“On je preuzeo navijače. I njegovi prvi ‘Tigrovi’ bili su sačinjeni od navijača. Zašto se to desilo da baš on preuzme, to ne znam. Ali jeste bio glavni među navijačima.
Ja sam njega upoznao igrom slučaja još 1985. godine.
A te godine kada smo igrali u Glazgovu Kup šampiona, otišli smo dan ranije. Kad na dan utakmice, ja ne mogu da vjerujem – dolazi on sa grupom navijača. Crvena kapa, šuškavac crveni preko trenerke i onaj njegov “roleks” od dvjesta-trista hiljada maraka. Ja kažem: “Željko, odakle ovamo, prošpijaće te neko.”
“Neće niko”, kaže on.
Kako sam bio malo povrijeđen, a pobijedili smo prvu 3:0, izašao sam na poluvremenu. I vidim ga sa policajcima ispod tribine. Ja umirem od smijeha, on mijenja kape sa njima, slikaju se... Malo-pomalo, sjede čovjek u drugom poluvremenu na klupu. Bio je prodoran, znao je to da iskoristi. I na kraju se vratio on, ali, rekoh, gdje da dolazi ovamo. Nije to Evropa, to je ostrvo, a treba uteći sa ostrva. Da je Francuska, Belgija, pa može se uteći, a gdje ćeš ovdje, sve voda oko tebe.
Poslije je počeo rat i poznat je taj dio njegove životne priče…”, ispričao je Savićević.
On je u ekskluzivnom intervjuu za novi Nedeljnik govorio o Terziću i Tumbakoviću, o svom odnosu sa navijačima Crvene zvezde, o Milu Đukanoviću, nacionalizmu, Titu, Jugoslaviji, referendumu za nezavisnost, o Arkanu, “onom” intervjuu u Zagrebu i dizanju tri prsta, o Piksiju, Pančevu, Prosinečkom, o tome zašto opet ne može u Beograd...
