Willie Nelson, album „Ride Me Back Home“

Na rodeu sa sujetom

Tako je dirljivo i dragocjeno svjedočiti sa koliko skromnosti, humora, topline, a prije svega mjere i bez mrve patetike, Vili Nelson stoji pred licem svoje smrtnosti

Objavljeno: 20. 07. 2019 - 07:40 Promjenite veličinu teksta: A A A

Najveći majstori igre na duge staze su najčešće oni kojima kazaljke nezadrživo grabe ka susretu na vrhu životnog kruga. Kantri velikan Vili Nelson je u 87. godini potpisao ploču „Ride Me Back Home“, jednu od onih koja svoju ljepotu otkriva tek onda kad na njih padne dobar prst prašine.
Tako priliči starcu sa šest decenija karijere na velikoj sceni. I tako je dirljivo i dragocjeno svjedočiti sa koliko skromnosti, humora, topline, a prije svega mjere i bez mrve patetike, Vili Nelson stoji pred licem svoje smrtnosti. 
Trijumfalni upis
- I say come on, Time, I’ve beat you before... - pjeva Vili Nelson na „Come On Time“. Ne samo da pokaže, da je spreman da ponovo uđe u životni ring i istrpi nove udarce na izboranom licu. Jer to Vrijeme, taj kovitlac surove svakodnevice spram kojeg ima samo nekoliko riječi i gitaru, je baš ono što mu je potrebno. Da stvara, da sebi još jednom pokaže da je još živ. 
- I’ll take your words of wisdom and I’ll try to make them rhyme - zaokružuje Vili pjesmu, za trijumfalni upis u ličnoj karti pjesnika.
Album u bilo kom momentu ne iskoračuje iz lake melodike kantri roka. Zato ne treba suditi, sluhom našeg vremena, starcu kad zazvuči pretjerano očigledno ili forsirano. Na prvu loptu takve jesu „One More Song to Write“ („imam još jednu pjesmu da napišem i još jedan most da zapalim“...) ili očekivano aktuelna obrada Gaja Klarka „Immigrant Eyes“. S druge strane, te pjesme su oruđa nečeg vrlo važnog - jednog tona, boje koja prati album. A to je utisak da Vili Nelson uvijek gleda u budućnost. I grabi ka njoj, baš onako kao prije 60 godina kada se proslavio sa „Crazy“.

vili-nilson-2

Bez pompe
Vili nije želio ni mrvu pompe i grandioznosti, koje bi očekivano mogla pratiti album jednog veterana savršene reputacije. Zato je vrlo ciljano izveo klasik „It's Hard to Be Humble“ Meka Dejvisa. I baš tu, sa sinovima Lukasom i Majkom, kao na nekom gitarskom rodeu vješto zajahao svu sujetu muzičara koji odmjerava trajnost onog što je ikad stvorio.
Baš zato ploča u finišu savija u neočekivanom pravcu, sa nekoliko obrada pop hitova 70-ih poput prelijepe verzije „Just The Way You Are“ Bili Džoela. Za širu publiku, to je prelijepa pozivnica da istražuje - na primjer, divne Vilijeve obrade Sinatrinih hitova, koje su mnogo efektnije od onih koje je radio Bob Dilan. Uz vrlo inadžijski serviran osjećaj da je za Vilija ovo samo nova muzička smjernica, rukavac kojim će broditi u narednim godinama. Jer od starog kauboja Vilija Nelsona možete očekivati sve, samo ne da odjaše ka nekom od sutona rastanka.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 79/100

(FOTO: rollingstone.com/ prodimage.images.com)

Komentari: 0

Novi komentar