Smrt u Ledenoj dolini: Misteriozna žena, šifrovane poruke i slučaj nerješiv pola vijeka

Hladna i zabita brda iznad Bergena čuvaju tajnu koja već pola vijeka zbunjuje Norvešku.
Objavljeno: 14. 07. 2019 - 21:48 Promjenite veličinu teksta: A A A

Potpuno spaljeno tijelo žene pronađeno je u zabitima Ledene doline u blizini Bergena u Norveškoj.

Sa njene odjeće isječene su etikete, a sa svih njenih stvari uklonjena su obilježja koja bi mogla da otkriju njihovo porijeklo. U njenim koferima, policija je otkrila šifrovane poruke, maske, tragove lažnih identiteta…

Bilo je to 1970. godine. Slučaj ubistva zagonetne žene do danas nije riješen.

Prošle godine, BBC novinari su u podkastu Smrt u Ledenoj dolini otkrili nove tragove. Sada su slušaoci pronašli još njih.

U brdima iznad Bergena okruženim visokom borovom šumom, gdje sa grana vise duge ledenice, ponovo smo na tragu Žene iz Isdala. Ovo hladno i zabito mjesto nalazi se u centru misterije koja već pola vijeka zbunjuje Norvešku.

Pitanja je pregršt. Zašto se našla baš tu, naoko sama, nepripremljena za ledenu noću u divljini? Zašto je imala više identiteta? Da li je bila špijun? Ako jeste – za koga je radila?

U koferima je čuvala niz šifrovanih poruka i brojne maske. Nekoliko puta je mijenjala hotelske sobe. Pod velom tajne, srela se nekim. Čini se sa pomorskim oficirom.

Zašto je policija zaključila istragu nakon svega nekoliko nedjelja, uprkos tome što su mnoga pitanja ostala nerazjašnjena?

Da li je neko želio da se čitava stvar zataška?

Pomak u ovom krajnje zbunjujućem neriješenom slučaju donijela je moderna nauka.

Prošle godine smo sarađivali sa forenzičkom policijom kako bismo uz pomoć izotopa testirali zube i kosti vilice – jedine djelove njenog tijela koji nisu sahranjeni nakon što je slučaj zaključen 1971. godine.

Testiranja su okvirno povezala ženu sa Nirnbergom u Njemačkoj i pokaza da je u vrijeme smrti bila je bliže četrdesetoj godini, nego tridesetoj – kako se ranije mislilo.

Slušaoci podkasta su u Fejsbuk grupi Smrt u Ledenoj dolini iznijeli razne teorije o planu puta misteriozne Žene iz Isdala, ali i otkrili porijeklo kašike pronađene u njenom prtljagu.

Mnogi detalji već su bili poznati: imala je razmaknute prednje zube, doručkovala je ovsenu kašu i nosila krznenu kapu. I mirisala je prilično jako na bijeli luk.

Nevjerovatno, ali javili su nam se ljudi koji se još sjećaju detalja susreta sa njom. Kažu da je prije pet decenija govorila engleski sa „stranim” akcentom.

Crno-bijela priča iz prošlog vijeka počela je da poprima boju i kontekst.

A onda su otkriveni novi detalji.

„Ovo je dobar zvuk”, kaže nam Arne Magnus Vabo mašući detektorom za metal. Signal je neprekidan, a kvalitet zvuka mu govori kakva se vrsta metala vjerovatno krije ispod zemlje.

Na istoj ovoj padini prije mnogo mjeseci, glasan zvuk detektora pomogao mu je da otkrije nešto što je misteriozna žena ostavila u šumi.

Ton je sugerisao da se ispod zemlje krije predmet od mješavine metala – možda gvožđe, možda bronza ili bakar.

Počeo je da kopa po hladnoj zemlji. Prsti su napipali nešto.

Oko 15 centimetara ispod površine, ležala je ručna torbica. Po načinu na koji je bila zakopana, reklo bi se da je tu namjerno sakrivena.

„To je bio prvi put da sam tražio na ovom mjestu”, kaže ovaj 57-godišnjak.

„Kad ste sami, umije da bude jezivo. Znate da su ljudi ovo mesto ranije koristili za rituale ili da bi nekom oduzeli život. Nije baš najlepše mjesto za boravak.”

Vabo je pažljivo izvukao torbicu pazeći da ostane čvrsto zatvorena. Obavijestio je nas, a ljudi iz tima Smrti u Ledenoj dolini odnijeli su je u policiju.

Torbica je bila teška. Korjenje drveća provuklo se kroz njen materijal.

Pronađena samo 40 metara od mjesta na kom je ležalo tijelo Žene iz Isdala, torbica je mogla da bude prvi novi trag pronađen u Ledenoj dolini nakon skoro 50 godina.

Nekoliko dana kasnije, forenzičari su u laboratoriji otvorili torbu i u njoj pronašli – zemlju.

Ako je unutra i bilo nečeg, vrijeme, kiša i snijeg su to uništili.

Nakon što su je stručnjaci pažljivo očistili, pokazalo se da u rukama imaju malu plavo-sivu torbu sa crvenim prugama. Drške duge oko 35 centimetara sugerišu da je možda kupljena za neko dijete.

Toliko dugo je bila u zemlji da su stručnjaci rekli da nema svrhe vršiti DNK analizu. Torbica je skoro sigurno zakopana u istom periodu kada je pronađeno tijelo Žene iz Isdala.

Uzbuđenje u laboratoriji je naglo splaslo. Tim se nadao da će pronaći ostatke pasoša, nekog drugog dokumenta ili bilo kakav trag koji bi jasno povezao torbicu sa slučajem iz Isdala.

Nisu ga pronašli.

„Kad sam pitala oca zna li da je djed radio na slučaju Isdal, reagovao je kao nikad do tad. Ućutao se i izgledao kao da sam ga udarila u stomak”, kaže Sesili Torsred Flo. Čak i danas je potresa sjećanje na njegovu reakciju.

„Taj slučaj uništio je vjeru mog đeda u njegov posao i moj otac je rekao da ga je taj slučaj izludio. Moj đed je imao osjećaj da mu se neprestano postavljaju prepreke”, kaže ona.

Znamo da je Sesilin đed radio u policiji Bergena. Iako nije bio vodeći čovjek na slučaju, bio je blizak prijatelj sa jednim od glavnih istražitelja. Njih dvojica su se često sastajali i razgovarali o tome koliko su nezadovoljni.

Sesilin otac je u to vrijeme imao deset godina, ali se i dalje živo sjeća svega. Pristao je nezvanično da razgovara sa nama, ali inače traži da njegova ćerka bude ta koja će ispričati ovu neprijatnu porodičnu priču.

„Oklijevala sam da vam se javim nakon što sam čula prvih osam epizoda, ali onda ste počeli da pominjete moguće veze sa nekom stranom obavještajnom službom, vjerovatno izraelskom”, objašnjava ona.

„Tad sam znala da moram da vam pišem. Sekund kasnije, moj otac je rekao da su postojale neke veze s Izraelom i da je slučaj zbog toga zaključen.”

„Čim je bergenska policija počela da kopa dublje i otkrila veze sa jednom stranom obavještajnom službom, čini se da su tada lokalnoj policiji vezali ruke.”

Tokom istraživanja za podkast Smrt u Ledenoj dolini, novinari nisu pronašli jake dokaze o vezi između Žene iz Isdala i Izraela. Iako drugi istraživači smatraju da je to vrlo moguća teorija, mi je još uvijek istražujemo.

Da li je žena nadgledala supertajne probe lansiranja norveških projektila tipa Pingvin koje su se u ovoj oblasti izvodile od kraja šezdesetih? Povjerljivi dokumenti do kojih je došla ekipa našeg podkasta, navode da je tajna policija zaista istraživala tu mogućnost.

Druge teorije ukazuju na moguće špijuniranje za nevladinu grupu, možda jednu od radikalnih ljevičarskih organizacija koje su postale ozloglašene tokom sedamdesetih, kao što je Bader-Majnhof.

Sesilin utisak, sudeći po snazi đedovih reakcija, jeste da tu ima još mnogo toga da se otkrije.

„Razumijem oca i đeda malo bolje otkako znam za ovo. I moj otac i ja vas pozivamo da nastavite da radite na ovom slučaju.”

Ove riječi pokazuju da ova misterija ni nakon pet decenija nije zaboravljena, kao i da je smrt Žene iz Isdala ostavila trag u životima mnogih.

Nedaleko od Osla, grupa mladih ljudi srijeće se za trpezarijskim stolom u domu roditelja jednog od njih. Ispred njih je kutija, a u njoj stare novine i velika fascikla ispunjena policijskim izvještajima.

Oni su dugo prijatelji, ali se sada sastaju sa posebnim ciljem: da pokušaju da razriješe slučaj Žene iz Isdala.

„Počeli smo da slušamo podkast i smišljamo razne teorije o tome sta se desilo”, kaže Tomas Hejs.

„Mislimo da je ona špijun ili nešto slično, zato što je primijećena u blizini vojnih objekata u Bergenu. Mislimo da se umorila od posla i da je izvršila samoubistvo.”

Ali ne slažu se svi u klubu sa ovom teorijom.

„Mislim da je bila špijun ili agent, ali kako je umrla? Mislim da ju je neko ubio, ne vjerujem da se sama ubila”, kaže Fredrik Knudsen.

Kutiju je donio član kluba Sindre Bratli. Jednog dana samo se pojavio noseći izvještaje. Ispostavilo se da je njegov ujak istraživao slučaj prije mnogo godina, dok je radio kao novinar.

„Radio je za jedan dnevni list u Bergenu devedesetih.”

„Dvadeset pet godina kasnije, napisao je veliki članak. Pozajmio je neke dokumente od bergenske policije i nikad ih nije vratio”, kaže Sindre.

Ispostavilo se da su dokumenti u kutiji kopije policijskih dokumenata. Kao i sa torbicom, iako su djelovali obećavajuće, na kraju se ispostavilo da su jalovo otkriće.

Hejs je zvijezda – ne samo u Skandinaviji. Glumi u norveškoj onlajn tinejdžerskoj seriji Skam koja je popularna širom svijeta.

Iako ima više od milion pratilaca na internetu, rad na slučaju Žene iz Isdala je nešto što su ova četiri prijatelja čuvala samo za sebe.

„Biće zanimljivo pričati o ovome sa ljudima, kad jednom izađe ovaj intervju”, kaže on.

„Imam mnogo pratilaca iz Rusije i Ukrajine, a oni vjerovatno imaju rodbinu koja je nestala sedamdesetih. Možda će nešto isplivati. Možda neko ima baba-tetku ili nekog drugog ko je nestao.”

„Morao sam da ispričam nekome o tome. Ova tragedija me progoni već toliko dugo. Nisam je zaboravio 48 godina. Oduvijek sam imao potrebu da ispričam to nekome. Nisam želio da je zadržim za sebe.”

Putujemo uspinjačom, kratkom pružnom linijom uz planinu u Bergenu. Otvorena je prije 150 godina i veoma je popularna među turistima. Prolazimo pored bijelih drvenih kućica, mostova i stijena, a pejzaž polako prekrivaju snijeg i led.

Došli smo da se nađemo sa Ketilom Kversojem, pomorskim kapetanom koji je nekada živio u ovom kraju. On ima nešto da nam ispriča.

Na vrhu, Ketil nas vodi u šumu. Pred nama se prostire Dolina Isdal, pod nama Bergen. Ovdje smo u dubokom snijegu, zima je, svuda oko nas je drveće gloga, omorike i četinarska šuma.

Povremeno pored nas proleti skijaš, ali inače ne srijećete druge ljude. Mesto je udaljeno od svega. Ketil dugo nije dolazio ovamo.

„Nisam bio ovdje od tog susreta, pre 48 godina. Pijre toga, dolazio sam ovamo često. Ali nakon toga, više nisam mogao da se natjeram”, kaže on.

On govori o danu iz 1970. godine. Vjeruje da je tada slučajno sreo Ženu iz Isdala. Bilo je kasno popodne i vraćao se iz Bergena.

„Iznenadio sam se. Neki ljudi su se peli uz planinu. To nije bio uobičajen prizor. Do tada nisam sreo nikog, a već sam hodao nekoliko sati”, kaže on.

Ka njemu je išla žena. Pratila su je dva muškarca. Kaže da su svi nosili odjeću prikladniju gradu, nego ledenoj divljini.

„Gledala je u mene, a izraz njenog lica meni je govorio da je uplašena i da su joj sve lađe potonule”, kaže on.

Dva muškarca hodala su oko 20 metara iza nje.

„Kad me je pogledala, imao sam osjećaj da je zaustila nešto da mi kaže, ali nije. Onda je pogledala iza sebe i vidjela te muškarce. Siguran sam da je znala da je prate.”

Ketil kaže da se i danas živo sjeća njenog izgleda.

„Sjećam se njene kose, tamne, ne previše duge. I muškarci koji su išli iza nje, imali su tamnu kosu. Nisu izgledali kao Norvežani, više su me podsjetili na južnu Evropu.”

Iako je na kraju ispričao policiji šta je vidio, žali što to nije učinio ranije.

„Predugo sam čekao. Nisam odmah otišao u policijsku stanicu jer sam se osjećao kao neki ludak koji ima ludačku priču.”

Ali njegov prijatelj koji je u ono vrijeme bio policajac, rekao mu je da je slučaj van nadležnosti bergenske policije. Prijatelj mu je rekao da je slučaj međunarodni i da nikad neće biti riješen.

Ketil kaže da je ženu sreo u nedjelju kasno posle podne i da je upravo ovo neobično u njegovoj priči.

Tijelo Žene iz Isdala, naime, pronađeno je u nedjelju ujutru. Poslednji put je viđena živa skoro nedjelju dana ranije – u ponedeljak.

Ovaj susret, ako je to zaista bila Žena iz Isdala, nije mogao da se desi one nedelje kad je pronađena. Morala bi da bude jedna nedjelja prije toga ili neka druga nedjelja. Ali to ne znači da to nije bila ona.

Slušaoci su nas pitali zašto nismo uporedili DNK profil Žene iz Isdala sa najvećim komercijalnim bazama podataka koje sadrže milione DNK profila.

DNK materijal u ovom slučaju pripada norveškoj policiji. Iz pravnih i etičkih razloga, policija do sada nije dozvolila da se materijal provuče kroz ove baze koje ljudi koriste kako bi otkrili porijeklo.

Ali možda ima nade.

Genetska genealogija se sve češće koristi u istragama o neidentifikovanim osobama, naročito u Sjedinjenim Državama. Analizom DNK nepoznate osobe pronalaze se dalji rođaci.

Ove informacije u kombinaciji sa tradicionalnim genealoškim metodama, pomažu istraživačima da sklope porodično stablo i otkriju identitet nepoznate osobe.

Džozef Džejms de Anđelo, bivši policajac, optužen je u osam tačaka za prvostepeno ubistvo u aprilu 2018. godine, na osnovu DNK dokaza sakupljenih u potrazi za takozvanim Ubicom iz Golden Stejta.

Uz pomoć DNK, policije je utvrdila identitete troje ubijenih u slučaju koji je javnosti poznat kao Ubistva iz Ber Bruka.

Meriliz Elizabet Haničerč i njene dvije ćerke, Mari Elizabet Von i Sara Lin Makvoters, nestale su krajem sedamdesetih.

Genetska genealogija pomogla je i da se identifikuje čovjek koji ih je najvjerovatnije ubio – Teri Peder Rasmusen, serijski ubica koji je preminuo 2010. godine. Četvrta žrtva, za koju se misli da je dijete ženskog pola, tek treba da bude identifikovana.

Ovaj slučaj postao je poznat nakon što je o njemu u podkastu NPHR govorio Ber Bruk. Bruk je govorio o radu Barbare Re-Venter, amaterke koja se bavi genetskom genealogijom i koja je povezalo različite zločine pripisane Rasmusenu.

Kolin Ficpatrik, vodeća analitičarka u ovoj oblasti DNK istraživanja, kontaktirala je tim Smrti u Ledenoj dolini i ponudila da pomogne u identifikaciji Žene iz Isdala.

„Pročitala sam članak o tome kako ste izvršili već neka testiranja izotopa i dobili neke informacije o njenom porijeklu, tako da mi je to probudilo znatiželju”, kaže ona.

Ficpatrik učestvuje u projektu DNK Dou, organizacije koja koristi genetsku genealogiju da identifikuje nepoznate ljude. U Sjedinjenim Državama, policija neidentifikovane žrtve naziva Džon i Džejn Dou.

„Radimo na mnogim slučajevima u kojima je testiranjem izotopa ustanovljen identitet osoba”, kaže ona.

„Žena iz Isdala je veoma poznat slučaj i veoma zanimljiv, voljeli bismo da radimo na njemu.”

U Norveškoj su se sada mnoge stvari pokrenule sa mrtve tačke.

Nakon što je prihvaćeno da je korišćenje ovih metoda dovelo do revolucije u rješavanju zastarjelih slučajeva, biće održano ročište na kom će se odlučivati o tome da policija sme da analizira ili dozvoli DNK analize ostataka Žene iz Isdala.

Nije jasno kada će se to ročište održati. Ali za sada, čekamo i nadamo se.

Tri glavna učesnika podkasta Smrt u Ledenoj dolini pridružuju nam se na sceni u zamračenoj prostoriji u studentskoj uniji Univerziteta u Bergenu.

Pred publikom punom fanova podkasta – među kojom su mnogi iz Bergena, ali i iz Njemačke, Francuske i sa Islanda – detaljno prolazimo kroz istragu sa forenzičkim patologom Inge Morild, piscem kriminalističkih romana Gunarom Stalsenom i Nilsom Jarleom Gjovagom iz Bergenske policije.

Inge Morild, Gunar Stalsen, Nils Jarle Gjovag, Marit Higraf i Nil Makarti snimaju novu epizodu podkasta

„Moja teorija je da je ona lovila nacističke ratne zločince… Izrael i Norveška gajili su veoma prijateljske odnose. Ako je tajna služba znala da je to ono što je ona radila ovdje, oni bi to čuvali kao tajnu. Ali, to je samo teorija”, kaže Stalsen.

Neko iz publike pitao je da li postoji mogućnost da je žena umrla negdje drugdje, a zatim donesena na lokaciju na kojoj je pronađeno njeno tijelo. Morild misli da je to malo vjerovatno.

„Udisala je dim i oko njenog tijela je gorela vatra, tako da mora da je umrla na mjestu na kom je gorjela vatra”, kaže on.

„Ili su to morali da budu dim ili vatra na nekom drugom mjestu, što, koliko ja znam, nije prijavljeno. Mislim da je umrla ne mjestu gde je gorela vatra.”

Rasprave poput ove, kao i interesovanje koje vlada, ohrabrujući su znaci za visokog policijskog službenika Nilsa Jarlea Gjovaga.

„U mnogim slučajevima, a pogotovo u slučajevima poput ovog, oslanjamo se na građane”, kaže on.

„Ljudi su najbolji detektivi. U ovom slučaju, pokušavamo da odgonetnemo identitet nepoznate žene i mi ne znamo odakle je ona došla. Kad se slučaj ovako iznese u javnost, možda će neko reći nešto poput: ‘Hej, pa imao sam tetku koja je nestala u to vrijeme – je li moguće da je to ona?'”

Od kada je pokrenut podkast Smrt u Ledenoj dolini, neprestano dobijamo informacije od ljudi iz raznih krajeva svijeta. Marija, studentkinja u Bergenu, želi da zna kako biramo tragove koje slijedimo.

Odgovor je da zajednički tim iz NRK-a, nacionalnog servisa Norveške, i BBC-jevog Svetskog servisa u Londonu, prolazi kroz sve tragove i predlaže nove ideje. Neke od njih ne možemo da odolimo da ne istražimo, iako nas često ne odvedu nikuda.

Ijan Brigz pitao je u Fejsbuk grupi da li ćemo snimati nove epizode podkasta.

Još je rano da bi se na ovo pitanje dao konačan odgovor, ali neki od novih tragova odveli su nas na mjesta koja istinski nismo očekivali.

Komentari: 0

Novi komentar