 1989) pokušava da inspiriše studente književnosti da sagledaju život na drugačiji način. Ima samo jedan cilj: da im obnovi nadu u sebe.

Stajaća katedra

Kiting, pjesnik, sanjar, profesor Velton akademije, junak pomalo zaboravljenog australijanskog režisera Pitera Vira zatvorio je deceniju filmskih osamdesetih onako kako joj i priliči – inspiracijom.

Složićemo se da je Robin Vilijams mnogo puta prije ovog filma imao što da kaže i pokaže na velikom platnu. Ipak, čini se da mu nijedna prethodna nije legla kao uloga u Virovoj blistavoj drami, koja je 2. juna proslavila jubilej, 30 godina od premijere u Torontu.

Vilijamsu su uloge profesora uvijek bile zanimljive za improvizaciju. No, sa Kitingom se možda i najviše poigravao, probao, pokušavao. To je posebno interesantno s obzirom na to da je scenarista Tom Šulman napisao lik kultnog profesora po ugledu na sopstvene predavače. Od jednog od njih pozajmio je i sklonost ka stajaćem predavanju lekcija sa katedre!

Najteža karika

Vilijams možda jeste najveća, ali nije i jedina glumačka poslastica filma Pitera Vira. Ovo poetsko-filmsko vizuelno „zdanje“ sigurno se ne bi moglo zamisliti bez mladih glumačkih dodataka, fenomenalnog Roberta Šona Leonarda i simpatičnog Itana Hoka, čiji su likovi takođe inspirisani Šulmanovim kolegama sa faksa. Nil Peri, tragični student kojeg igra Leonard, najvažnija je emocionalna karika filma i najbolji pokazatelj težine kitingovskog „carpe diem“.

02-nil-peri

Mladi Robert Šon slomio je srca miliona u ovoj ulozi. Gotovo je nevjerovatno kako je njegova karijera kasnije pala u zapećak: vratio se pod velika svjetla reflektora tek 2004. sa serijom „House M.D.“

No, pitka režija i ubjedljiv scenario ipak nijesu oduševili mnoge vodeće filmske kritičare sa čuvenim Rodžerom Ebertom na čelu. Štoviše, prema njegovom mišljenju, pretencioznost i „providnost“ priče ubili su svako uzbuđenje u vezi sa Virovim filmom.

To je vrlo diskutabilno mišljenje, iako je Ebert bez sumnje kritičarski maestro. Jer, to što možemo da predvidimo kraj filma „Dead Poets Society“ i nije pretjerano bitno.

Vrsna poenta

Kitinga na kraju otpuštaju kriveći ga za samoubistvo njegovog učenika, ali ta „očekivana“ smrt Nila Perija jeste višeslojana i ima snažan uticaj na kompletan kontekst. To što smo vidjeli da dolazi ni po koju cijenu ne znači da nije bila dovoljno emotivno snažna da zaokruži dobru i zanimljivu priču poput ove koju je ispisao „Dead Poets Society“.

03-finis-filma

- O kapetane, moj kapetane - uzvikuju učenici Vilton akademije u posljednjim kadrovima aludirajući na poemu čuvenog Volta Vitmana, koja je napisana nakon smrti Abrahama Linkolna.

Samo taj kadar, taj zadovoljni osmijeh, taj ranježeni pogled profesora Kitinga ka učionici u kojoj su skoro svi njegovi bivši đaci na stolovima – dovoljni su za fenomenalnu poentu priče. Profesor je na kraju ipak uspio da ispuni namjeru s početka. Spasio ih je. Promijenio je njihov pogled na svijet.

Time je i režiser Piter Vir uspio da nama, gledaocima, pošalje važnu poruku slične konotacije. Na koncu, uvijek može da bude pravo vrijeme za carpe diem, zar ne?

FOTO: pinterest.com / youtube.com / imdb.com

Komentari: 0

Novi komentar