Ovakva forma presuda se praktikovala nekada, ali ne i danas kada je nepisano pravilo da se ovi pravni akti pišu na 100, 200, 500 strana a što dovodi do opterećenja sudija, ali ne i do sigurnog kvaliteta, smatra bivši javni pravobranilac, šef policije tadašnjeg Titograda, sudija i predsjednik Osnovnog suda u Podgorici, a sada advokat, Miro Raičević.
GDJE JE UMIJEĆE
„U presudi je neophodno kratkim i sadržajnim rečenicama predstaviti analizu dokaza na osnovu koje je sudija izveo zakljucak. Ne mora se svaki dokaz komentarisati ponaosob. Svaka sudska odluka može da se pravi na mnogo manje stranica nego što se to danas radi. Umijeće pisanja presuda treba unapređivati kroz organizovanje seminara, zatim i kroz pravne stavove, počev od Vrhovnog suda koji moraju biti dostupni svim sudijama“, smatra advokat Raičević.
Primjer kako neka presuda treba da izleda, prema riječima advokata Raičevića, je presuda Okružnog suda u Titograduiz novembra 1956. godine kojom je optuženi Danilovgrađanin Novak Saveljić osuđen na smrtnu kaznu vješanjem zbog ubistva rođaka Davida, njegove majke, njegove supruge i troje djece.
Tadašnji sud je smrtnu kaznu vješanjem izrekao kako zbog težine djela, tako i radi toga što se optuženi načinom izvršenja djela pokazao nedostojnim vojničke smrti strijeljanjem.
Ova presuda napisana je na četiri strane i, po ocjeni advokata Raičevića, nema joj mane jer je jasna, logična i razumljiva najneobrazovanijem čovjeku.
Skoro 95 odsto sadržaja današnjih presuda čini ponavljanje odbrane optuženog, iskaza svjedoka, svih provedenih dokaza, kako onih koji su bitni tako i onih koji nijesu od uticaja na presuđenje, dok se ocjena dokaza i zakljucak nalazi na preostalih pet do deset odsto strana ovog pravnog akta.
Opširnije u Pobjedi.
