Pojedini fudbaleri iz Srbije, članovi reprezentacije Crne Gore, koji su zbog fudbala dobili državljanstvo Crne Gore, odbili su da nastupe za svoj tim na utakmici protiv Kosova. Solidarišući se s njima, ili bolje rečeno imajući iste probleme u svojoj matičnoj državi kao i oni, selector Tumbaković je odbio da void ekipu na toj utakmici.
Utakmica s Kosovom je za našu reprezentaciju bila izuzetno značajna, pa se slobodno može reći da su nam „braća“ zabila nož u leđa. Opravdaše se da ne priznaju državu Kosovo i neće da igraju protiv njih, ali to izvedoše tako da i reprezentaciji Crne Gore nanesoše veliku štetu. Sve je vrhunski smišljeno i realizovano, aferim komšije. To što ste dobro napravili Kosovu, a nama loše, vama nije bitno. Događaji iz prošlosti nas uče da je srpska politika najčešće vukla poteze koji su išli u korist njenih neprijatelja.
Navedenu situaciju treba sagledati sa dva aspekta. Nakon određivanja kvalifikacionih grupa znalo se da je Kosovo u našoj grupi. Vjerujem da to nije bilo po volji rukovodstva FS Crne Gore jer se postavljao ozbiljan problem organizovanja te utakmice. Sasvim sam siguran da je za selektora Tumbakovića i reprezentativce iz Srbije problem bio još veći. Znali su da će protiv te reprezentacije igrati u Podgorici, ali trebalo je izaći na megdan i u Prištini. Jasno je da, kada se uoči problem, treba ići u susret njegovom rješavanju. Nije mi poznato šta je po tom pitanju uradilo rukovodstvo našeg Saveza. Ako je nešto i rađeno, o tome javnost nije obavještavana, što je donekle i normalno jer se radi o problemu koji se rješava u „kući“.
Od dana kad je određeno da će naša reprezentacija i Kosovo biti u istoj grupi, pa do par dana prije odigravanja utakmice, izjave svih iz našeg tabora svodile su se na to da je to utakmica kao i sve ostale, s razlikom što je pobjeda maltene obavezna. Sve se naglo mijenja dan-dva prije odigravanja utakmice. Počinje orkestrirani pritisak na fudbalere iz Srbije i selektora. Mediji obavljaju gro posla. U kampanju se uključuju i navijači. Zna se kako oni obavljaju posao u Srbiji. Ne prezaju ni od ugrožavanja lične sigurnosti, bez straha od zakonskih posljedica. Kada neko ugrožava sigurnost porodica javnih ličnosti, to je terorizam. Protiv njega samo država može da se bori. Ako to ne radi, onda je pozicija ugroženih katastrofalna.
Ovdje je posebno interesantno sljedeće. Ne postoji nijedan orkestar koji može dobro svirati ako nema dirigenta. Jako bih volio da znam ko je u ovom slučaju bio dirigent. Sigurno je to neko moćan, jer je nastup bio kvalitetan i krajnje efikasan - Crna Gora je oštećena.
Srpska nacionalna politika je da se ne priznaje Kosovo kao država. To je legitimno i sa tim nema problema. Fudbaleri i selektor, kao članovi srpskog društva, mogu podržavati takvu politiku, što je razumljivo. Pa, kada je to tako, đe su bili do sada? Kako nijesi na vrijeme zauzeli stav o svom odnosu prema utakmicama s Kosovom. Mudro su ćutali i čekali da vide kojem će se carstvu prikloniti. To je ono što im zamjeram. Nijesu smjeli dozvoliti da u posljednjem momentu ostave reprezentaciju na cjedilu. Znači, nije problem što nijesu igrali ovu utakmicu, već vrijeme i način kako su tu odluku sproveli u djelo.
Drugi aspekt svega ovog je onaj ljudski. Živjeti s porodicom u Srbiji a ne ispoštovati zahjeve navijača je jako opasno. Napominjem da su to navijači prema kojima je svaka vlast u Srbiji blagonaklona. Zato ne treba ove, do juče naše, pobjegulje kriviti što su napustili reprezentaciju. Tumbaković na osnovu onog što je uradio, njegovog profesionalnog odnosa i džentlmenskog ponašanja, zaslužuje poštovanje. Ivanićev odnos prema crnogorskom državnom dresu bio je na visokom nivou. Za Stojkovića smatram da je u igri vrlo često stavljao lično ispred kolektivnog, i da se zabavljao više nego što reprezentativne obaveze nalažu. S obzirom na to nemaju pravo, a uz to i nijesu u pravu, oni iz naše sredine koji ovu trojicu stavljaju na stub srama. U startu njihov lični stav prema igranju protiv Kosova očigledno nije bio onakav kakav je sada. Morali su ga pod pritiskom promijeniti. Treba to razumjeti jer su oni ljudi od krvi i mesa. Zašto bi sebi i svojim porodicama pravili pakao od života? Zapitajte sebe da li biste i Vi to uradili?
U ovom sivilu bilo je i nečeg lijepog. To je odnos Simića, Marušića i Bećiraja (oni su naturalizovani Crnogorci) prema reprezentaciji. Bećo je privrženost crnogorskom reprezentativnom dresu pokazao mnogo puta, pa je razumljivo što pritisak, koji je postojao, kod njega nije urodio plodom. Simić je u prethodnom period pokazao da je naš. Treba vidjeti kako ushićeno pjeva crnogorsku himnu. Marušić je igrač najveće klase u našoj reprezentaciji, pa zato na njega vjerovatno nije bilo velikog pritiska. Siguran sam da, iako ga je bilo, kod njega nije mogao naći plodno tlo.
Postavlja se pitanje da li rukovodstvo FS Crne Gore u ovoj blamaži ima odgovornosti? Sigurno da. Problem je tinjao, oni ga nijesu prepoznali. Bili su potpuno nespremni za ono što se desilo. Neko će reći, kako su mogli znati da će se ovo desiti? Nekad se ponešto mora i predvidjeti. Ne može se nikome slijepo vjerovati.
Kada u reprezentaciji ima previše „stranaca“, ona ne može biti stabilna i otporna na uticaje sa strane. Tu se otvara jedno ključno strategijsko pitanje. Da li praviti reprezentaciju od crnogorskih državljana po cijenu i slabijih rezultata, ili, kao do sada, onu sa strancima koja ima veći potencijal, ali koja, na moju žalost, nije postigla neki značajniji rezultat.
To što o ovome misli rukovodstvo saveza koje i donosi odluke je najbitnije. Ubijeđen sam da moramo imati više povjerenja u fudbalere sa domaće scene. U Crnoj Gori nemamo kvalitetnih klubova, ali pojedinaca imamo.
Postoji još nešto što me proganjalo za sve vrijeme bitisanja crnogorske reprezentacije. Kako je moguće da u Crnoj Gori nema iskusnog trenera koji bi mogao da obavlja dužnost pomoćnog trenera u reprezentaciji. Od njega bi imali korist i selektor i igrači. Da je tako, ne bi neiskusan trener sada vodio reprezentaciju. Uz ogromno uvažavanje ljudskih osobina i igračke karijere Džudovića, neprihvatljivo je da njegov prvi posao, u ovako delikatnom trenutku, bude da samostalno vodi reprezentaciju, bez pomoćnika, sa trenerom golmana.
Zato sljedeći zadatak Izvršnog odbora FS Crne Gore nije samo određivanje novog selektora, već i donošenje strategijskog plana reprezentativnog fudbala.
P.S. Uvijek mi je bila draga narodna izreka „u se i u svoje kljuse“.
