Vampire Weekend, album „Father of the Bride“

Džoni Keš u globalnoj košnici

Čak 18 pjesama dotiču potpuno različite teme i kutke planete, a uklopljeni su u lagodnu, laku muzičku formu. Zbog toga je jasno zbog čega je album, već u najavi, bio opisivan kao „Bijeli album The Beatles pola vijeka kasnije“.
Objavljeno: 16. 06. 2019 - 14:00 Promjenite veličinu teksta: A A A

Cijela decenija bila je potrebna da Vampire Weekend izroni iz blata licemjerja i nihilizma urbane američke srednje klase. U toj primordijalnoj kaši, jedan bljesak, munja genija frontmena Ezre Keniga, bila je dovoljna da razgori životnu iskru najbitnijeg benda američke alternative u ovoj deceniji.

„Father of the Bride“, četvrti album Njujorčana, je poput pokušaja jednog mrava da proširi horizont svoje perspektive. Da zajaše tu neobjašnjivu, okrutnu opasnost sa visine, taj strašni đon čovječanstva, pod kojim je samo nasumični plijen. Ako je kultni album „Modern Vampires of the City“, raskošni i blistavi lament nad neobjašnjivom smrtnošću i beskraju praznih dana, bio ograničen okvirima jednog američkog grada - onda je poprište „Father of the Bride“ cijeli svijet.

Lagodna forma

Čak 18 pjesama dotiču potpuno različite teme i kutke planete, a uklopljeni su u lagodnu, laku muzičku formu. Zbog toga je jasno zbog čega je album, već u najavi, bio opisivan kao „Bijeli album The Beatles pola vijeka kasnije“. Poređenje, koliko god bilo pretenciozno, nije promašeno - makar kada je forma i krajnja ambicija u pitanju. Kenigova paleta posve različitih ideja, emocija i trvenja naše svakodnevice nije manje bogata od Makartnijeve i Harisonove. I na sličan način se pjesme nadovezuju, prepliću, ili rasipaju u naizgled besmislene i savršeno lucidne momente. Ovo je album na kojem ima i folka i bluza (sjajni dueti sa Danijelom Hejm), ali i prelijepih i potpuno jednostavnih klavirskih balada („My Mistake“)... Riječi najčešće imaju banalnost i čistoću nekog uzgrednog napjeva sa kraja fabričkog radnog vremena, trudbeničke ili gastarbajterske skele. 

 

vampire-weekend-3

 

Šarmantno i cinično

Velike ideje? Jedan od ključnih momenata, pjesma „Sympathy“ lomi se oko beskrajno sunčanog flamenka i rane elektronike Pet Shop Boysa. Šarmantno je poređenje iracionalnog zaljubljivanja sa neobjašnjivom plimom populizma i ksenofobije, širom ,,zapadnog“ svijeta. U „Harmony Hall“ stala je i Kenigova vječita opsesija propale romanse, ali i provokativno provučena opservacija o stokholmskom sindromu. Za veliki geopolitički momenat u pjesmi kada mučenik postaje mučitelj, Kenig bira - formiranje države Izrael! „Unbearably White“ je put u središte lavine potpuno prazne svakodnevice, dok se „How Long“ vrlo šarmantno, i vickasto i gorko hvata za „neizdrž“ takvog života. Čak tri duela sa Danijelom Hejm (harizmatična gitaristkinja rok-trija Haim) su cinična, gotovo posprdna slika moderne veze koja se rasipa pa rađa iz pepela... Poput modernog Džonija Keša i njegove Džun, čija veza nema baš bilo kakvog smisla: ,,Aleluja, još si moj/moja, a sve što činim je gubljenje tvog vremena“.

Brušenje identiteta

U svom tom silnom i bolnom tumaranju po koordinatama planete, ulicama bolno sličnih gradova, čat-prozorima koji ne uspijevaju da progovore bilo šta novo, u kovitlacu istinitih ili lažnih vijesti koje svijet ne čine makar malo smislenijim - Kenig je izbrusio autorski identitet. Ali, i malo izgubio oštricu, pa „Father of the Bride“ ipak nema veliku, blistavu pjesmu kao što su bila makar četiri hita sa „Modern Vampires“. Odlazak multi-instrumentaliste i producenta Rostama Batmangliđa iz benda prije tri godine nije bio toliko važan faktor, koliko činjenica da se Kenig malo udaljio od onog terena na kom je pokazao da se najbolje snalazi. Od onog gacanja po površini živog blata duhovnosti i vjere modernog, sebičnog i licemjernog čovjeka. Baš tu je najviše spuštenog garda i izbačen iz težišta - i čini se da ga te teme mnogo više dotiču od neizdrživog zujanja u velikoj planetarnoj košnici. S. STAMENIĆ

(ocjena: 81/100)

Komentari: 0

Novi komentar