Razlog je neplaćanje i dug za električnu energiju (preko 140 miliona eura) i skupa električna energija (oko € 70 /MWh u ovoj godini), koju nekadašnji hercegovački div nije mogao redovno i u cjelosti da plaća.
Pošto sam od prošlog ljeta radio kao eksterni konusltant i pribavljao važne informacije sa tržišta za top menadžment u Aluminiju, pratio sam na dnvenoj bazi dešavanja u i oko ove fabrike. Moje preporuke i savjeti u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (BiH) krajem prošle godine(Link: https://www.slobodnaevropa.org/a/%C4%91ukanovi%C4%87-mostarski-aluminij-se-mo%C5%BEe-spasiti/29625095.html) pomoglesu da Federalna vlada BiH (koja ima 44% udjela u Aluminiju) još jednom razmisli i produži život ovoj kompaniji, dajući joj finansijsku podršku i omogućivši isporuku električne energije po povoljnim uslovima i sa odloženom plaćanjem, za još 6 mjeseci. Ipak, kada je sredinom juna Elektroprivreda HZHB raskinula ugovor sa Aluminijem, zbog neredovnog plaćanja i nagomilanih dugova, kraj za Aluminij se naslućivao i čini se bio je neizbježan.
KRIZA OD 2008. GODINE
Još od 2008. godine i posljednje velike svjetske ekonomske krize, Aluminij ni jedne godine nije poslovao u plusu. Godišnji gubici su bili često preko 10, pa čak i preko 20 miliona eura, kao zadnjih par godina, što je rezultiralo ukupnim dugom od oko 200 miliona eura.Ako se tome doda plus na računu od oko €50 miliona u 2008. godini Aluminij je se za 10 godina zadužio oko €250 miliona (od čega preko €140 miliona samo za struju).
U tom periodu Aluminij je promijenio osam menadžerskih ekipa.Kako je dug nastavio da raste i u ovoj godini Federalna vlada je očito zaključila, a nakon revizorskog izvještaja KPMG, da Aluminij nema perspektivu bez dolaska strateškog partnera i da će se do eventualne privatizacije i prestrukturiranja dugovi samo uvećavati. Niža cijena aluminijuma u ovoj godini na LME-u takođe nije išla u prilog opstanku Aluminija, uprkos znatno povoljnijoj cijeni glinice i ostalih ulaznih sirovina, u odnosu na prošlu godinu.Ipak, Federalna vlada je morala da pripremi strategiju za zatvaranje Aluminija, nije se smio dozvoliti nagli prekid napajanja strujom i trajno oštećenje više od polovine ćelija u elektrolizi, a koje vjerovatno nikad više neće biti u upotrebi (trajno onesposobljene za upotrebu). Federalni ministar za energiju, rudarstvo i industriju, Nermin Džindić, izjavio je za lokalnu Al Džazira televiziju da je bio ubijeđen da menadžment Aluminija blefira i da neće doći do obustave isporuke električne energije, kao što je bio slučaj i desetak puta ranije. Iz ovoga se zaključuje veliko nepovjerenje između predstavnika Federalne vlade i menadžmenta Aluminija, kao i lokalnih političara u Mostaru.
GLENKOR
Tek, nakon neuspjelih pregovora sa predsavnicima Glenkora početkom jula oko privatizacije Aluminija, i nemogućnosti da se postigne dogovor oko dugoročne isporuke električne energije po znatno nižoj cijeni u odnosu na ovogodišnju, Federalna vlada je jednostavno ’’digla ruke’’ od Aluminija. Vlada je insistirala na tome da nema zakonske mogućnosti da subvencioniše cijenu struje za Aluminij i da ona mora biti isporučivana po tržišnoj cijeni. Ipak, nije jasno zašto je cijena struje za Aluminij bila vezana za mađarsku berzu (Hudex), vjerovatno najskuplju u Evropi, a ne za briselsku, primjera radi ( Epex Spot Belgium), na kojoj je cijena električne energije znatno jeftinija. Vlada BiH je morala da zna da Aluminij ne može da funkcioniše i bude profitabilan sa najskupljom cijenom struje za elektrolize u Ervropi, a moguće i u svijetu.
U toku su optužbe i prepucavanja ko je kriv za propast fabrike, ali je činjenica da je menadžment Aluminija u više navrata i pismeno upozorio Federalnu vladu, kao i lokalne političare u Mostaru, o proceduri gašenja proizvodnje i posledicama po imovinu i radnike ukoliko se procedure ne budu poštovale. Aluminij je zapošljavao oko 900 radnika.Činjenica je da ni sada, nakon zatvaranja Aluminija, Federalna vlada ne zna šta da radi sa ovom kompanijom. Prvo je pominjan stečaj ali nakon nedavih razgovora menadžemnta Aluminija i predstavnika Vlade zaključeno je da se stečaj ne uvodi do kraja godine. U međuvremenu će se pokušati reorganizacija i traženje strateškog partnera.
Aluminij je počeo sa radom 1981. godine u bivšoj Jugoslaviji, a nakon prekida proizvodnje 1992. godine usled ratnih dešavanja, sredstvima Hrvatske vlade (US$ 9 miliona) omogućeno je ponovno pokretanje proizvodnje 1997. godine. Hrvastka vlada ima12% vlasničkog udjela u Aluminiju a preostalih 44% je u posjedu manjih, individualnih akcionara.Zanimiljivo je da Hrvatska vlada sada nije pokušala da spasi Aluminij od zatvaranja, makar udruženim snagama sa Federalnom vladom BiH.
ODUSTAJANJE OD PRIVATIZACIJE
Prilikom ranijeg pokušaja privatizacije, 2007. godine, indijska kompanija Vedanta Resources plc. je ponudila US$ 640 miliona za 88% vlasništva u Aluminiju i investicije. Proces je prekinut dolaskom Svjetske ekonomske krize i od privatizacije se odustalo.
Aluminij je proizvodio oko 130.000 tona primarnog aluminijuma (uglavnom u formi trupaca i blokova), a kapacitet livnice je bio oko 165.000 tona.
Aluminij je bio drugi na listi najvećih izvoznika iz Bosne i Hercegovine u 2018. godini (iza željezare Arcelor Mittal Zenica), i četvrti na listi uvoznika. Zaslužanje za oko 50% ukupnih prihoda u luci Ploče u 2018. godini.
Prava je šteta što je jedna odlična fabrika za proizvodnju aluminijuma (kvallitet metala je bio među najboljim u Evropi, 99.8 i preko), a koja je preživjela ratne sukobe, morala da obustavi proizvodnju sada, u miru.
Zatvaranje Aluminija je gubitak ne samo za privredu Bosne i Hercegovine već i za cijelu evropsku aluminijumsku industriju. (Autor je analitičar tržišta aluminijuma i konsultant)
