Pet decenija od premijere filma „Easy Rider“

Kauboji na čeličnim konjima

Malo je filmova koji su tako dobro uhvatili trenutak. U filmu Denisa Hopera ulovljena je cijela Amerika: od idealizma do pesimizma, od slobodne ljubavi do mržnje, od (djece) cvijeća do korova, od nade do beznađa

Objavljeno: 20. 07. 2019 - 07:36 Promjenite veličinu teksta: A A A

Jedne kasne septembarske noći 1967, Piter Fonda sjedio je u hotelskoj sobi u Torontu nakon dugog i napornog dana. Proteklu sedmicu ispunio je intervjuima o svom aktuelnom filmu „The Trip“. Napisao ga je izvjesni Džek Nikolson, za kojeg je do tada čula tek nekolicina. Scenario je bio dobar, ali i pun kompromisa zbog tragično komercijalne „vizije“ režisera Rodžera Kormana.
Rad na filmu u koji nema stopostotnu vjeru navela je Fondu da te večeri popije nekoliko piva, viski, pilulu za spavanje, a možda i da zapali džoint ili dva. Priče se razlikuju, a sjećanja, logično, nijesu sasvim pouzdana. 
Fondin zamišljeni pogled u jednom trenutku pao je na fotografiju na kojoj Brus Dern i on voze motore Harley-Davidson. Odjednom, ukazala mu se vizija. „Easy Rider“. Moderni vestern, film o dvojici bajkera usamljenika koji putuju Amerikom u potrazi za slobodom. 

Smjena generacija
Nakon sedam sedmica snimanja, „Easy Rider“ („Goli u sedlu“) bio je gotov. Piter Fonda i Denis Hoper imali su skoro 42.000 metara filmske trake. Ostala je samo montaža. 
Priča o buntovnicima i neprilagođenima stigla je u američke bioskope 14. jula 1969. godine. Brzo je pronašla put do tadašnje publike. No, ono što ga čini vizionarskim, posebno važnim i aktuelnim komadom kinematografije, jeste sličnost ondašnje sa sadašnjom Amerikom. Taj isti krik za slobodom čuje se i dan-danas, pet decenija nakon premijere.
U ovom punokrvnom izdanku kinematografije, koji su napisali Fonda, Hoper i Teri Sautern, a režirao ga je Hoper - najlegitimniji američki žanr vestern srastao je sa popularnim bajkerskim ostvarenjima i tradicionalnim filmovima ceste. 
Da su bajkeri moderni kauboji svjedoče i njihova imena: Vajat, kao Vajat Erp i Bili, kao Bili Kid. Hoper čak pravi paralelu između potkivanja konja i mijenjanja gume na čoperu suptilno aludirajući na smjenu generacija. Stari i novi kauboji - hipici na čeličnim konjima kao dvostruki simbol kontrakulture i buntovništva protiv sistema, ovjekovječeni su u trenutku kada Vajat (Fonda) zvani Kapetan Amerika baci zlatni sat i sjedne na čoper u kožnoj jakni u bojama američke zastave. 

Fina zemlja
Između vizuelne raskoši filma i nakaradnosti života šezdesetih postoji savršeni (ne)sklad. 
- Ovo je nekad bila fina zemlja - govori Džordž Henson (Džek Nikolson), neposredno prije smrti, pitajući se što je krenulo po zlu. Umire bez odgovora. 
Nesumnjivo jedan od najbitnijih elemenata jeste kamera Lasla Kovaksa, postavljena kao da je treći motorista čijim očima posmatramo njihovo putešestvije. Njegov objektiv diše u vrat Vajatu i Biliju dok gutaju kilometre isprekidanih crta od Kalifornije do Nju Orleansa, nailazeći samo na smrt i razočaranje. 
Ovo je film koji mnoge vraća u prošlost, u godine slobode, nade, strasti, protesta i nikada ostvarenih ideala nad kojima je lebdio dim ispušene trave. Droga je tada bila sastavni dio života, samo jedan dio asesoara kojima su željeli da se stvaraju novi i razaraju postojeći zakoni. 
I kao što je Vudstok bio mjesto kulminacije na koje su mnogi krenuli kao na hodočašće, tako je i „Easy Rider“ bio filmska kulminacija za jednu, po mnogo čemu nejasnu generaciju. Za ljude zanesene zvukom gitare, putovanjima većim od života, drogama i željom da se izjasne o svemu što ih tišti. 

Vječna potraga
Malo je filmova koji su ovako dobro uhvatili trenutak i zamrznuli ga vječno kao što je to uradio „Easy Rider“. U njemu je ulovljena cijela Amerika: od idealizma do pesimizma, od slobodne ljubavi do mržnje, od (djece) cvijeća do korova, od nade do beznađa. 
Novinski naslovi iz 1968. idu u prilog tragičnom kraju i toj surovoj istini male parabole „mi protiv njih“. Na Demokratskoj konvenciji u Čikagu policija je pretukla demonstrante. Mirovni kandidati nijesu imali šanse na izborima. Nikson je postao predsjednik, a Vijetnam je već polako nosio desetine hiljada života...
Zvaničan opis filma „Easy Rider“ glasio je: „Čovjek odlazi u potragu za Amerikom i ne može nigdje da je pronađe.“ Ako pitate Pitera Fondu, 50 godina kasnije on je i dalje traži.

easy-rider-2
Himna koja budi zavist

„Easy Rider“ možda nije bio prvi film čijem je režiseru palo na pamet da koristi muziku kao moćan dodatak karakterizaciji likova a ne samo kao pratnju u pozadini, ali jeste postao instant klasik i zbog toga što je „okupio“ toliko velikih, moćnih hitova na jednom mjestu. 
Od najvećih hitova benda Steppenwolf do rekvijemskih „It’s Alright, Ma (I’m Only Bleeding) i „Ballad of Easy Rider“ Boba Dilana i Rodžera Mekgvina, Hoperova plejlista bila je vizionarska. Na soundtracku su se našle numere Džimija Hendriksa i benda The Byrds, kao i kultna „The Weight“ rok musketara The Band. Sve one pomogle su da niskobudžetno ostvarenje, od kojeg niko nije očekivao ništa, dobije kultni status. 
A kauboji na čeličnim konjima? Oni su dobili himnu na kojoj im i dan-danas zavidi cijela planeta. Dobili su pjesmu od koje i najvećoj flegmi prostruji krv u žilama tako da u trenutku poželi da proda sve i ostatak života provede na putevima, vozeći kroz tu predivnu, netaknutu prirodu koju kvare loši ljudi. Dobili su „Born to be Wild“. 


(FOTO: imdb.com)
 

Komentari: 0

Novi komentar