>> Piše: Čedomir DRAŠKOVIĆ
Hrvati i Slovenci su ušli u sastav Beogradske kraljevine lakše nego što se očekivalo. Valjda još podgrijavani od emocija Ilirskog preporoda. Ipak, bilo je opreza: „Jugoslavija nije košulja, već ogrtač“, uzaludno je upozoravao Ante Trumbić, jedan od hrvatskih vođa.
A Stjepan Radić i njegova dva saradnika kaubojski su odstrijeljena u državnoj Skupštini 1928. godine – jer su se zalagali za federalnu rekonstrukciju državne uprave. Kako je već pomenuto, kultura je suštinski i istorijski najvrijedniji dio jedne teritorije, odnosno njenog naroda, nacije, države. S tim što je mnogo lakše otimati teritoriju, nego kulturu – esenciju prostora i dušu naroda. Nju ne možeš s vojskom, niti dekretima, niti trpati u džakove…
O „božjim narodnim osvetnicima“ iz Crne Gore pisali su mnogi, i kako im se god prilazilo „oni su etički, lirski, epski, kulturno, istorijski – crnogorski“. Vječna zublja crnogorska! Kakav li je to sunovrat emancipacije, ako se za Njegoša kaže da je „peti jevanđelista“ – zbog Gorskog vijenca kao „srpske Biblije“ (M. Bećković). Ili, zar to ne ugrožava i sam proces evolucije ako se srpskom „ocu nacije“ D. Ćosiću omakne misao: „Čupati Njegoša iz srpske kulture je ubistvo Njegoša“.
Iako nije bilo baš predavno, kada je slovenački književnik S. Vraz zamijerao „učenim Srbima što pišu o svemu i svačemu, a niti riječi o djelima kao što su „Luča mikrokozma“ i „Gorski vijenac’“. U tom vremenu su se bavili drugim „učenostima“. Kao na pr. „odlični književnik“ beogradski Jovan Bošković, koji 1980. godine u Predgovoru „Osmana“ I. Gundulića kaže: „Ali baš kad se prosveta na jednome kraju našega naroda stade gasiti, na drugome, iako malenome nasta i rascvjeta se nova kultura: Spljet, Hvar i osobito Dubrovnik bjehu gotovo u isto doba, na izmaku 15. vijeka, središte te nove kulture na narodnom jeziku. Od narječja (dijalekta) jedni izabraše ikavsko čakavsko i, upravo jugozapadni ogranak takozvanog ’južnog govora’ srpskog“. Tekst Predgovora dalje buja i drugim patriotskim sintagmana, kao „srpsko carstvo“, „srpska narodna država“, „srpsko more“… Sve lagum do laguma, od zastrašujućeg srpskog nadnacionalnog patriotizma!? Iz takve „diktature laži“ i terora gluposti, stigne se i do državnog parlamenta, recimo crnogorskog, i to novijeg! Nedavno su, u sklopu redovnog zasijedanja, iz jedne prosrpske partije deklamovali: „Mi nećemo ništa novo/ samo carstvo Dušanovo: i to demokratskim putem“.
I pošto su ostali kivni Dubrovniku, i tom dijelu „srpskog“ mora i prostora za njihovu srpsku narodnu državu, jedan iz iste Skupštine i skupine je nedavno citirao: „Gledao sam s Osojnika/ dim sa grada Dubrovnika/ a sada me vuče želja/ da ga rušim iz temelja“. (Mnogo toga je jasno, jedino nije – koje bi institucije bile dužne da intervenišu: moguće zajednički, neke i konzilijarno).
Nepromišljeno i neosmišljeno ponašanje je odraz „plitke pameti“. Koja se hrani neznanjem i ne prosvijećenošću; i kukavičlukom kao izrazom za višak energije: koja se manifestuje agresivnošću i siledžijstvom.
SRBIJA SE UPORNO VRAĆA U PROŠLOST
Praksa je uglavnom potvrdila: ideologija je letargija, obmana, a često i opasna laž! To ubjedljivo odražava tradicionalno opasna balkanska „vjerska“ muljača. Za normalne, „istorija je učiteljica života“, za dojučerašnju balkansku „raju“ – ona je škola bez đaka. Nego uvijek poletni i drčni – za štetu drugom, za inat; aljkavi i oholi, primitivno ratoborni.
Koliko god je Crna Gora imala jedinstvenu, čak i zadivljujuću istorijsku opstojnost, i narodnu i društvenu/državnu egzistenciju, danas se u drugim krajnostima batrga, i jedva izmiče pred naletima feudalnog stroja svetosavske nad-identitetske „mašinerije“, zvane muljača. Programsko, a to znači medijsko, pa i opšte-obrazovno, zatim vjersko i vlastodržačko pothranjivanje takvog nadnacionalističkog kolektivnog nazovi śećanja – stvara iracionalnu pometnju, i čaršijski haos kojemu je teško odoljeti, a još teže ga smiriti i upristojiti.
Narodne mase mu dođu kao apstrakcija, i gomila za manipulisanje: često su i statistički irelevantne. Nije ih teško motivisati da metodologijom mravinjaka i snagom stampeda ruše sve pred sobom, i guše razboritost, uljudnost i krhke izdanke vaspitanja i zdravog razuma… Poslije mnogih takvih „junaštava“, i svakakvih „revolucija“, okoliš ostane zatrpan posljedicama, koje – rezultiraju stalnim gunđanjem i galamom o demokratskim pravima i egzistencijalnim potrebama…
Zaludnjacima se zalud stiče“; oni bi stalno prečicom, u nekakve nasilne promjene. Ili po Borhesu: „Nijesu oni ni dobri, ni loši: oni su nepopravljivi“. Crnogorcima je bilo lakše dok su bili ušančeni u rovovima istorije, i imali protivnike za poštovanje, nego kad zaziru od srpsko-ruskog ključa na Balkanu. I papagajskog govora mržnje u mnogim javnim medijima domaćim, i po horizontu. I stalnog velikodostojničkog praskanja iz vrha SPC: „Položaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori gori je nego u vreme Turaka, a Srba – kao u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ (Patrijarh Irinej). Kojeg li takođe društvenog i političkog bespuća, istorijske nakarade, ideološke zaumnosti i duhovne praznine – od brojnih Amfilohijevih svetosavskih poslastica o Crnogorcima, koji su „besprizorni ljudi“, ili tek „grupa besprizornih ljudi“, pa „komunistički nakot“, „komunistička kopilad“, „Dukljani koje treba zakivati za Vezirov most“, zatim „milovci“, „milogorci“… Iako bi jevanđeljska vjera trebala da smiruje, vazda razjareni srpski „duhovnik“ Amfilohije neumorno sikće i siplje: Crnogorci i Crnogorska pravoslavna crkva su „dedeićevska grupa“, „crnogorski putujući cirkus“, „besudna i nepoštena pamet“ koja vrši „pljuvanje po pokoljenjima“.
Zatim, to su „nacionalni kriminalci crnogorskog soja, imena i prezimena“ – koji „bezočno obmanjuju javnost“ i vrše „sramotne dezinformacije komunističko-agitpropovskog tipa“. Zvanični Beograd je odavno projektovao i podastirao uslove za ovakvu političku šizofrenuju, na pr.: „Izelice jedne crnogorske: hoćete Prizren, a uzećemo vam Ćipur i Cetinje“, siktao je iz Beograda još u punoj snazi knjaza Nikole dr Vladan Đorđević (Cincarin Ipokrit Georgijades), ministar spoljnih poslova Srbije. Ili, svemoćni Ilija Garašanin je procijedio, povodom druge Omer-pašine godine (najtežeg crnogorskog perioda prije 1918.): „Za nas bi bilo potpuna sreća da je Crna Gora sasvim propala“.
Isti srpski državnik je prosiktao kada se knjaz Danilo proglasio za knjaza, a Crnu Goru za knjaževinu: „To je nož u leđa Srbiji!“ Nikolica Stanin, Kralj zulumćar, Matko I, Kozar iz gladnih crnogorskih gudura, ili kako sve nije srpska zvanična javnost nazivala kralja Nikolu – kriv je neizmjerno: za tragično nacionalno obesmišljavanje i razdržavljenje Crne Gore! Idući ideološki, a misleći lukavo i sebično, poigravajući se sa istorijom crnogorskom i tradicijom Nemanjića, siguran u istorijske zasluge Crne Gore.
Da bi, kao prognanik u dalekom bijelom svijetu, dočekao da ga srpski monarh (njegov unuk, patetično nabildovani „osloboditelj“ i „ujedinitelj“, kojega je othranio i podigao na Cetinju) ignoriše: i njega, i crnogorski narod, i Crnu Goru, iako tobožnju „vjekovnu čuvaricu srpske slobode“. „Proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba – u jedinstvenu kraljevinu“. I tačka! Koliko god da je to zločest i zločinački „patent“ balkanski, to je cjelina priče! A u cjelini je najpotpunija istina: sve ostalo su detalji uzroka, ili posljedica.
