>> Piše: Čedomir DRAŠKOVIĆ
Petrovići su pjesnički vaskrsli i u mnogo čemu proslavili Crnu Goru. Njegoš će u svom Vijencu (Crno) Gorskom ovjekovječiti svu karakternu specifičnost Crne Gore, i suštinu njene tradicionalne duše. Nigđe i ništa tu stvarnoga nema ni sa Srbijom, niti sa srbijanskom stvarnošću. Nije Njegoš imao ni onoliku „mrzav“ na Turke (mimo crnogorskog nacionalnog i slobodarskog ponosa), bilo da su „domaći Turci“ (kako su jedino nazivani „do vijenca Vladičina“) ili Anadolci; sve je to bio samo dio vješte ideološke igre, i uopštene političke poruke. Kao da se namjerno zanemaruju (i guraju po strani) poznate Njegoševe maksime: „Čovjeku naučenu, i dobrog vladanja – svi pametni ljudi su družina i braća“, odnosno „brat je mio – koje vjere bio“ (samo ako je čovjek).
Ne vjeruju mu ni kad se nacionalno lično izjašnjava: „Crnogorci ne ljube lance“ (rizikujući skandal – odbijanjem da se savije i poljubi okove/lance sa kojima je bio vezan sv. Petar, u velikoj rimskoj Katedrali), ni kad glasno pati zbog Srba, „Ala se narobovaše ovi Srbi“…
Njegoš je bio jedan od vodećih pristalica moralnog i intelektualnog Ilirskog pokreta (1835- 1849), i priželjkivanog južnoslovenskog/jugoslovenskog ujedinjenja. Kako je taj istorijski jedinstveni slobodarski duh ostao stran i dalek za Srbe i Srbiju, nakon toga je Njegoš u (vezi sa političkim uslovima za stvaranje te toliko sanjane države Južnih Slovena) neveselo zaključio: „O tome još samo prazne glave dobro misle“. I jedan od značajnijih srpskih intelektualaca J. Skerlić je svojevremeno komentarisao: - Vjerska netolerancija stvara animozitete koji onemogućavaju razumijevanje i zbližavanje južnoslovenskih naroda! Odnosno, odgovornima nije teško „odgonetnuti“ u čijem je „kulturnom“ mirazu toliko provokativne (viševjekovne) opasne „vjerske“ dogme; ekspanzionističke „vjerske“ jagme! Koja neumorno odvraća od kritičkog procesa vaspitnoobrazovnog situiranja građanske panorame – u korist autističnog kljukanja tragično zapuštene gomile retrogradnim nanosima iz mitologizovane prošlosti do apsurda.
Osioni i prkosni knjaz Danilo je oduševljeno i energično bio opredijeljen za „vaskrs Ivanbegovine“ (Crnojevićke), zbog čega je dodatno mogao imati protivnike, pa i otvorene neprijatelje; a knjaz, odnosno kralj Nikola sve što je dobro uradio– satrapski je urnisao: nadajući se da će on biti kralj ujedinitelj i prvi balkanski vlastodržac Osioni i prkosni knjaz Danilo je oduševljeno i energično bio opredijeljen za „vaskrs Ivanbegovine“ (Crnojevićke), zbog čega je dodatno mogao imati protivnike, pa i otvorene neprijatelje; a knjaz, odnosno kralj Nikola sve što je dobro uradio – satrapski je urnisao: nadajući se da će on biti kralj ujedinitelj i prvi balkanski vlastodržac.
Po ideološki sanjanoj matrici nemanjićke balkanske „Dušanije“. Pa kad ga je „zla raška struja“ izbacila iz sedla, i osvijestila iz takvog političkog bunila, i kad je već bilo više nego očigledno da mu (kako je sam govorio) „palilulci“ i „satanska nebraća“ survavaju presto i razvaljuju Crnu Goru, počeo je tragikomično da „zapomaže“: „Ko crnogorstvu ne bio vjeran, od boga i od ljudi bio ćeran“… Politika je još od Platona „umijeće mogućeg“ – na bazi racionalnog i objektivnog, održivog.
Politika na Balkanu uglavnom nije „zanat“ za racionalne i iskrene, i „umijeće mogućeg“ za socio-politički poštene. Već je to mahom šansa za slatkorječive rojeve licemjera i manipulatora, koji uspješno metanišu i aplaudiraju raznim partijama, i najčešće jedinoj im vjeri – „religiji prevare i podvale“. To je, naravno, neuporedivo lakše u sredinama i društvima, odnosno državama đe dominiraju seljačke ili vrlo im bliske malograđanske mase. Jer one „žive u trajnom zakašnjenju“ (Krleža), u pseudo-mitovima, ispraznim legendama i lažnim nacionalnim veličinama; u banalnoj folklorističkoj romantici. „Još gunđaju Marka uz čobane!“, kaže jedan strani istoričar kulture o „čuvenom“ Kraljeviću Marku (iako je to, u stvari, bila jedna potpuno irelevantna istorijska ličnost).
Zbog toga, u primitivno sustalim i duhovno ne emancipovanim narodnim masama, uvijek može biti aktuelno i pitanje evolucije… Standardom „Prema svecu i tropar“ – pronalaze se i odgovarajuće nacionalne i političke elite, i što je još ružnije: intelektualne elite su im, po pravilu, još neodgovornije, čak gore. Ništa lakše: u takvim provizorijumima, pojedinci željni „leba bez motike“, odnosno lakog i brzog „uspjeha“, i formalnog prestiža – preko noći postaju elita, vlast, vlastela. Balkan – „metafora zla“!? Nacionalne podjele i vjerski animoziteti su najžešći tamo đe su najprimitivnije i najžešće strasti, koje je jednostavno dozirati i potpaljivati. I igrati se političkih „prijatelja“ i „neprijatelja“, i tzv. prirodnih saveznika.
Đe bi to lakše nego na Balkanu: kojeg odavno vodeće zapadne kulture doživljavaju i kao „prljavu“, kao „tragičnu balkansku krčmu“. Kao „borilište pasa“, i „metaforu zla“. Kao druge i drukčije! U konstelaciji odnosa „Evropa i plemena“ (sa središnjeg Balkana, koji po geografiji zvaničnika Evropske unije postade Zapadni Balkan) – ako bude širenja EU, i to poslije 2025. godine će Crna Gora, Srbija, BiH, Albanija, i Kosovo po jednoj od najava postajati njene članice: „sistemom regate“. Drugim riječima, možda nikad. Imaju razloga da nam ne vjeruju, i da nas još manje vole. „Principijelno i patriotski“ smo izazvali Prvi svjetski rat, a u Drugom na prostorima Kraljevine Jugoslavije, u domaćim „razmiricama“ (mimo zvaničnih žrtava rata!) poubijali međusobno oko 1.050.000 ljudi.
Pa smo nastavili sa patriotskim „mimoilaženjima“, i uz asistenciju „prirodnog saveznika“ (a ne da su to učinili Genšer i Njemačka, SAD, ili neko treći sa zapada – kako i danas suze „roni“ domaća ideološka mafija): survali pristojnu evropsku konfederaciju Jugoslaviju, i ponovo mržnjom teško zatrovali prostor – pridodajući na užasni klero-nacionalni konto još preko 300.000 žrtava! I još poskitali više od 1.300.000 izbjeglica! Što brojni i nepopravljivi klipani raznih fela (a naročito oni koji su zakalamutili ove tragične vjerske idiotarije), to nazivaju građanskim ratom. Strogim nadziranjem i recikliranjem istine, brzo i efikasno se potura neistina i provjereno ojačava „nedodirljiva moć neznanja“! Pa onda, ni malo se ne srameći od dobronamjernog prekora Dostojevskog: „Ništa nije teže od istine, i ništa nije lakše od laskanja“: sa „srećom“ u torbi, a glavom u zavjetrini – hita se u unosan biznis za međunacionalnu mržnju – u balkanskim politikama!?
Đe se mnogi lako nametnu i kao vrijednosna društvena kategorija… Iako se poneko normalizovani trudi da ukaže koliko su susjedi relevantni – i posebno pozitivni prioritet! Uzalud, Balkanom i dalje zbore i romore, i nacionalistički i društveno haluciniraju – „susjedi iz pakla“! Na pr., eto, koliko samo treba da se popije jedna kafa, 16. II 2019. sam se, na jednoj beogradskoj televiziji, naslušao od dvojice nekih urednika za kulturu: jedan je patriotski „srećan što je Srbija kao tako mala država, često mogla da poremeti tokove svijeta“.
Ni drugi ne ostaje dužan: „Dva puta smo oslobađali Hrvatsku, i mnogo ginuli za njih, a danas je to za Srbe opasna i zabranjena zona“. Opet će jedan: „Oslobađali smo 3.000 km morske obale, a danas imamo samo Adu Ciganliju“! Spasio me daljinski, bilo mi je dosta „edukacije“. Pokušavao sam u miru da dokučim istinu o tome što sam čuo: jadranske obale od Kopra do Ulcinja je tek nešto oko 1.000 km: koje su im to druge 2.000 km morskog hrida i žala? Možda u nastavku, kuda im je vojska uzmicala: preko Prokletija, pa (priželjkivanom) albanskom obalom, i grčkom, sve do Krfa… A Hrvatsku, recimo, da su prvi put oslobađanjem zadužili „oslobodioci“ Karađorđevići, kralj Petar i regent Aleksandar.
No, ko bi ih to mogao sa srpske strane ponovo toliko zadužiti (ako se, inače, lišavaju komunista)? Često se potencira da je Balkan sudar civilizacija, groblje imperija, neprijateljski susret religija, usporeni i mračni hod vjekova. K tome, kroz gotovo dva zadnja stoljeća, simbolično – kao da balkanskim prostorima kulturološki i sa psihopatskom histerijom haraju horde zapuštene i divlje đečurlije, bez roditeljskog staranja ili starateljske odgovornosti…
A moglo je biti mnogo drugačije da nijesu banalizovano iznevjerene ideje Ilirskog pokreta i mogućnosti Ilirskog preporoda. Bilo je to vrijeme kad su mnoge (iskrene i mudre) podilazili rodoljubni žmarci od „Jeke od Balkana“ (kao u istoimenoj, vizionarskoj pjesmi Ognjeslava Utješinovića Ostrožinskog). Da li se na tim prostorima može više očekivati vrijeme tako enormno visokih dometa duha, i nuđenih etičkih dinenzija - kao što je to bilo vrijeme koje je iznjedrilo Njegoša, Mažuranića i Prešerna!? Upravo tako, Hrvati i Slovenci, i Njegoševa Crna Gora su bili iskreno i nesebično – sa snažno akumuliranom istorijskom energijom – okrenuti nacionalnom preporodu i narodnom ujedinjenju, dok su drugi ostajali po strani ili otvoreno sabotirali.
