Piše: Mr. Kristjan DUKAJ, politikolog
Rezultat referenduma održanog u junu 2016. godine bio je 51,9 odsto za izlazak iz EU (17,410,742 glasova) i 48,1 odsto za ostanak (16,141,241 glasova).
Britanija je ostala u sredini ulice sa svojim "Brexit-om" u kojem su birači rekli "da" (52 odsto) 2016. godine, ali su političke ambicije pomiješane sa neuspjehom bivše premijerke Tereze Mej i na taj način otvorili put šefu konzervativaca, Borisu Džonsonu. Prije nekoliko dana, Boris Džonson je obećao da će se Britanija do 31. oktobra povući iz EU bez ikakvog akorda. Naravno, to se ne može shvatiti tako ozbiljno, posebno u krugovima političke ličnosti koje Džonsona smatraju kao čovjeka "lake" riječi , kao neozbiljnog, ali i kao političara koji često kaže neistinu.
Kako god bilo, Britanija je veoma uvjerena da će se povući iz EU i proročanstva da će to donijeti nepovratnu štetu britanskoj strani, su jednostavno politički folklor bez ikakve stvarne podrške u ekonomskoj analizi sa obje strane pojmova. Britanija sa svojim krilima pokriva veliki dio svijeta, uglavnom bivše kolonije (53 države Commonvealtha) i ne ostavlja nikakvu sumnju da EU treba Britaniju, a ne suprotno. Praktično u Evropi je i Njemačka koja može da ode bez ozbiljnih ekonomskih gubitaka, dok sa druge strane imamo i skandinavske zemlje koje ne bi previše brinule o eventualnom "exit-u".
Više je nego očigledno da EU gubi u posljednjih deset godina. Nekoliko razloga je prouzrokovalo njenu političku i ekonomsku slabost. Evropa se ne može baviti istom arenom za sve kandidate za pristupanje. Sa političkim pasošem, a ne sa demokratskim i ekonomskim mogućnostima, požurio je da prizna zemlje istoka, npr. Grčku, koja je imala više sklonosti ka vojnom buntu nego za demokratsku vladu. Istočnim državama je odobreno članstvo, samo da slome satelite iz komunističke ere u Rusiji, vidjevši ovdje ekonomsko i vojno slabljenje supersile koja je bila uplašena. Ovakva politika proširenja EU dovela je do osnaživanja "euroskeptika" i nije bez osnova, fenomen odlaska nekih država, ali i jačanje država koje ne žele članstvo u EU (npr. Švajcarska).
Na kraju, male zemlje u razvoju pozivaju se na "Uniju". Balkan u cjelini je spreman da postane dio EU nadajući se boljoj budućnosti. Nedavna istraživanja pokazuju da preko 60 odsto balkanskih građana snažno podržava članstvo u EU, smatrajući ga jedinim rješenjem za bolji društveni život. Vrijednost učlanjenja su nesumnjivo velike i zavidne, a porast životnog standarda je glavna pokretačka snaga država za članstvo. Ono što će se desiti na Balkanu je raskršće koje trenutno ne preuzima vodeću ulogu, iako balkanske države rade na unpaređenju životnih uslova, prilagođavajući se onome što EU zahtijeva.
