Radmila Uskoković-Ivanović, prva sportska novinarka u Crnoj Gori

Najdraže su mi priče do kojih sam najteže došla

Svi imamo onu jednu osobu koja uvijek čini da se osjećamo sigurnije i bolje kada smo na poslu. I obrnuto - bez koje imamo utisak kao da nas „iz kolosjeka“ može izbaciti i najmanji problem. U redakciji Pobjede, ta titula bez sumnje pripada Radmili Ivanović-Uskoković, šefici deska i zamjenici glavnog i odgovornog urednika. 
Objavljeno: 11. 06. 2019 - 11:09 Promjenite veličinu teksta: A A A

 

Mlađe kolege nijesu je prozvale Učiteljicom i Razrednom bez dobrog razloga - i to u najljepšem smislu tih riječi. Jer, Rada ih čuva. Skoro svakog dana lebdi između redakcijskih stolova, nenametljiva i gotovo nevidljiva - a uvijek spremna da pomogne. Nije važno da li je u tom trenutku zakočila hemijska olovka ili štamparija... Svi u redakciji imaju osjećaj da Rada ima obje rezerve u torbi.

Starije kolege odlično znaju koliki je doprinos dala, i još ga daje, novinarstvu od 1988, kada je počela karijeru u Radiju Crne Gore, a potom godinu kasnije prešla u Pobjedu. Praćenje sporta bio joj je prvi zadatak u obje redakcije, ali onda su uslijedili i tekstovi u raznim oblastima – od unutrašnje politike, preko crne hronike, do ekonomije i prosvjete. 

Sa nepune 32 godine, postala je šefica deska i pomoćnica glavnog urednika. Kasnije je uređivala unutrašnjo-političku rubriku, postala je zamjenica glavnog urednika, pa urednica dopisničke mreže, pa je ponovo radila u desku... I opet napravila krug na uredničkim mjestima u redakciji Pobjede.
Starije kolege sve ovo vrlo dobro znaju, ali mlađe i dan-danas umiju da se začude kada čuju da je Radmila Uskoković-Ivanović počela karijeru - u sportskoj redakciji. Jednostavno ju je teško zamisliti, tako „uporno“ smirenu i daleku od svijeta punog cike, vriske i emocija većih od života - kako se lakta za priče u novinarskom krugu koji je i dan-danas, a kamoli prije 30 i kusur godina, i dalje prilično „muški“.

Ali, možda je baš nježnija priroda tajna uspjeha prve crnogorske sportske novinarke. Da li joj je baš takav „pristup“ novinarstvu otključao vrata do mnogih velikih zvijezda i sjajnih priča – ne samo sportskih? Nedostaje li joj teren? I kako je uopšte rođena ta silna ljubav prema sportu?
Mi pitamo, a Radmila Uskoković-Ivanović odgovara u svom stilu - puna ljubavi i posvećenosti prema novinarstvu, ali i potpuno svjesna poteškoća sa kojima se suočavaju, a često ih i sami proizvode pripadnici ove profesije.

01-rada-uskokovic

                                                 Radmila Uskoković-Ivanović

ANALITIKA: Kako je devetnaestogodišnja gimnazijalka odlučila da se bavi sportskim novinarstvom? Da li je tu riječ o fascinaciji iz djetinjstva, naklonosti koja se budila u porodičnom okruženju ili...? 

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Fascinacija iz ranog djetinjstva i naklonost u porodici rezultirali su logičnim i željenim izborom. Braća, sestre i ja znali smo napamet generacije i generacije sastava u više sportova, u pola noći bismo diktirali koliko je trčao Sebastijan Kou na 800, a koliko na 1.500 metara, koliko je skočio Karl Luis, redovno bilježili prolazna i krajnja vremena slaloma Bojana Križaja ili Roka Petroviča u Vengenu, Madoni di Kampiljo ili Šladmingu, dužinu letova na Četiri skakaonice... 

Pamtim i kada smo 1984, tokom OI u Los Anđelesu, namjestili jedan od kućnih časovnika na „američko vrijeme“ da bi nam bilo lakše da pratimo takmičenja. Posebno mjesto i snažne emocije bile su rezervisane za naše, crnogorske i podgoričke klubove i sportiste, samo smo imali znatno manje prilike da ih gledamo nego sada. Zbog toga smo s nestrpljenjem iščekivali radio prenose košarke subotom i fudbala nedjeljom (pamtim stihovane doskočice Ivana Tomića), kao i Sportsku subotu, Sportski pregled, Indirekt...

02-prvi-tekst-u-pobjedi

                                            Prvi tekst u Pobjedi

Nije nam bilo dovoljno da navijamo i zapisujemo, nego smo na livadi ispred kuće na Zabjelu održavali „naše olimpijske igre“. Krečom smo iscrtavali atletsku stazu, u metalni stub „kreveta za loze“ urezivali visine za skok u vis, a kladivo improvizovali od volana i prednjeg točka dječjeg bicikla koje je jednom završilo i na komšijskom krovu... Koš je bio na počasnom mjestu u dvorištu sa precizno izmjerenih 3.05 m, fudbal smo igrali na ulici, a „skijali“ na ostacima lamperije kod garaže... Čak smo i formirali ekipu koja se zvala „Naše nade“. 

Možda je u tim aktivnostima tajna mojih „uspjeha“ na školskim takmičenjima u atletici i košarci. Sjećam se da sam i računanje naučila tako što sam sa đedom u Lješanskoj nahiji od te 1976. (kad sam krenula u prvi razred) oduzimala godinu rođenja prvoligaških fudbalera iz albuma sa sličicama...

ANALITIKA: Čega se najbolje sjećate u vezi sa prvim radnim zadatkom? 

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: U Radio Crne Gore došla sam u proljeće 1988, direktno iz gimnazijske klupe. Uglavnom sam radila priloge o manje popularnim sportovima i lokalnim klubovima. Svakodnevno sam učila - kako sjednicu Skupštine nekog kluba koja je trajala pet sati tačno i jednostavnim jezikom sažeti u izvještaj od minut i po, kako odvojiti bitno od nebitnog, kako odrediti lid, koga direktno citirati, a koga prepričati, kako treba da glasi najava priloga koju ostavljam uredniku... 

03-u-redakciji-sa-dejom-savicevicem

                                          U redakciji sa Dejom Savićevićem

Pobjeda je u maju 1989. objavila poziv mladim novinarima i ja sam odlučila da dođem. Prvi moj tekst u Pobjedi objavljen je 12. juna te godine na trećoj strani dodatka Sport sedam, a tema je bila rad KK Ljubović i igrača koji su ponikli u tom republičkom ligašu. Rečeno mi je da napišem nešto po izboru, a pošto je moj brat trenirao u Ljuboviću, najlakše mi je bilo doći do tog kluba. 

ANALITIKA: Pamtite li neki vrijedan savjet koji Vam je uputio tadašnji urednik?

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Praksa je bila da, mi početnici, tekst otkucan na pisaćoj mašini predamo uredniku i sjedimo pored njega dok ga rediguje. Sjećam se da nijesam loše prošla na premijernoj redakturi, ali sam odlično zapamtila koje riječi i konstrukcije ne treba da koristim. Kad bih ponovila grešku iz prethodnog teksta, urednik bi ga pocijepao. To možda djeluje brutalno, ali je bio ubjedljiv način da učimo i ne ponavljamo greške. Naravno, nijesmo imali đe da „sejvujemo“ tekstove, osim u glavi i na papiru.

Urednici sportske rubrike bili su Aleksandar Saša Eraković i Dragan Bobi Perović, a jedna od lekcija koju su nam prenijeli jeste da uvijek treba prvo da napišemo naslovni blok pa tekst, kao i da moramo perfektno napisati prve dvije rečenice, jer ako tu omanemo - niko dalje ne čita. 
Takođe, govorili su nam i da je mnogo važnije da više znamo, a manje da pričamo, odnosno da riječi ne treba da trošimo uzalud. Insistirali su i na brzini u izvještavanju, što nije bilo jednostavno na početku, ali smo je savladali, naročito diktirajući u daktilobiro tekstove sa gostovanja ekipa i to iz hodnika ili sala koje su prokišnjavale. Fakat je da doživotno učenje „ne gine“ ni u jednoj oblasti.

04-sa-ivanom-strugarom

                                                 Sa Ivanom Strugarom

ANALITIKA: Na kakve ste reakcije nailazili kao prva žena koja se u Crnoj Gori bavila sportskim novinarstvom? 

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: I u Radiju i u Pobjedi bila sam jedina žena koja se zadržala u sportskoj rubrici, a iskusnije kolege pomagale su savjetima. Urednici naše tekstove nijesu „dijelili“ po muškom ili ženskom rukopisu, nego po - „dobro je“ ili „ispravi“. Porodici je moj izbor bio očekivan i podržavali su da radim ono što volim, uz uslov da redovno polažem ispite. U roku sam diplomirala književnost, uz svakodnevni angažman u novinarstvu.

Smatram da su me sportisti uglavnom pozitivno prihvatali zbog toga što sam željela da učim, a znala sam đe mi je mjesto. Jesam bila strahovito uporna, ali nijesam prelazila granicu miješanja u trenerski, igrački ili sudijski dio posla. Mnogo su mi u razumijevanju sporta koristila i putovanja sa ekipama – pa od Podgorice do Sarajeva i nazad slušam o lateralnim kretnjama u košarci, a do Užica i nazad o postavljanju odbojkaškog bloka. Putovanja „otvore“ ljude pa naučite dosta o njihovim karakterima i mnogo je lakše da ih razumijete na terenu.

05-clanovi-fk-buducnost-u-pobjedi

                                            Članovi FK Budućnost u Pobjedi

Insistirala sam na objektivnosti i čuvanju profesionalne etike i granica, pa niti od jednog sportiste nijesam doživjela neprijatnost. Bilo je prigovora i različitih gledanja, ali sve bismo raspravili i završili korektnim stiskom ruke. Na tome sam insistirala, možda i kao višestruka Vaga u horoskopu. 

ANALITIKA: Koja su Vaša najdraža iskustva iz perioda kada ste pratili sport? 

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Najdraže su mi priče do kojih sam najteže došla. Jedna od njih je od prije 25 godina razgovor sa našim uspješnim fudbalerom koga sam tražila ujutro od osam sati na fiksne telefone: zvala kod roditelja, kod djevojke, kod 20 saigrača iz kluba, išla u četiri kafića u koje sam saznala da je odlazio, jer sam morala do 20 sati da imam rubriku o njemu. 

Posljednja šansa mi je bilo saznanje da predveče imaju trening, na koji on nije bio obavezan da dođe. I ja sam čekala, čekala, čekala, a on se pojavio posljednji. Rekao je da nema vremena za novine jer kasni, a mora da se spremi za trening. Nije mi padalo na pamet da odustanem, nego smo razgovarali tako što sam stajala ispred vrata svlačionice i postavljala pitanja dok se on spremao za trening...

06-sa-trenerom-veskom-vukovicem

                                             Sa trenerom Veskom Vukovićem

Trčeći sam otišla u redakciju i nabrzinu napisala tekst koji možda i nije bio za više od trojke, ali sam ja bila srećna za pet plus! Sad mi toliko zvanja i obilazak lokala djeluje smiješno pri svim varijantama telefona, Vajbera, Instagrama, Fejsbuka i Tvitera.

Bilo je na desetine anegdota iz perioda sportskog izvještavanja, posebno na putovanjima.  Događaj koji nijesam zaboravila je gostovanje sa odbojkašima Budućnosti u Tetovu krajem decembra 1989, kada me je šef recepcije u hotelu u kome smo bili smješteni zatvorio u sobu i tražio da priznam „sve što znam“ o tada aktuelnom svrgavanju Čaušeskua. Bila sam zatečena, dugo sam ga ubjeđivala da sam tu isključivo zbog sporta. 
Najvrednije iz sportskog novinarstva je što sam naučila zanat i stekla brojna poznanstva, kao i nekoliko prijateljstava za sva vremena. 

Prvi tekst u Pobjedi

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Sjećam se da sam tog ponedjeljka 12. juna 1989. na kiosku kod tadašnjeg Hotela „Crna Gora“ kupila Pobjedu i bila sigurna da je prodavačica, ali i svi koji su me tog dana sreli znali da je izašao moj tekst. I sada, tri decenije nakon toga, sjećam se koliko sam bila srećna, zemlju nijesam dodirivala na povratku do kuće na Zabjelu. Kad bih kasnije čitala taj tekst, zanatski bih mu našla stotinu mana, ali taj osjećaj zadovoljstva da radim nešto u čemu uživam, da sam povezala sport i pisanje i da će ga čitati desetine hiljada ljudi – bilo je ostvarenje sna iz djetinjstva.

 

ANALITIKA: Ni u jednoj profesiji nije lako biti prvi. Da li ste morali da se borite sa nekim sterotipima o ženama kojima baš i nije mjesto u „muškoj“ redakciji?

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Prvih godinu - dvije svakodnevno sam se srijetala sa ljudima koji su sa čuđenjem i podozrenjem gledali na moj izbor, ali sam bila oduševljena baš sportom i nijesam sebe vidjela u drugoj oblasti. Borba sa stereotipima je tih godina značila da „treba“ kao kompliment da shvatim kad neko kaže: „Svaka čast, ko bi rekao da je ovo žena pisala“. 

07-susreti

                                         Susreti

Da sam bila starija, vjerovatno bih sve teže preživljavala, a ovako sam sa 19-20 godina razmišljala kako da mi sljedeći tekst bude bolji, a na pokušaje omalovažavanja ili nijesam odgovarala ili jesam - osmijehom. Poslije nekoliko godina svakodnevnog rada, navikli su se i sagovornici i publika, a najubjedljivije sredstvo borbe bili su stalno učenje zanata, obnavljanje pravila, obogaćivanje arhive i pisanje svih žanrova. 

Sigurna sam da se učenjem i radom, uz veliku energiju, nenametljivost, podlogu i ambiciju može postići da se ženski rukopis o sportu kvalitetom ne razlikuje od muškog, a smirenost i dostojanstvo ga dodatno mogu obogatiti. Kao i u svemu, trebalo je vremena i truda da steknem povjerenje, a poslije je bilo situacija da su neki „teški“ sagovornici baš sa mnom htjeli da razgovaraju. Ili im je, možda, samo bilo teže da me odbiju za izjavu baš zbog toga što sam žena.

ANALITIKA: Sada se mnogo više žena bavi sportskim novinarstvom. Mislite li da im je lakše da se izbore za poštovanje u ovoj sferi? 

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Prvi stereotipi na koje sam ja nailazila bili su da žene ne mogu poznavati fudbal jer ga nijesu igrale i da su u sportu da bi se bogato udale. Opet, nikad nijesam čula da je neko kolegi rekao da se ne razumije u fudbal iako ga nije igrao ili da prati sport da bi se dobro oženio. 

08-sa-proglasenja-sportiste-godine

                                                  Sa proglašenja sportiste godine

Sada koleginicama nije ni lakše ni teže - samo je sve drugačije i smatram da svako mora naći svoj sistem da se izbori za poštovanje. Koliko je, zbog tehnološkog napretka lakše doći do informacije, toliko ju je, iz istog razloga, teže sačuvati...

Smeta mi što su pogubljene mnoge granice dobrog ukusa, pristojnosti i što je sve manje podrške i pomaganja, a više zajedljivosti i odmaganja svake vrste. Voljela bih da ima više žena u sportskom novinarstvu, jer se različitim stilom i rukopisom bogati medijska scena, otvaraju nova poglavlja i ohrabruju nove generacije.

ANALITIKA: U suštini, nijedna novinarka, ni novinar ne bi trebalo da ima problema ako je profesionalac...

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ:  Neznanje je neuporedivo veći problem od stereotipa. Suštinski ne pravim razliku između sportskog novinarstva i ostalih oblasti - svugdje se traže kvalitet, tačnost i objektivnost, pouzdan izvor informacije, pravovremena reakcija, nalaženje dobrih tema i sagovornika, a obrazovanje, naklonost i odmjeren izraz su ono po čemu se odvajamo ili usmjeravamo. Slušala sam da kolege iz drugih rubrika gledaju na sportsko novinarstvo sa potcjenjivanjem, ali to su uglavnom bili oni koji nijesu nikad ni pisali o sportu. 

09-crtice-o-fudbalu

                                        Crtice o fudbalu

ANALITIKA: Koje biste još moderne novinarske izazove izdvojili kao najprisutnije? 

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: U eri digitalizacije i ultratehnološkog razvoja  novinarstvo se transformiše i traži novi identitet. Nekad su informacije kreirale institucije ili velika preduzeća, a sada ih kreira ko stigne. Bez ikakve provjere u komentarima na društvenim mrežama i nekim portalima, mogu da osvanu neistine i brutalne uvrede i da za njih niko ne odgovara. Tradicionalne novinarske vrijednosti sve češće su potisnute radi kratkoročnog i/li dugoročnog cilja medija, dok ekonomska neizvjesnost, globalno, gura ka odustajanju od profesionalnih standarda i autocenzuri, a pozicija na tržištu umnogome zavisi od oglašivača. Zbog svega toga - najveći moderni novinarski izazov je Nj.V. Činjenica.

ANALITIKA: Nedostaje li Vam sportsko izvještavanje sada kada se bavite mnogo širim temama?

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: U junu je počela 32. godina otkako sam u novinarstvu, ali ne pamtim dan bez makar desetak pročitanih informacija o sportu. Prožimanju sporta i života zajednička je borba da prvo nadmašite samog sebe, da shvatite neminovnost smjenjivanja pobjeda i poraza, veliki rad i jake emocije između dobijenih i izgubljenih bodova. Bitno je da ostanemo stabilni i spokojni, čiste savjesti pred samim sobom, da se ne ogriješimo o nekoga, da ne prećerujemo ni u jednom segmentu ili pravimo predstavu od profesije ili od života. Ključno je da uradimo najbolje što možemo u tom trenutku, iako to nekad i ne bude dovoljno za pobjedu - ni na utakmici, ni u životu. 

radmila-uskokovic-ivanovic-sa-veljkom-uskokovicem

                                          Sa Veljkom Uskokovićem

ANALITIKA: Proteklih mjeseci spremali ste Monografiju povodom 70 godina KK Budućnost. Koji su najveći izazovi sa kojima ste se susreli vodeći tim koji je radio na ovako zahtjevnom projektu?

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Autorski tim uložio je veliki trud u pripremu prve Monografije o KK Budućnost. Bilo je zahtjevno naći podatke od 1949. godine i prvih, totalno amaterskih uslova i utakmica Budućnosti do fanatičnih evroligaških trijumfa u uzavreloj „Morači“, tragati mjesecima po arhivima za rezultatima i fotografijama, od kojih će mnoge biti prvi put objavljene. Knjiga će biti hronološko svjedočanstvo, ali i više od toga – zbirka sjećanja i živih riječi o generacijama koje su utkale sebe u Budućnost i Budućnost u sebe. Vrijedilo je slušati ljude u devetoj deceniji koji vraćaju film na drvene table, prašnjave, pa betonske terene u centru grada i Njegoševom parku, vožnje kamionom do Ivangrada i oskudici svega osim želje i volje, preko izuzetnih igračkih i trenerskih legendi koje su čari tog sporta nosili širom svijeta, do najnovijih idola mladih... Posao smo radili predano i posvećeno, s poštovanjem i ljubavlju, a sada je u „finišu četvrte četvrtine“. 

radmila-uskokovic-ivanovic-ljesanske-igre-1993

                                             Lješanske igre 1993.

ANALITIKA: Savjet za mlađe kolege kojima je novinarstvo u krvi? Da li je tačno da je ovo najbolji posao ako novinar okači pero o klin na vrijeme?

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Savjet je da svako izabere za sebe put koji procijeni da mu najbolje odgovara, da insistira na balansu i lojalnosti, da izbjegava komentarisanje tuđih izbora, a obavezno da se distancira od sujeta i intriga licemjernih i dokonih. 

Ovaj posao mnogo troši jer se ne može raditi bez temeljnog poznavanja materije, stalnog učenja, objektivnog i poštenog odnosa prema tekstu i sagovornicima, procjeni teme i realnog shvatanja uloge novinara, ali i bez velikih odricanja, discipline svake vrste, strasti i ogromne energije. Vrijede samo kontinuitet i kvalitetno trajanje, a konflikti, podmetanja i tabloidizacija su za jednokratnu (zlo)upotrebu. 

Ono što je izvjesno jeste da nas svakog dana sačekaju prazne strane koje treba uspješno osmisliti, napisati, urediti i ponuditi čitaocima. I tako svakog dana iznova, uprkos svim modernim izazovima koje nosi naša profesija. Kad podvučem crtu – srećna sam što sam novinarka, a dali su mi ime da radim i ne bi ni bilo pametno da ga demantujem.

Tiraž u tri primjerka

USKOKOVIĆ-IVANOVIĆ: Jedna od ubjedljivijih uspomena iz našeg druženja i igre sa komšijama u osnovnoškolskom uzrastu bilo je pisanje novina. Imale su četiri strane, zvale su se Novo doba, a ogromnim naporima napravili bismo tri primjerka. U vrijeme kada je sadašnjoj djeci tehnologija dostupna na dugme, zvuči više nego naivno i smiješno što je te 1981. neko od društva iz ulice spomenuo fotokopir aparat, pa je naša najveća želja jednog ljetnjeg raspusta bila da zamolimo mog ujaka (koji je bio jedan od rukovodilaca u Zavodu za statistiku) da nam iskopira novine u još dva primjerka... Lijegali smo i budili smo se sa tom idejom, koja se nije ostvarila.
 

 

Razgovarala: Marija Ivanović-Nikičević

FOTO: Ivana Božović/Privatna arhiva
 

Komentari: 0

Novi komentar