"Nažalost, odnosi nisu onakvi kakvi bi trebalo da budu odnosi dvije države koje bi trebalo da budu bliske ne samo zbog 70 godina zajedničkog života, već i zbog bliskosti dva naroda. To pokazuje i činjenica da nijedan od dva predsjednika još nije bio u zvaničnoj posjeti susjednoj zemlji. Ohrabruju smirujući tonovi poslije prvog “udara”, posebno ponavljanje formulacije “da ne treba dolivati ulje na vatru”. I ponavljanje uzajamnih poziva da najzad dođe do zvaničnih predsjedničkih posjeta.
Mada bih rekao da su i ovakvi kakvi su ti odnosi ipak bolji nego sa Koštunicom i Tadićem. Samo suđenje za pokušaj terorizma, gdje su glavni dokazi došli iz Srbije, to pokazuje", kaže Ostojić.
On naglašava da je priča o “velikoj Srbiji” završena 1918.
“Ono što se događalo tokom krvavog raspada Jugoslavije 90-ih nije za cilj imalo stvaranje velike Srbije, kao moderne države vladavine prava i integrisane u evroatlantske integracije, već stvaranje marionetske države koja bi očuvala uticaj Moskve na teritorijama gdje su Srbi (i Crnogorci) većina”, smatra Ostojić.
Smatra da se država može susresti sa dvije vrste problema u rješavanju crkvenog pitanja.
"Prvi su svjetovni, politički. Isti oni koji, tako vama izgleda, osporavaju ili negiraju obnovu crnogorske državnosti. U suštini, ti krugovi, domaći i strani, nisu zadovoljni vašom željom da kroz evroatlantske integracije izgradite državu na vladavini prava. Ne napadaju oni Crnu Goru kao državu, iako to tvrde, već njenu politiku.
Zamislimo potpuno obrnutu situaciju. Zamislite da je u Crnoj Gori, poslije Miloševićevog odlaska sa vlasti, ostao neko ko nastavlja njegovu antizapadnu politiku služenja Putinovim interesima. A u Srbiji je Đinđić preživio i vodi Srbiju brzo ka EU i NATO-u. Da li bi oni koji danas osporavaju obnovu crnogorske državnosti, to i tada radili? Jok more. Bili bi najglasniji zagovornici obnove države i crnogorske crkve. Kako bi se otkačili od “prodanih duša, izdajnika, plaćenika i marioneta zapada iz Beograda”. A “terazijski Crnogorci” bi postali najglasniji “zelenaši” i “suverenisti”.
Suvereniteti da se Rusiji da baza u Boki: Svakako bilo bi i onih koji bi nas u Srbiji učili kako su oni, Srbi, iz Crne Gore “pravi” Srbi, a mi “neki nekvalitetni Srbi” i da je Crna Gora “srpska Sparta”. Takve je najlakše prepoznati. Oni vam u debati, kada kažete da ste za NATO, obično kažu “znaš li ti da NATO hoće da okruži Rusiju”. Na odgovor, “znam, a što im ne pomognemo, već se namještamo da dobijemo po glavi (bombardovanje, sankcije, nezavisno Kosovo…) odgovor je “ti si izdajnik”, kaže Ostojić.
"Drugi izazov pred kojim stoji Crna Gora u želji da obnovi autokefalnost crkve je kanonski. O tome oni koji se u to ne razumiju, ne bi trebalo da zauzimaju stavove. Čak i ako su vjernici, jer o tome malo znaju. Ostavimo to učenim crkvenim ljudima pravoslavlja. Jer oni su ti koji odlučuju.
Kada je 2002. godine u Nišu parafiran Nacrt sporazuma između SPC i MPC, Ljupčo Georgijevski je bio predsjednik Vlade Makedonije. Makedonska javnost je bila veoma nezadovoljna tim papirom, te od njega kasnije nije bilo ništa. Umjesto da stekne političke poene (bila je u toku kampanja za izbore koje je izgubio), on je izjavio: “O sporazumu mogu da govorim samo kao vjernik, ne kao predsjednik Vlade. A kao običan vjernik MPC priznajem da ne znam crkvene kanone. To ostavljam onima koji o tome znaju više od mene”, kaže on.
