Dokazivanje vlasništva i prema srpskom Zakonu o restituciji crkvene imovine i prema crnogorskom predlogu zakona o slobodi vjeroispovjesti predviđeno je po upravnom postupku. Isto je, poređenja radi, propisano i zakonima u Bosni, Sloveniji i Hrvatskoj. SPC u svim tim državama postupa prema njima.
Srpski zakon preciznije je definisao postupak dokazivanja, ali ostaje nejasno zašto iz SPC već sada tvrde kako će im imovina u Crnoj Gori, kako kažu, biti otimana kad će se postupak dokazivanja - potrebna dokumentacija rokovi, znati tek nakon donošenja zakona.
Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti u članu 60 predvidja da se podzakonski propisi za sprovođenje ovog zakona donesu se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Kada se diretno uporede krovni zakoni dvije države vidi se kako oba propisuju da vjerske zajednice treba da se registruju i da to čine kod države, te da tako postaju pravni subjekti sa obavezma koje iz toga proističu - na primjer da plaćaju porez.
Tako je srpskim zakonom, članom 9 predvidjeno da crkve i vjerske zajednice koje su registrovane u skladu sa ovim zakonom imaju svojstvo pravnog lica.
Članom 17 je propisano da Ministarstvo nadležno za poslove vjera vodi Registar crkava i vjerskih zajednica. Član 18 pripisuje da vjerska zajednica stiče svojstvo pravnog lica upisom u registar vjerskih zajednica koji vodi Ministarstvo. Registar se sastoji od baze podataka i zbirke dokumenata. Sadržaj i način vođenja Registra, kao javne evidencije, propisuje Ministarstvo.
Zanimljivo je pogledati i kako sam Ustav Srpske pravoslavne crkve tretira pravni status imovine.
Tako član 249. Ustav SPC propisuje da nepokretna crkvena dobra moraju imati zakonske isprave o svojini.
Pravno gledano treba podsjetiti i na činjenicu da Ustav Crne Gore nedvosmisleno štiti pravo svojine svakome ko može da dokaže, a to proizlazi i iz međunarodnih pravnih obaveza koje Crna Gora ima.
