Sedamdeset peti rođendan Vajlderovog noara „Dvostruka obmana“

Cinizam u crno-bijelom

Ne smijemo da zaboravimo da je ovo bio prvi triler tada još nepoznatog holivudskog režisera. Vajldlerov pristup žanru sredinom četrdesetih bio je oličenje andergraunda i ekstravagancije.
Objavljeno: 14. 07. 2019 - 12:56 Promjenite veličinu teksta: A A A

Tragedija jednog dogovora, fatalna plavuša, promašena romansa i ubistvo – na prvi pogled svi ovi elementi izgledaju kao standarni djelovi filmske priče viđene milion puta. Ipak, taj spoj baš i nije bio najjednostavniji sredinom četrdesetih godina prošlog vijeka, kada je velikan kinematografije Bili Vajlder poželio da adaptira roman „Dvostruka obmana“ („Double Indemnity“) autora Džejmsa Mekejna.

Vizuelni bukvar

Sedam i po decenija nakon premijere, istoimeni filmski klasik važi za jedan od najboljih noara u istoriji sedme umjetnosti. Ali, sve to ne bi bilo tako da iza ostvarenja koje je stiglo u baltimorske bioskope 3. jula 1944. godine nije stao Vajlder, tada još nepoznati holivudski režiser.

Nakon dolaska u SAD, Vajlder je napisao gomilu scenarija, ali režija mu nije išla najsjajnije. Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja da se istakne, došao je do Mekejnovog fenomenalnog romana i pretvorio ga u vizuelno štivo koje i dan-danas služi kao bukvar noar filma.

„Dvostruka odšteta“ donijela je fenomenalnu priču o prodavcu osiguranja, klasičnom slabiću kojeg igra nenadmašni Fred Mekmari i fatalnoj lokalnoj bezobraznici koja želi da njen suprug umre (Barbara Stenvik). No, da Vajlderov put do zvijezda ne bude tako lak, pobrinuo se njegov kolega koscenarista Rejmond Čendler.

Adapacija na početku nije tekla kao voda „krivicom“ Čendlera koji je neprestano unosio i zahtijevao izmjene. Vajldleru sigurno nije bilo lako da se prilagodi, ali kasnije je priznao da su predložene ispravke bile od krucijalnog značaja. Da nije prihvatio Čendlerova navaljivanja da se izmijene dijalozi, „Dvostruka obmana“ bila bi drugačija zvjerka. 

 

double-indemnity-2

 

Svjetlo i sjenke

Dijalog je bez sumnje prva stvar koja vam može pasti na pamet kada govorite o ovom trileru, ali fakat je da su i scenografija i fotografija igrale naizmjeničnu i ključnu ulogu u podizanju saspensa. Kultne replike kao što je: „Ubistvo nikada nije savršeno. Uvijek se raspadne brže ili kasnije. A kada je dvoje ljudi umiješano, obično propada brže“, ne bi imale takav efekat da nije bilo hipnotišućeg kadriranja i korišćenja svjetla i sjenki maestra fotografije Džona F. Sajca.

S druge strane, glavni dirigent Vajlder imao je što da kaže u svakom segmentu, naročito kad je riječ o odluci da se kompletna priča predstavi u flešbekovima kroz svjedočanstvo jednog izgubljenog čovjeka koji koristi diktafon da snimi priznanje sopstvenih grešaka.

Takav pristup pokazao se kao odlična strategija. Vajlder je uspio u namjeri da kroz čitav film provuče onu vrstu cinizma koja mu se najviše dopadala. Sada ne bismo mogli ni da zamislimo da njegovi filmovi izgledaju drugačije. Opet, trebalo bi uzeti u obzir činjenicu da je ovo bio Vajldlerov prvi triler. Ovakav pristup žanru, koji početkom četrdesetih nije bio dovoljno razvijen, oličenje je andergraunda i ekstravagancije.

 

double-indemnity-3

 

Istorijska važnost

Vjerovali ili ne, određeni filmofili nijesu pogledali, niti su željeli da vide Vajldlerovo remek djelo. Da, upiremo prstom u Američku akademiju za nauku i umjetnost! Velikanu režije dogodilo se nešto što često možemo da vidimo prečešljavajući istoriju Oskara.

Te 1945. godine film koji je pobijedio „Dvostruku obmanu“ u glavnim kategorijama nije bio ni blizu kvaliteta ovog trilera. Ako su tadašnja šuškanja tačna, Vajlder je teško prihvatio poraz od čudnjikavog ostvarenja „Going My Way“ (Leo Mekari, 1944) i vrlo otvoreno je to i pokazivao.

Sada „borba“ između ova dva ostvarenja ne postoji. „Dupla obmana“ uveliko vodi i kad je riječ o popularnosti, i kada govorimo o kvalitetu, ali i u kategoriji istorijskog nasljeđa koje je ostalo iza Valjderovog rada na utemeljenju film noara.

Ako ništa drugo, „Dvostruka obmana“ je još jedan dokaz da to što je neko ostvarenje ostalo bez zlatne statuete, ne znači da ne pripada važnom dijelu filmske istorije. Činjenica je da je Vajldler prije 75 godina stvorio djelo koje može da posluži kao lekcija i modernim režiserima, scenaristima i direktorima fotografije.

(FOTO: pinterest.com/jcplikesfilms.wordpress.com)

Komentari: 0

Novi komentar