Stav najviše zakonodavne institucije je, s druge strane, kategoričan – oni smataraju da redovni, odnosno osnovni sudovi ne bi trebalo da presuđuju o odlukama koje su donijeli poslanici. Profesor ustavnog prava u penziji i nekadašnji predsjednik Ustavnog suda dr Blagota Mitrić smatra da se radi o svojevrsnoj „pravnoj praznini“ koju bi trebalo riješiti Zakonom o sudovima, čime bi se isključila mogućnost pravne nesigurnosti.
Profesor na Fakultetu za evropske i državne studije dr Đorđije Blažić smatra da Upravni sud može odlučivati u ovakvim predmetima, ali ne vidi nadležnost redovnih sudova, osim ako je pojedinac nezakonitim gubitkom funkcije pretrpio materijalnu štetu.
Advokat Siniša Gazivoda smatra da bi bilo logično da u ovakvim sporovima odlučuje Upravni sud, ali da to Zakon o upravnom sporu onemogućava.
PRIMJERI
Samo od prošle godine donešeno je više presuda u predmetima koji se tiču razrješenja pojedinaca u Skupštini iz razlicitih savjetodavnih tijela i sa drugih pozicija, poput bivših članova Savjeta Radio-Televizije Crne Gore Nikole Vukčevića i Gorana Đurovića, kao i bivšeg člana Savjeta Agencije za elektronske medije Darka Ivanovića, te najnoviji slučaj – razrješenje viceguvernerke Centralne banke Crne Gore Irene Radović. Svi su razriješeni u Skupštini i podnijeli osnovnom sudu tužbu protiv takve odluke. Sporove su dobili, a prvostepeni sud je donio i privremenu mjeru da budu vraćeni na pozicije sa kojih su razriješeni do pravosnažnosti postupka.
Ipak, vijeća osnovnih sudova u slučajevima Vukčevića i Đurovića ukinula su privremene mjere uz ocjenu da „vraćanje na funkciju na način određen osporenim rješenjem nema zakonskog utemeljenja i da bi moglo dovesti do toga da se trajanje mandata mijenja odlukom suda o privremenoj mjeri suda – što je neprihvatljivo“.
SLOŽENOST
Profesor ustavnog prava u penziji i nekadašnji predsjednik Ustavnog suda dr Blagota Mitrić kaže za Pobjedu da je veoma zanimljivo, ali i složeno pravno pitanje koje se tiče određivanja sudske nadležnosti za onu vrstu sporova, odnosno akata koje donosi Skupština Crne Gore.
„Po opštem pravilu, Skupština Crne Gore je najviši zakonodavni organ u državi, a to znači da Skupština na prvom mjestu donosi zakone čiju ustavnost ocjenjuje iskljucivo Ustavni sud, bez ikakvih prethodnih pravnih ljekova. Skupština Crne Gore donosi i druge akte, ne samo zakone, nego i imenovanje, izbore i razrješenja i, po mom sudu, nijedno nema pravnu prirodu upravnog akta i zato ne može biti nadležan za njih Upravni sud“, ocijenio je Mitrić.
Imajući u vidu, kako je rekao, da je Skupština najviši zakonodavni organ za koji je isključivo nadležan Ustavni sud, moglo bi se ustvrditi da je i za ostale akte koji nijesu upravne prirode isključivo nadležan Ustavni sud i to po ustavnoj žalbi oštećenog.
„Kod ocjene ustavnosti zakona koje donosi Skupština Crne Gore postoje takozvani ovlašćeni predlagači, postoje građani, postoji Ustavni sud koji po službenoj dužnosti može da pokrene postupak i tako dalje, ali samo za ocjenu ustavnosti toga zakona i ništa više. Tu postupak počinje i tu se završava“, istakao je Mitrić.
Što se tiče pitanja u kojima nije nadležan Upravni sud, kaže on, a radi se o razrješenjima ljudi koje biraju neki drugi državni organi, ne Skupština Crne Gore, kao na primjer Rektorat Univerziteta Crne Gore, kakvih je primjera u praksi bilo, treba, kako je rekao, imati na umu da to nikako ne može biti upravni akt.
„Rektorat nije upravni organ. Za mene se tu postavlja veliko pitanje da li je tu nadležan sud neke druge nadležnosti, jer Upravni sud sigurno nije, jer je to specijalizovani sud za upravne sporove, odnosno upravne akte. Ovdje je situacija potpuno odmakla od Upravnog suda i od Ustavnog suda“, smatra Mitrić.
Opširnije u Pobjedi.
