Seviljski kontrabas

Što veže Enija Morikonea, Bojana Bajramovića, božanstvo starih Grka Posejdona i, recimo - Plasida Dominga? Bila bi to igra asocijacija rješiva samo za one koji su se sredinom 70-ih prošlog vijeka vrzmali oko svirki titogradskih bendova, u sali Dodesta u Domu omladine.
Objavljeno: 07. 07. 2019 - 11:21 Promjenite veličinu teksta: A A A

Rješenje je jedan kontrabas, ni manje ni više nego Kraljevskog simfonijskog orkestra Sevilje. A za njim - titogradsko dijete, Saša Aleksić.

Titani

Nekim čudom, za širu domaću javnost je nepoznanica to da je Saša bio dio koncerata, da ne vjerujete: titana komponovanja filmske muzike Enija Morikonea, pa dive Monserat Kabalje, velikih tenora Hoze Karerasa i Plasida Dominga... I naravno, američkog kompozitora Džona Vilijamsa - petostrukog oskarovca, autora nezaboravnih tema filma „Star Wars“, teme „Indijane Džonsa“, ali i predivne „Cavatine“ u „Lovcu na jelene“!

Taj put do kraljevskog orkestra magičnog grada vrele Andaluzije građen je marljivo i dugo. I mnogo prije 1987. godine, kada je Saša Aleksić, diplomac Muzičke akademije, prepoznat kao vrhunski i Titogradu važan, i kao dobitnik nagrade „19. decembar“. Godinu kasnije studije je nastavio u Parizu. To je logičan put za marljive radnike i velike talente poput Saše, mlađeg sina klarinetiste Purka Aleksića, začetnika prvog crnogorskog pop benda „Montenegro“, ranih 60-ih.

Ali, vratimo se onom Posejdonu. Baš tako zvao se jedan gimnazijski bend u Titogradu, koji je bez svog repertoara negdje 1975. uvježbavao hitove što su klizili niz vinil Jugotonove prodavnice sa Lenjinovog bulevara. Posejdon, to su bili Saša Aleksić za gitarom, njegov brat Boban na basu, Bojan Bajramović kao vokal, Safet Serhatlić za bubnjevima i Vladan Đuranović na klavijaturama. Dovoljno za jedan podijeljen, prvi muzički san.

To da su izvodili hitove Indexa i Smaka, poneku Dilanovu pjesmu ili čak Tinu Tarner, svjedoči o čistoti onog u što su ovi gimnazijalci banalno vjerovali i što su dijelili. Jednako je važno to da su tada, prije više od 40 godina u Titogradu, računali i na pravu podršku. Intrumente, ozvučenje, prostor u Dodestu za uvježbavanje - sve su dobili u Domu omladine. A njihova obaveza bila je da izvedu neki popularan šlager na tada aktuelnim javnim tribinama. Eto, samo da pokažu, da rade i rastu.

Posejdon će se naći na raskrsnici već krajem 70-ih, kada je Saša bend napustio grabeći ka formalnom muzičkom obrazovanju, a Bojan i Safet pošli u vojsku. Bend će, sa malo izmijenjenom postavom, ponovo grabiti od početka 80-ih. Ovog puta sa imenom koje je i mlađim Podgoričanima mnogo poznatije - Laseri.

Sudbina

Otprilike u onom periodu, krajem 80-ih, kada je Saša Aleksić preko Pariza tražio onaj put do Sevilje, do Morikonea i Vilijamsa - Bojan Bajramović započinjao je solo karijeru. Do tada su Laseri imali priliku i da nekoliko godina sviraju na mnogo novogodišnjih koncerata za jugoslovenske iseljenike u Švedskoj. Pa i da snime tri autorske pjesme za TV Titograd... Onu švedsku „tezgu“ dobili su pukom slučajnošću, poslije svirke na primorskoj terasi koja je bila po meraku jednog bogatog gasterbajtera. Te večeri svirali su sa, pazite sad - Tomom Zdravkovićem!

Sudbina se rasplitala i grabila nekim neočekivanim pravcima za one titogradske gimnazijalce. Podgoričani, kroz sjećanje na Bojana Bajramovića, pamte koliko je taj put bio sjetan, surov i gorak. A onaj seviljski kontrabas je danas najbolji dokaz, koliko je bilo važno, da ih neko na početku podrži. Da im čuva snove, tamo u polumraku sale Dodesta.

(FOTO: Facebook)

Komentari: 0

Novi komentar