- Ustavni sud, slično Evropskom sudu za ljudska prava, nije sud trećeg ili četvrtog stepena i ne odlučuje meritorno o sumnji ili o optužbi za krivično djelo u pojedinačnim slučajevima. To je zadatak redovnih krivičnih sudova – navodi se u odluci Ustavnog suda, u koju je Pobjeda imala uvid.
PRAKSA
Objašnjeno je da u ovom slučaju Ustavni sud ne ispituje i ne odlučuje o tome jesu li podnosioci ustavnih žalbi krivi ili ne za djela za koja su osuđeni, već da se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava iz Evropske konvencije u postupcima pred redovnim sudovima, odnosno ispituje da li je tokom postupka počinjena povreda koja postupak kao cjelinu čini nepravičnom za podnosioca. Pojašnjavaju i da se u ovom ustavno-sudskom predmetu otvorilo više bitnih pitanja među kojima su se u praksi Ustavnog suda postavila prvi put, što se posebno odnosi na pitanje instituta zaštićenog, odnosno anonimnog svjedoka u krivičnopravnoj praksi. Iz Ustavnog suda navode da nijesu nadležni da zamijene redovne sudove u procjeni dokaza i činjenica. - Slobodna ocjena dokaza je zakonom propisano ovlašćenje redovnog suda, uz obavezu da tu ocjenu jasno i valjano obrazloži. Takođe, Ustavni sud nije nadležan da kao sud četvrte instance ponovo razmotri iste žalbene navode, koji su u cjelosti razmotreni u postupcima pred nižim sudovima – piše u odluci Ustavnog suda.
ŽALBE
Sudije Ustavnog suda u utorak su usvojile žalbu odbrane Saše Borete, Ljuba Bigovića, Ljuba Vujadinovića i Milana Čile Šćekića, osuđenih na po 30 godina zatvora, jer je ocijenjeno da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na pribavljanje i kvalitet korišćenog dokaza zaštićenog svjedoka Zorana Vlaovića i prava na odbranu. Nakon što je usvojena ustavna žalba advokata, sada je na potezu Vrhovni sud koji će u ponovnom postupku sagledati da li ima povrede ustavnih prava četvorice osuđenih za ubistvo Šćekića. Prethodno su advokati odbrane još 2016. godine Vrhovnom državnom tužilaštvu podnijeli prijedlog za zaštitu zakonitosti protiv presude Vrhovnog, Višeg i Apelacionog suda. Vrhovno tužilaštvo je smatralo da nema osnova za podizanje ovog zahtjeva i Vrhovni sud je potvrdio rješenje tužilaštva. U odluci Ustavnog suda navodi se da su branioci osuđenih u žalbama tvrdili da nijesu bili ispunjeni zahtjevi za pravično suđenje i da ključni dokaz – iskaz zaštićenog svjedoka Zorana Vlaovića – nije pouzdan i tačan. - Na Ustavnom sudu nije da nagađa kakav bi bio ishod suđenja da taj dokaz nije upotrijebljen. Njegov zadatak je da utvrdi da li je postupak posmatran kao cjelina bio pravičan – piše u odluci. Dodaju da su u odbrani okrivljeni mogli da osporavaju vjerodostojnost dokaza i da su to radili od početka pred prvostepenim sudom, a kasnije i pred višim instancama. - Podnosioci su tokom postupka osporavali svjedočenje Vlaovića smatrajući ga nekredibilnim svjedokom, motivisanim da svjedoči na način kako je svjedočio, ukazujući posebno na njegovu osuđivanost – piše u obrazloženju.
TRAJANJE POSTUPKA
Ustavni sud je utvrdio i da je osuđenima povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog dužine trajanja postupka. - Prema stavu Ustavnog suda, nerazumnoj dužini trajanja postupka više od 10 godina, u najvećem dijelu doprinijeli su sudovi, čestim ukidanjem presuda, višestrukim izmjenama postupajućih sudija, nesankcionisanjem neopravdanog odugovlačenja u izradi nalaza vještaka, a posebno dug period neaktivnosti Vrhovnog suda prilikom donošenja ukidnog rješenja, od 2. aprila 2014. godine. Podnosioci žalbe nijesu doprinijeli ukupnoj dužini trajanja – navodi se u zaključku Ustavnog suda.
Analizom ovog složenog postupka, koji je trajao deceniju, Ustavni sud smatra da je na kompleksnost ovog predmeta uticala težina optužbi, potreba za saslušanjem velikog broja svjedoka, složena vještačenja, zbog čega su angažovane ustanove iz inostranstva. - Na pravnu složenost ovog slučaja naročito je uticala izmjena Zakonika o krivičnom postupku, koja je uslijedila 2009. godine, i nesnalaženje sudova na novonastale odredbe. Prema ocjeni ovog suda, složenost ovog postupka izazvala su dva rješenja o proširenju istrage, a potom spajanje postupaka po optužnici za bombaške napade i za ubistvo visokog policijskog službenika, radi vođenja jedinstvenog postupka i odlučivanja, s obzirom na to da se radilo o međusobno povezanim postupcima protiv istih osoba – navodi se u obrazloženju.
Krajem marta Evropski sud utvrdio je da je država Ljubu Bigoviću prekršila prava na zabranu torture, zbog uslova u kojima je boravio u pritvoru, i na slobodu ličnosti, zbog nedostatka opravdanja za pritvor u kome je proveo 5,5 godina. Njemu je dosuđeno 7.500 eura nematerijalne štete. Za ubistvo Slavoljuba Šćekića 30. avgusta 2005. na po 30 godina zatvora osuđeni su Saša Boreta, Ljubo Bigović, Milan Šćekić i Ljubo Vujadinović. Alan Kožar dobio je šest godina i deset mjeseci zbog izazivanja tri eksplozije na gradilištu hotela „Splendid“. Prema navodima iz presuda, nesumnjivo je utvrđeno da su Boreta, Bigović, Vujadinović i Čila Šćekić počinili teško ubistvo. Boreta i Bigović podstrekli su, prema ocjeni suda, Čilu Šćekića i Vujadinovića da iz koristoljublja ubiju inspektora Šćekića. Direktni egzekutor bio je Čila Šćekić.
