Ljudi su bili prisniji, intimniji, živjelo se kao jedna porodica, nezavisno kojoj je ko vjeri pripadao. Međutim, broj stanovnika u glavnom gradu od tog vremena višestruko je porastao, izgradio se veliki broj modernih naselja ili, kako bi najjednostavnije staropodgoričani rekli, ,,dosta je Morače proteklo od onda“. I kod onih najstarijih Podgoričana izmamila bi osmijeh i sama pomisao da danas u kvartu Siti, na primjer, ulaze komšije jedni kod drugih i slobodno se poslužuju onim što im fali doma. Neshvatljivo je da vam danas susjed pozvoni na vratima i pita: ,,Komšinka, imaš li malo cukra da ne idem sad do prodavnice“, jer moderni međuljudski odnosi uglavnom se zasnivaju preko radnih kontakata, nema one topline, sigurnosti, nego se svode na puku ljubaznost.
BRATSKI ODNOSI Cijeneći godine i iskustvo, za razgovor na ovu temu izabrali smo druželjubivog staropodgoričanina Huseina Cena Tuzovića, profesora u penziji, novinara i publicistu, koji je prije skoro 91 godinu rođen u kući u Ulici Kiš mahala (danas Ulica bratstva i jedinstva).
U razgovoru i sa nešto mlađim sugrađanima, zaključili smo da i oni dijele slično mišljenje kao ovaj iskusni staropodgoričanin. Govoriti o Podgorici nekad i sad, kaže Tuzović na početku našeg razgovora, izuzetno je teško.
- Onda je Podgorica bila brojčano manja. Znalo se sve što se događa u komšijskom ataru, dok danas da se gotovo u istom ulazu komšije i ne poznaju. Kad čovjek počne da razmišlja o tome, vidi koliko je svijet postao otuđen. Toga nije bilo u staroj Podgorici. Bliskost je bila osnova ponašanja i života – navodi Tuzović. Čika Ceno je rođen u ulici, kako je on naziva, prava Kiš mahala, koja je poslije rata dobila naziv Ulica Steva Kraljevića (danas Ulica bratsva i jedinstva). Naglasivši da je ondašnjim uslovima života komšija bio bliži od brata, on se prisjeća porodica iz njegovog kom šiluka - Stanić, Vučković, Radović, Golubović, Popović, Redžović, Alivodić, Milutinović, Vukadinović, Perišić, Đekić, Vukašinović, Lazović, Vujošević, Radulović, Vukotić…
- Ti odnosi su bili toliko topli da su naše kuće bile uvijek otvorene. Ne sjećam se da je tu ikad iko zaključavao vrata. Ako je nekome nešto falilo, a u momentu nije bilo domaćice ili domaćina, poslužio bi se u komšijskoj kući onako kako je mislio da treba i poslije bi to prijavio vlasnicima – podsjeća čika Ceno.
Navodeći da je ovakav odnos među komšijama bio između dva rata, poslije Drugog svjetskog rata, ali i prije, u doba knjaza Nikole i osmanlijskom periodu, on naglašava da je Podgorica uvijek imala dobar međuvjerski odnos. - Nikad nije bilo važno ime, nego odnos. Podgorica je bila sazdana od života. Nikad nije mogao neko biti u oskudici, a da je drugi imao. Oskudica je bila osnova za razvoj dobrih komšijskih odnosa jer nije svako mogao imati – priča Tuzović. Napominjući da je i ondašnji predsjednik opštine Nešo Šćepović (14 godina na čelu opštine) pomagao sirotinsjke porodice, a da nijedna nije znala odakle pomoć dolazi, iskusni profesor i novinar, naglašava da se u ono vrijeme s vrha vlasti uticalo na svaku imućniju porodicu da pomažu one koji nemaju. - Prijateljstvo se zasniva na tome da ne živimo otuđeno. Dominirali su izuzetno dobri odnosi među porodicama, o imenu nije bilo riječi. Ti si imao, ali nijesi imao ako nijesi pomogao onome koji nema. To je smisao komšijskih odnosa bio u Podgorici – ističe Tuzović, uz napomenu da je bilo slučajeva da muslimanska imućna porodica podiže djecu iz siromašne pravoslavne porodice, osobito kad ostanu bez roditelja. Podgorica je, dodaje on, imala smisao i duh boemskog života, a kulturno-umjetnička i sportska društva, koja nijesu bila jednovjerska nego mješovita, iznjedrila su najbolje kulturne stvaraoce i sportiste.
-Sve je disalo jednim duhom, a on je zasnivan upravo na onom kvalitetnom komšiskom odnosu koji je bio najljepši dio života svih građana Podgorice – istakao je Tuzović. Čika Ceno danas živi u dijelu grada Preko Morače a sa porodicama sa kojima je uselio prije 50 godina, kaže da održava odnose kao i onda u staroj Podgorici.
LJUBAZNOST I NIŠTA VIŠE Međutim, kako navodi staropodgoričanin koji je rođen 12 godina prije Drugog svjetskog rata, od momenta kada se Podgorica otvorila za prijem novog stanovništva mijenjaju se i komšijski odnosi.
Kako navodi, grad je sve više rastao, dolazio je novi svijet koji se teško prilagođavao na Podgoricu, koju on naziva krunom Crne Gore. Navodeći da u glavnom gradu danas živi trećina Crne Gore, Husein Tuzović napominje da se moderni odnosi uglavnom zasnivaju samo preko radnih kontakata, te da nema one topline, sigurnosti i one želje da budemo jedno i zajedno.
-Nije se ni moglo očekivati da se održe oni komšijski i prijateljski odnosi, koji su bili jači od bratskih, jer u bratstvo dođe nova osoba, koja drugačije prihvata novi način života. Takvu Podgoricu više nijesmo mogli očekivati – kaže Tuzović. On smatra da današnje mlade generacije Podgoricu sagledavaju iz onog ugla iz kojega je i njihovi roditelji sagledavaju. - Mladost ne smije da teži ostrašćenosti. Mladost mora da bude zajednička, sa puno ljubavi, privrženosti, ideala modernog života, jer ako to nemamo onda ćemo da propadnemo. Međuljudski odnosi se moraju staviti iznad svih ostalih. Ako to ne postignemo, nećemo daleko stići – zaključuje Husein Ceno Tuzović.I nešto mlađi sugrađani o komšijskim odnosima u glavnom gradu imaju slično mišljenje kao i Tuzović.
Ljekarka iz KCCG Slađana Teofilov smatra da su komšijski odnosi ranije bili mnogo prisniji i intimniji. - Komšijski odnosi sada se uglavnom svode na ljubaznost i nazivanje ,,dobar dan“ jedni drugima. Ipak, smatram da bi mi komšije pomogle u nevolji iako se najboje ne poznajemo, jer i ja bih isto učinila – kazala je Teofilov.
I pravnik Stevan Bijelić, koji živi u stambenoj zgradi kao i Slađana Teofilov, smatra da su komšijski odnosi nekad bili itekako prisniji i prijateljskiji nego danas.
- Danas se svode na pozdrav ,,dobar dan“ i ništa više. Vrijeme je učinilo da je komšijski odnos izumro. Volimo da prisvajamo ono što je sa Zapada stiglo, nešto što je drugačije, a ono naše domaće, crnogorsko gostoprimstvo svakim danom sve više iščezava. Ljudi ne žele da kontaktiraju sa komšijama. Neki mlađi čak ne žele ni dobar dan da nazovu, žele svoju intimu. Možda je to dobro, ali ja lično ne smatram da jeste. U današnje vrijeme možete imati samo jednoga komšiju i ništa više – poručuje Bijelić.
