Black Mirror S05

Zlatno doba košmara je iza nas

Ako ste očekivali neki novi „USS Callister“, operu u svemiru ili ne-daj-Bože epiku u fazonu fantazijskog svijeta „Game of Thronesa“ – ostavite svaku nadu
Objavljeno: 16. 06. 2019 - 23:20 Promjenite veličinu teksta: A A A

Kad je u pitanju Čarli Bruker, kreator planetarnog hita „Black Mirror“, manje obično znači više, snažnije i bolje. Prva i druga, najbolje sezone serijala koji je preko noći proglašen „Zonom sumraka“ novih generacija, imale su samo po tri epizode. Kada je šou prešao sa TV Channel 4 na Netfliks, taj broj je dupliran. No, sa povećanjem broja epizoda nije došlo i do jačanja kvaliteta.

Brukerov „digitalni gavran“ ostao je jedan od najboljih distopijskih serijala našeg vremena, ali oni koji su ga pratili i prije Netfliksa nijesu mogli da sakriju blago razočaranje, naročito poslije vrlo tranjave četvrte sezone.

Kada je saopšteno da će peta sezona biti „prepolovljena“ samo na tri epizode zbog velikog ulaganja u interaktivni film „Black Mirror: Bandersnatch“ (2018), Brukerovi fanovi ponadali su se da će to biti to. Nažalost, tri nove epizode dostupne na Netfliksu pokazuju da „manje je više“ ipak ne mora da važi za Brukera.

 

Slatki krajevi

U novim epizodama Bruker se bavi VR seksom, socijalnim mrežama i Majli Sajrus robotima u svjetovima koji više ne djeluju toliko futuristički. Sve priče su intimizirane i „na pet minuta“ udaljene od nas. Prikazuju posljedice korišćenja tehnologije isključivo na živote pojedinaca koji ih rabe. Nema stvaranja neke šire, a kamoli planetarne slike toga na koji način je tehnološki pomak/novitet mogao da utiče na društvo.

Budući da su sve priče intimizirane i usidrene u veoma bliskoj budućnosti, u novoj sezoni nema skakanja iz jednog žanra u drugi i pomjeranja njihovih granica. Dakle, ako ste očekivali neki novi „USS Callister“, operu u svemiru ili ne-daj-Bože epiku u fazonu fantazijskog svijeta „Game of Thronesa“ – ostavite svaku nadu.

Na nadu posebno zaboravite ako vas je „Black Mirror“ najviše osvojio izuzetno gorkom i sumornom vizijom budućnosti i krajevima poslije kojih satima ne znate gdje udarate, što treba da mislite i postavljate 1.000 „što ako...“ pitanja.

Nove tri epizode krase hepi endovi, i to ne blekmirorovski tužni i gorko-slatki, najbliži srećnim krajevima koliko to mračnjak poput „Black Mirrora“ može da bude. Finiši ovih priča sežu od u najbolju ruku pristojnih, do totalno banalnih. Toliko naivnih, da ne možete da povjerujete da ih je napisao Bruker. Toliko neupečatljivih, da se pitate hoćete li za koju godinu i po čemu pamtiti petu sezonu. I toliko tupavih, da nećete željeti da prihvatite činjenicu da je Trent Reznor dozvolio Majli Sajrus da obradi pjesmu „Head Like A Hole“ benda Nine Inch Nails.

black-mirror-s05-2

Konfete u mozgu

Možda je loš utisak svjetskih kritičara i mnogih fanova posljedica prevelikih očekivanja, naročito nakon „obrtanja igrice“ Brukerovim interaktivnim filmom „Bandersnatch“. Poslije njega vam ovo dođe kao akustična svirka Sloba Kovačevića nakon što ste nekom ludom srećom uspjeli da se domognete bine tokom oktanskog koncerta The Clasha.

Krenimo od prve epizode „Striking Vipers“ (62’), koja je dobila ime po istoimenoj VR igrici što prebacuje um igrača u avatara. Cilj ove priče, kao i igre, jeste da raznese gledaocima mozak u konfete. Da ih natjera da uživaju, ali i da natjeraju moždane vijuge u galop pitajući se što bi uradili kada bi se odjednom, tokom igranja igre sa najboljim drugom, njihovi avatari poljubili – a oni doživjeli najbolji seks u životu.

Priča o Deniju (Entoni Maki) i Karlu (Jahua Abdul-Matin II) najbolja je u ovoj sezoni, ali ni pored ambicioznog i neobičnog spoja (skoro kao da su upareni „Moonlight“ i „Mortal Kombat“!) ne može ni da se uporedi sa sličnim pričama koje je ranije pisao Bruker.

Hoće učiniti da se osjetite nelagodno, možda čak i da upadnete u neki što-bi-mi-uradili razgovor sa partnerom/najboljim drugom. No, trip koji budi daleko je od duboke uznemirenosti i izmanijačenog postavljanja pitanja: „Što je najgore što bi moglo da se desi?“ koje je većina fanova vrtjela kroz glavu nakon gledanja najboljih epizoda, kao što su „Nosedive“ i „Hang the DJ“.

Ove dvije epizode dobri su primjeri toga kako uvođenje nekih naizgled korisnih tehnoloških novotarija može da promijeni emocionalnu mapu čitavog svijeta. Nažalost, Bruker nije pošao dalje od jesu-li-ili-nijesu-gej Denija i Karla. Nije pokazao različite posljedice korišćenja ove vrste VR igrice, iako je imao fenomenalnu temu. Bili svjesni toga ili ne, seksualna želja jedna je od najjačih koje nas oblikuju. Bilo bi interesantno vidjeti na koji način bi ovaj „novitet“ modifikovao moderne veze.

 

Tužni terorista

U drugoj epizodi „Smithereens“ (70’), koja nosi ime po istoimenoj socijalnoj mreži nalik Tviteru, Bruker potpuno napušta SF teritoriju. Ova priča vraća nas na teren blizak onom sa premijerom i je*anjem svinje iz „The National Anthem“, prve i možda najbolje epizode u istoriji „Black Mirrora“.

Glavnog lika Kristofera igra Endrju Skot, magnetičan u svakoj roli, od Morijartija („Sherlock“) do seksi sveštenika za kojim otkidaju ateistkinje („Fleabag“). Zahvaljujući njegovoj energiji predugih 70 minuta djeluje malo kraće, ali ni Skot baš nije uspio da izdigne Brukerovu poluskuvanu ideju.

Epizoda počinje terorističkim činom koji se, dok vrijeme odmiče, polako pretvara u vivisekciju žaljenja, tuge, kajanja, krivice. Gledaoci svjesniji koliko štete nanosimo sebi dozvoljavajući velikim kompanijama poput Fejsbuka i Tvitera da kupe naše privatne podatke – imaće utisak da ne gledaju budućnost, nego sadašnjost.

Lik Topera Grejsa, koji igra izvršnog direktora kompanije „Smithereens“, čak i aludira na Džeka Dorsija, izvršnog direktora Tvitera i njegov običaj da se na nekoliko dana povuče iz „civilizacije“ i obnovi energiju. No, osjećaj da gledamo „sada“ a ne „sjutra“ mnogo je jači zbog Skotove glume nego zbog ovakvih, možda čak i slučajnih detalja.

Opet, i ova epizoda ima problem sa razradom ideje. Sve je ovdje odveć poznato i mnogo bolje razrađeno u drugim „Black Mirror“ pričama. Ni Skotova gluma nije dovoljno snažna da pojača „brukerovski efekat“: osjećaj da će nas tehnologija sve uništiti ne zbog toga što je zla, nego zato što ne umijemo da je koristimo.

black-mirror-s05-3

Jezive mašine

Za kraj je ostavljena „Rachel, Jack and Ashley Too“ (67’), možda čak i najgora epizoda koju je ikada napisao Čarli Bruker. Sa jedne strane čeka vas usamljena tinejdžerka Rejčel (Anguri Rajs) koja je opsjednuta robotom u obliku omiljene pop zvijezde Ešli Ou (Majli Sajrus). Sa druge je baš ta popularna tinejdž senzacija, odnosno njena patnja zbog toga što joj menadžerka i tetka Ketrin (Suzan Pourfar) ne dozovoljava da stvara alt-rok muziku.

Početak i te kako obećava – i to dvije priče. Prva se odnosi na generacije djevojčica koje odrastaju ugledajući se na gomilu plastificiranih muzičkih idola, a druga ukazuje na nemogućnost tih istih velikih zvijezda da se iskobeljaju iz kandži milionske industrije.

Ne bi nam Bruker otkrio toplu vodu baveći se ovom milion puta obrađenom temom, ali imao je neke dobre ideje da bi je osvježio i učinio originalnom, totalno svojom.

Između ostalog, tu je mogućnost prenošenja ljudske svijesti u maleckog robota koji poprima sve karakterne osobine date ličnosti. I nešto još jezivije: mašina koja može da dopre do uma komatoznih pacijenata. To u ovom konkretnom slučaju znači da izvuče i unovči muziku koju „usnula“ pop zvijezda i dalje komponuje u glavi.

 

Odbrana titule

Zvijezda koja ne jede, ne umara se, ne troši novac, nije nepredvidljiva, ne odbija poslušnost... Nije li to ideal svakog menadžera okrenutog samo uspjehu i novcu? Možete li da zamislite na koji bi način ta vrsta tehnologije preoblikovala svijet muzičke industrije? Konkretno, što bi značila kad bi se mogla primijeniti na jednog Tupaka, Kurta Kobejna ili Majlsa Dejvisa?

Ne znamo da li zamišljate, ali ostalo vam je samo da zamišljate – jer Brukera uopšte ne zanima razrada ove sjajne ideje. Sjetimo se samo kako je prikazao društvene posljedice popularnosti zvijezda i nesnošljivog obožavanja fanova u epizodama kao što je „The Waldo Moment“. Ovdje nema ni traga takvom pristupu.

Kompleksna zamisao podređena je tinejdžerskoj priči koja se u drugoj polovini pretvara u neukusnu akcionu komediju krunisanu petparačkim pretvaranjem slatkog pop labudića u alt-rok ikonu. Uostalom, sa toliko bezveznim numerama koje pjeva Sajrus teško je povjerovati kako je njenoj menadžerki bila potrebna mašina da izvuče nove kompozicije iz nje. Ove pjesme zvuče kao da je mogao da ih napiše bilo ko, što dodatno pobija uvjerljivost čitave pripovijesti.

Male su šanse da Netfliks otkaže „Black Mirror“ poslije ove sezone, iako ne praktikuje da finansira duže od tri-četiri instalacije originalnih serija, što zbog troškova produkcije, što zbog toga što veliki broj epizoda demotiviše fanove da ih „stignu“.

No, mali broj epizoda i antologijski format jesu na Brukerovoj strani. Mnogo je bolje pitanje da li je zlatno doba košmara kojim nas je pogađao sada definitivno iza nas. Zato bi mu bilo bolje da se malo uozbilji i podsjeti nas na to zbog čega je njegov šou dobio vrlo laskavu titulu „Zone sumraka“ novih generacija.

Komentari: 1

POBRO

18. 06. 2019 - 09:32

"Zato bi mu bilo bolje da se malo uozbilji"? Moze li bit da ova recenica ugleda svjetlost dana kad kriticar pise o Carli Brukeru ili o bilo kojem profesionalcu? o GOT-u nijesi znala da pises, a kamoli o necem drugom. Prvo kurs pismenosti da upises, onda redom ako ce neko da objavljuje i cita kritike
Novi komentar